Blogosfera Škola za 5

Što se krije iza najave ministarstva o povećanju plaće nastavnicima koji rade na EU projektima?

Na sjednici Vlade 10. svibnja 2018. godine iznesen je prijedlog Zakona koji omogućuje povećanje plaće od 30% učiteljima koji sudjeluju u projektima financiranim iz fondova Europske unije.
Objava 14. svibnja 2018. 0 komentara 2427 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Ono što se u ostalim sektorima poput poljoprivrede ili turizma naplaćuje po nekoliko tisuća eura, nastavnici rade potpuno besplatno.

Ukoliko netko nema volje ili vremena čitati argumentirano objašnjenje pitanja postavljenog u naslovu, odgovorit ću na njega kratko: Uglavnom ništa, osim još jednog vještog PR-a ministarstva spretno plasiranog javnosti baš u trenutku kada bi se trebalo raspravljati o povećanju osnovice plaće zaposlenih u školstvu. Spin je bačen: onaj tko želi raditi više, bit će i više plaćen. Ili...?

Projekti Europskog socijalnog fonda u obrazovanju

Europski socijalni fond je institucija čija je svrha pružanje financijske potpore građanima Europske unije u stjecanju novih vještina sa svrhom pronalaska boljeg radnog mjesta. Iako nije isključivo vezan samo uz obrazovanje, prema njegovoj namjeni je jasno kako se velik dio sredstava iz ovog fonda može iskoristiti za unapređenje školstva, nastave i cjelokupnog procesa obrazovanja od vrtića, preko osnovnih i srednjih škola do visokoobrazovnih ustanova.

Unatrag nekoliko godine i hrvatske škole počele su se uključivati u projekte koji se financiraju upravo iz ovog fonda. Ti projekti moraju biti jako dobro osmišljeni i dobiveni novac troši se isključivo namjenski o čemu treba priložiti opširnu dokumentaciju koja obrazlaže u detalje svrhu i način svakog utrošenog eura.

Projekti u hrvatskim školama

Prema broju uspješno realiziranih projekata u Hrvatskoj prednjače srednje strukovne škole.

Konačni cilj svakog pojedinog projekta je pružiti mogućnost hrvatskim učenicima čim bolje obrazovanje u skladu s europskim standardima. To je moguće postići na dva načina:

1. Novci dobiveni iz fonda troše se na opremanje škola novom tehnologijom čija je namjena unapređenje metoda poučavanja ili izvedbe učeničkih praktičnih radova

2. Novcima se omogućuje odlazak učenicima u pratnji njihovih nastavnika u inozemstvo sa strogo definiranom obrazovnom svrhom ( primjerice, u strukovnim školama izgleda to kao svojevrstan oblik prakse).

Put od ideje do realizacije projekta

Kosturi određenih projekata zamišljeni su od strane samog fonda, no takvih je vrlo malo. Neke ideje možete dobiti u komunikaciji s kolegama iz inozemstva (postoji mogućnost i priključivanju već postojećim projektima koje su inozemni kolege osmislili), no za većinu njih ipak su nastavnici kao pojedinci kreatori i ideje i realizacije. Između ove dvije relacije put je izuzetno dugačak i mukotrpan.

Počevši od samog osmišljavanja projekta, razrade svrhovitosti  i obrazloženja njegovih krajnjih ciljeva, pa do detaljnih završnih izvješća nakon njegove provedbe potrebno je izraditi dokumentaciju čiji se obim proteže od minimalnih šezdesetak pa do nekoliko stotina stranica.

Za razliku od ostalih sektora (primjerice poljoprivrede, turizma...) gdje postoje specijalizirani uredi za izradu ovakve dokumentacije s timovima usko educiranih stručnjaka koji svoje usluge naplaćuju po nekoliko tisuća eura (cijena se kreće ovisno o visini prihoda koji projekt može donijeti i njegovoj opširnosti) u području obrazovanja ovaj posao odrađuju nastavnici sami (i papirologiju i provedbu) - potpuno besplatno!!!

To govori dvije stvari: 1. Koliko su nastavnici široko educirani i sposobni kada su u stanju cijeli projekt osmisliti i sprovesti (teorijski i u praksi) potpuno sami

                                   2. Koliko su nastavnici s druge strane izuzetno naivni i entuzijastični kad prihvaćaju raditi potpuno besplatno posao čija se cijena na tržištu rada kreće od        nekoliko tisuća do nekoliko desetka tisuća eura. 

Hoće li taj posao ubuduće biti plaćen?

Činjenica je da se niti jednog nastavnika ne može prisiliti da radi ovakav projekt, no svi koji su se u tome okušali bili su iznimno zadovoljni krajnim ishodom i beneficijama koje je projekt donio učenicima ili školi u kojoj rade.

Najava o plaćanju istih donijela je među nastavnike oprečne osjećaje: opravdani osjećaj nepravde zasigurno je pogodio one koji su taj ogroman posao radili do sada potpuno besplatno i osjećaj entuzijazam za one koji ga se namjeravaju prihvatiti u budućnosti.

No, za sada je Vladi tek predstavljena najava Zakona po kojem bi taj posao nastavnicima trebao biti plaćen i to u iznosu od 30% uvećanja postojeće plaće dotičnog.

Ovakav prijedlog ostavlja jako puno nejasnoća: odnosi li se tih 30% na svaki sat proveden u radu na projektu, ili će biti isplaćen u obliku povećanja svake pojedine  mjesečne plaće za sve mjesece provedene u radu na projektu, hoće li to možda biti samo jednokratna isplata za rad na jednom projektu ili će sam rad na projektu donijeti trajno uvećanje plaće od spominjanih 30%.

Ovakve najave u kojima ima puno više nepoznanica nego jasno definiranih faktora dio su imidža recentne ministrice i stoga je teško povjerovati da će i ovo obećanje u bliskoj budućnosti doživjeti svoju realizaciju. Entuzijastični nastavnici (isti oni koji su javnosti najpoznatiji po činjenici kako imaju godišnje tri mjeseca odmora) do tada će trošiti svoje slobodne vrijeme na rad u korist škole i njenih učenika pro bono.

Postoji li bolje rješenje?

Iskusni pojedinci smatraju kako bi ovaj segment obrazovanja trebalo riješiti po primjeru istog u drugim sektorima, te spominju kao bolje rješenje prepuštanje ovih poslova osobama specijaliziranim i educiranim za vođenje projekata u domeni školstva.

Drugo rješenje bi moglo biti osnivanje regionalnih centara koji bi vodili računa da se školama pojedine regije osigura ono najbolje što ESF nudi, umjesto da se projekti rade stihijski i prema inicijativama ili trenutnoj inspiraciji pojedinca.

Ima i onih nastavnika koji (opravdano) smatraju kako je njihova prvotna zadaća rad s djecom; a ne papirologija, te se pitaju što radi i zašto se po ovom pitanju ne angažira nitko od nekoliko stotina ljudi zaposlenih u resornom ministarstvu, te još dodatnih nekoliko stotina u Agenciji za odgoj i obrazovanje.

Ova posljednja tvrdnja povlači za sobom i jedno logično pitanje. Nastavnici angažirani u radu na projektu nisu u tom periodu oslobođeni dijela obaveza neposrednog rada u razredu. Projektom se bave nakon nastave, u svoje slobodno vrijeme, vikendima ili praznicima (jedino u slučaju putovanja vezanog uz projekt dobivaju pravo na zamjenu). Uz najveći entuzijazam, dobru volju i motivaciju nitko nije u stanju odraditi svakodnevno (i tako na duži period od nekoliko mjeseci) jednako kvalitetno posao u trajanju od osam ili dvanaest sati dnevno.

Postavlja se stoga pitanje, vodi li ovakav način osmišljavanja i provedbe projekata (unatoč svim njihovim prednostima) ipak k smanjenoj kvaliteti rada u razredu?

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.