Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Škola za 5

Što rade roditelji dok im djeca javno pokazuju srednji prst

Objava 22. lipnja 2015. 7 komentara 1595 prikaza
Foto: Microsoft
Foto: Microsoft
Foto: Microsoft

Škola je odgojno - obrazovna institucija. Oba segmenta bi trebala biti u ravnoteži, iako će mnogi školu prije povezati s obrazovanjem, nego odgojem. Razlog tome leži u postojanju puno moćnije institucije, a to je obitelj ili bolje rečeno ono što je danas, uslijed razvoda brakova, otplate kredita i jurnjave za većim standardom od te tradicionalne institucije ostalo.

Da, obitelj je ta koja preuzima najveći dio zasluge za (ne)odgoj djece.

Nije da skidam odgovornost sa škole, ali:

-dijete u školu kreće u dobi kada je njegova osobnost formirana i moguće su tek sitne preinake

-dijete u obitelji provodi puno više vremena nego u školi, pa je proporcionalno tome njezin utjecaj  utoliko veći.

Škola ima svoj kućni red i pravila ponašanja koja se uz manje iznimke ipak poštuju do onog trena kada učenici ne "namirišu" da više nemaju obavezu pridržavati se istih, a to je obično posljednji dan škole. Tada maske padaju i pokazuje se pravo lice onog što je pojedino dijete u svijet ponijelo od kuće kao poputbinu zvanu odgoj.

Zanemarivši maturante koji su svoje "odnorili" još u svibnju, ovog puta ću se osvrnuti na maloljetne osmaše kod kojih je i ove godine bilo i alkohola i cigareta i lake (nadam se) droge i intervencija Hitne pomoći i policije, divljanja po ulicama i Jarunu kojeg se ni stadionski huligani ne bi posramili.

Osim reanimacije djece iz alkoholne kome, djelatnici zagrebačke Hitne pomoći imali su velikih problema i s činjenicom da su im roditelji u tom trenu bili nedostupni, odnosno da im je trebalo dugo vremena da stupe s njima u kontakt.

Mi koji radimo u školi znamo o čemu govore.

Kad razrednik zove zadnji tjedan roditelje, koje cijelu školsku godinu nije vidio, moleći ih da dođu opravdati izostanke još iz studenog odgovor je uvijek brz i jasan : "Oprostite, nismo imali vremena. Možete li mi isprintati i poslati mailom sve datume kada je moje dijete izostalo, pa ću Vam ja (opet) mailom poslati ispričnice."

Ako je za vjerovati psiholozima, neprihvatljivo ponašanje bilo koje vrste nije ništa drugo nego pokušaj skretanja pozornosti na sebe. U tom kontekstu povezujem neprihvatljivo ponašanje učenika kao odgovor na roditeljsku sveobuhvatnu ispriku: „Nemam vremena.“

Nemam vremena voditi brigu o tome kada si izostao s nastave.

Nemam vremena tijekom godine voditi računa o tvojim ocjenama, niti o tome da li ti treba pomoć u učenju, ali ću poduzeti sve mjere prisile da krajnji rezultat bude odličan.

Nemam vremena dolaziti na roditeljske sastanke, niti na individualne informacije.

Nemam vremena voditi brigu o tvom odgoju. Ionako ideš u školu, pa neka te tamo odgajaju.

Ukratko- nemam vremena za svoje dijete, a to je već izjava koja spada u domenu rada Centra za socijalnu skrb.

Čudi li onda što usred roditeljske nezainteresiranosti četrnaestogodišnjaci kraj nastavne godine slave alkoholnim triježnjenjem na hitnoj, šareno ofarbane kose po uzoru na starije kolege maturante i u majicama prigodno dizajniranim samo za taj veliki dan?

Majicama koje ne prezentiraju njihovo u školi stečeno znanje, nego odgoj stečen u obitelji.

Majicama na čijoj je poleđini otisnut ponosno uzdignut srednji prst.

Evo vam ga sad, tata i mama, kada ste mi dali novce za majicu, a niste imali niti minuticu vremena pogledati kakva je. ( Ili ste možda i vidjeli, ali smatrate da je u redu tako pozdravljati svijet).

Evo vam ga, jer ste zadnji dan zvali razrednicu da mi povisi ocjenu iz povijesti, ali niste imali vremena tijekom godine obratiti pažnju kakva ja  to postajem osoba.

Evo vam ga sad, jer me niste naučili osnovnim pravilima pristojnog i uljudnog ponašanja, iako ste doduše vršili pritisak da mi se ukine ukor koji sam zaslužio radi psovke koju sam od tate čuo.

Evo vam ga sad, visoko uzdignutog u zrak; i nemojte se samo praviti da vam je sad neugodno. Pa vi ste mi primjerom pokazali da vam se ... za mene.

Dijete u školi stječe znanja, između ostalog i znanja o prihvatljivim i neprihvatljivim obrascima ponašanja. No, ono što dijete ustvari jest, njegova osobnost, karakter, moralna načela i njegovo ponašanje, cijeli taj skup djetetove osobnosti nije ništa drugo nego čista preslika njegove obitelji i roditeljskog doma.

  • BARUH:

    Navršio sam 17 ljeta i koračao ka punoljetstvu kad mi je otac jednom rekao: "Vidim li te da pušiš stavit ću ti zapaljenu cigaretu naopačke u usta. Znao sam da se ne šali i zato sam se jako trudio da ... prikaži još! me ne vidi kako pušim, i nisam to pred njim učinio sve dok nisam imao ima svjedočanstvo o završnom ispitu u džepu. nisam tako postupao samo iz straha već iz pukog poštovanja prema roditelju. Djeca se danas ne odgajaju u tom smjeru i neprestano slušamo kako kažnjavanje djece može stvoriti komplekse kod djece. Pa molim vas fino gdje su starijim generacijama ti kompleksi, a kažnjavali su nas i učitelji i roditelji.

  • Avatar mokrice
    mokrice:

    Odijelo ne čini čovjeka, ali mnogo govori o njemu. U ovom su slučaju majice ogledalo roditelja.

  • Avatar germanistica
    germanistica:

    @mokrice, I agree.