Naslovnica Škola za 5

Ups chick lit majko, dijete ti ne zna obrisati nos !

Objava 15. studenoga 2016. 22 komentara 3250 prikaza
Baš poput gripe i neodgojenost je poprilično iritantna, arhivaVL-a.
Marija Galović
Kašljanje, kihanje i šmrcanje

Upozorenje!

Sljedeći tekst nije namijenjen: 1. onima slabijeg želuca  2. onima još slabijeg smisla za humor.        

 #upozorilasamvasnavrijeme

Dok pametni šute Donald - Trumpovi vladaju svijetom

Ova vijest iz Karlovca je prošli tjedan punila novinske stupce i kronično crno obojane portale: "Desetogodišnjak je iz čista mira udario postariju ženu koja je sjedila na klupi u parku šakom u glavu, a djevojčica joj je rekla 'Ti se bako j***.' Osim što su ženu napali fizički, pošteno su je i verbalno izvrijeđali. Žena je završila u bolnici s lakšim potresom mozga i oteklinom iznad oka."

Jako me zanima, sad kad ste pročitali ovo, koje vam je pitanje prvo palo na pamet:

a) što rade roditelji ovih budućih bokserom u glavu Bad Blue Boysa (and Girlsa)?

b) kakvi to nastavnici rade u školama iz kojih izlaze ovako fino odgojena dječica?

Nema pogrešnog odgovora, jer oba pitanja su na mjestu. Dok god škola nosi službeno naziv odgojno-obrazovne institucije nastavnici u njoj su dužni odgajati svoje učenike. No, oni to ne rade . Ne zato što im se neda, nego zato što im ne daju. Tko? Prvo roditelji, koji niti sami ne odgajaju vlastitu djecu. Drugo sustav, kojem je očito u interesu da postanemo društvo divljih hordi s Balkana. (Nismo daleko!)

Zašto uvijek najjače kašlje dijete koje sjedi u prvoj klupi, tik uz moj stol?

Sjedim u razredu rijetko, no ako ne želim sutra imati temperaturu uzrokovanu istim tipom virusa koji on/ona tri puta u minuti iskašljava u mene (ne, roditelji ga/ju, iako već ima trinaest godina još nisu naučili da se stavlja ruka na usta kad se kašlje) uporno i žustro hodam ko Gestapo po razredu, otvaram prozore da raskužim bakcilima zagađen zrak i dišem plitko. Ali, iritantno je do bola! Ne mogu izgovoriti jednu rečenicu do kraja, niti ja, niti itko drugi, a da ju jadno dijete čiji roditelji nisu čuli da bolesna djeca ostaju kod kuće dok ne ozdrave, tri puta ne isprekida svojim kašljanjem.

Zašto u zimskim mjesecima, osim dnevnika sa sobom u razred obavezno nosim mentol bombone i nekoliko paketa papirnatih maramica?

Mentol bombonima častim ove prve, što kašlju. Možda mu mama kod kuće osjeti svježi dah, pa ga pita odakle mu, pa joj on odgovori: "Dala mi profesorica bombon", pa ga mama pita: "Zašto ti je davala bombone kad se u našoj obitelji samo zdravo jede?", pa on odgovori: "Zato jer nije mogla održati sat od mog kašljanja, pa je mislila da će mi mentol smiriti nadražene bronhije", pa možda mama shvati da joj je dijete bolesno i ... Možda.

A papirnate maramice?  Dakle, ako je kašalj iritantan, uporno šmrcanje, šmrkljanje, šmrckanje ili književno sročeno uvlačenje udisajem sekreta koji prijeti da procuri iz nosa je čisti horor.

Oni nisu više mali, ili su dovoljno veliki da ne budu mali i da u osmom razredu znaju da se nos briše maramicom, no i dalje nisu veliki nego su još mali  (ili samo neodgojeni) pa tu i tamo potegnu rukavom košulje. Ne zato što su još mali da budu veliki, jer su već dovoljno veliki da ne budu mali, niti zato što su Smogovci (ili Šmrkavci), nego zato što nemaju kućnog odgoja i ne znaju da se nos ne briše rukavom košulje iz HM-a, jer je mami košulja iz HM-a (sjećate se one iz Rijeke što je vratila rođendanski poklon?) previše bafl za njezinu buduću manekenku koja će se udati za nogometaša (koji bi bio sretan da može obrisati nos rukavom, no kako mu je kratak (rukav!) šmrkne to ponosno na travnjak), pa buduća 1. pratilja Miss lokalne kafane briše nos o Zaru. Ili Mango.

E sad, ja sam još uvijek empatična i znam da će budućoj lice s naslovnice možda (nisam baš sigurna) biti neugodno ako joj pred cijelim razredom kažem:"Otiđi molim te do WC-a i ispuši nos u toaletni papir kad već nemaš maramice", pa joj samo neprimjetno i sasvim suptilno u prolazu spustim paketić s maramicama na stol. I razmišljam da li da joj nakon sata nazovem mamu i uputim ju u osnove održavanja higijene nosa.

Sezona viroza je počela. Koga treba prije liječiti; djecu, roditelje ili cijeli sustav?

Dakle, kako sam na početku ustvrdila: djecu odgajaju roditelji (ALI IH NE ODGAJAJU - vidljivo iz navedenih primjera) i nastavnici (ALI IH NE MOGU ODGAJATI - objasnit ću vam upravo sada zašto). Suradnja i komunikacija među njima bi trebala biti otvorena i neposredna (tipa: "Halo, dobar dan. Dijete Vam ne zna obrisati nos. Hitno dođite u školu da Vam objasnim kako se to radi."), no nije jer postoje posrednici - pedagoška služba.

Ja ih od milja zovem Ozi-stručnjaci, jer im službeni nazivi u množini završavaju na -oz (pedagozi, psiholozi, defektolozi) što mi je odlična simbolika na Čarobnjaka iz Oza (svi koji su čitali sjećaju se njegovih šeprtljavih čarobnjačkih sposobnosti).

Dakle, zadatak pedagoške službe ili Ozi-stručnjaka je da budu neka vrsta posrednika na relaciji nastavnik-roditelj. Posrednik, mirotvorac, ("smirite, molim Vas tenzije, sve će se to riješiti samo od sebe"), pregovarač,("pa, ljudi smo dogovorit ćemo se oko brisanja jedinica. Ili nosa"). Uglavnom, nešto poput UNPROFOR-a. A novija povijest nas uči da je mrtvih bilo najviše upravo tamo gdje su djelovale UNPROFOR-ove snage.

Ukratko, ja ne mogu fancy mami, koja svoje dijete nije naučila brisati nos prekinuti tretman kod kozmetičarke hitnim pozivom u školu, jer će moj naum opstruirati UNPROFOR iz Oza i reći: "Ma znate, nije do Vašeg šmrkavog djeteta, nego je ona u PMS-u pa ju sve smeta." (Jesam ponekad, ali budimo realni, cijeli studeni, prosinac, siječanj, veljaču, ožujak i prvu polovicu travnja koliko traje sezona curenja nosa ipak nisam.)

"Pustimo institucije neka odrade svoj posao", rekao bi Ivo Josipović

Da ne bi ispalo kako pedagoška služba/ Ozi stručnjaci/ školski UNPROFOR ne radi ništa. Radi, samo neefikasno. Borbe s vjetrenjačama. Nedjelotvorno u većini slučajeva.              

Razlog: birokracija.

Pedagoška dokumentacija koju dotični moraju voditi zajedno s razrednicima je deminutiv u odnosu na pravnu dokumentaciju. Znate ono, kad Ante Nobilo mora proučiti 4256 stranica teksta kako bi spasio slučaj "namjestili su mu, nije on ukrao" i napisati još 7326 stranica na istu temu, za što mu treba (pomnoženo sa osam sati dnevnog radnog vremena u životu jednog odvjetnika) točno onoliko godina koliko je potrebno da slučaj ode u zastaru.

Eto, isto tako kad Marko Ivić iz 8b Ivi Markiću iz 8c razbije nos, Ozi-stručnjaci čarobiraju dokumentaciju na temelju koje će biti Marku izrečena opomena na ravno (a ja naivno mislila kako je Tolstoj nenadje***) 52 234 stranice od ministarstva propisanih obrazaca za čije ispunjavanje i s dvadesetosmosatnim dnevnim radnim vremenom nije dovoljna jedna školska godina. A po završetku školske godine svi slučajevi odlaze u zastaru. Po zakonu!

I zato Ivo hoda razbijenog nosa, Marko šmrkavog, a obojica zajedno lupaju šakom o nos i verbalno teroriziraju ženu od 62 godine koja mirno sjedi na klupi u parku usred Karlovca.

Tko je shvatio, shvatio je!

  • noxxy:

    Humor je uvijek dobrodošao, čini život podnošljivijim. No ovo sve je itekako tužna zbilja. Čestitam na odličnom tekstu kolegice!

  • Bongos:

    Bakcili? Bafl?

  • mokrice:

    Martina.fila.: nedostaje Vam literarna pismenost.

Message