Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Škola za 5

Vršnjačko nasilje u školama - pogled iz unutra

Kako se mjesec ovog ožujka polako “puni”, tako se pune i novinski portali vijestima o nasilju među učenicima iz škola diljem Hrvatske. Slučajnost ili ne? Ne znam je li ikada znanstveno potvrđeno, no brojni incidenti i vrijeme njihovog zbivanja govore u prilog tezi da pun mjesec izaziva ne samo nesanicu, nego i nervozu, pa i pojačanu agresiju kod (nekih) ljudi.
Objava 22. ožujka 2022. 2 komentara 3562 prikaza
Foto: Duško Marušić /Pixell
Foto: Duško Marušić /Pixell
Zašto su škole tako neefikasne u suzbijanju vršnjačkog nasilja?

Bila bi to još i donekle sretna okolnost da vršnjačko nasilje možemo povezati samo s privremenim uštapom ovog ožujka, no činjenica je da se vršnjačko nasilje zbiva puno češće i neovisno o mjesečevim mijenama. Ipak, to je tema koja se rado izbjegava i o kojoj se šuti, nezgodna je, izaziva mnogo polemika i uvijek na kraju takvog razgovora treba nekoga proglasiti krivim, a to je u doba sveopćih dječjih prava jako nezgodno. I zato, bolje prešutjeti.

Naravno, dugoročno gledano nikako nije bolje i zato me veseli da su i takve stvari postale teme o kojima se javno piše. (Da ne bi bilo zabune, ne veseli me nasilje među djecom, nego činjenica da se o tome počelo otvoreno pričati.) Među starijom populacijom, pa i među starijom populacijom prosvjetnih djelatnika, nerijetko se može čuti: “Pa i mi smo se potukli dok smo bili djeca, pa nikome ništa.”

Takvo banaliziranje problema je pogrešno iz nekoliko razloga.

1. Kriva perspektiva

Kada mi netko spomene dječju tučnjavu, prva asocijacija su mi prizori iz filmova snimljenih prema romanima Mate Lovraka. Uvijek su tu neke dvije skupine dječaka s istim ciljem, ali različitim interesima pa se oni međusobno, onako skupno koji puta “pograbe šakama”. U kontekstu odrastanja u žilavoj, ruralnoj sredini to je nekada bilo normalno. Nekome to i sada može biti simpatično, iako danas ti filmovi upravo zbog takvih scena dobivaju oznaku “dozvoljeno za starije od 12 godina”.

Neki će reći: “Danas se pak pretjeruje u drugu, nježnu krajnost”. No, vratimo se na okršaje dječaka iz Lovrakovih romana. Željela bih skrenuti pozornost da se tu radilo o nasilju među jednakima; dječaci iste dobi, istog životnog konteksta, iste snage… Ne opravdavam, no želim naglasiti u kojem segmentu se “Pa i mi smo se potukli dok smo bili djeca, pa nikome ništa” razlikuje od “Učenika prvog razreda fizički zlostavlja nekolicina starijih učenika”.

2. Druga vremena

Da, od kada su učenici jedne seoske škole vlakom zapeli u snijegu ili obnavljali mlin ,prošlo je poprilično vremena i konotacije nasilja poprimaju drugačije značenje. U našim ruralnim sredinama (no, u tim vremenima je čak i Zagreb uglavnom živio istim mentalitetom, sjetite se scena iz filma Tko pjeva zlo ne misli) fizički okršaji bili su oblik zabave i dokaz muškosti.

Dok razmišljam kako bih oslikala mentalitet ljudi tog vremena, spontano mi pada na pamet ona uzrečica: “Kakva je to svadba, ako nije bilo krvi”. Tučnjava je bila vrhunac svakog “narodnog veselja” te kao takva poželjan oblik zabave, razbijen nos i modrice oko oka modni dodaci. Nismo više u tim vremenima. Javno osuđujemo svaki oblik nasilja. Potičemo djecu na mirno rješavanje sukoba, na uvažavanje drugačijeg, prihvaćanje različitih mišljenja. Bilo kakvo nasilje, a povrh svega fizičko potpuno je neprihvatljivo i nepoželjno među civiliziranim ljudima.

3. Različiti konteksti odrastanja djece

Ovdje povezujemo prva dva argumenta. Nažalost, neki roditelji nisu prerasli ovaj period nekad-danas. Nisam rekla slučajno “roditelji”, iako govorim o nasilju među djecom. Dakle, pojedini roditelji su ostali živjeti u prošlim vremenima, smatraju nasilje društveno prihvaćenim oblikom ponašanju i prakticiraju ga u vlastitoj kući kao međusoban oblik interakcije ili interakcije prema vlastitoj djeci. Takva djeca samo onda oponašaju njihov model ponašanja i traže žrtve, naravno među slabijima, nad kojima oni mogu pokazati svoju nadmoć.

Problem nasilja među djecom u školi

Naravno da će do neželjenih sukoba najlakše doći tamo gdje je puno djece. Ne treba zato dječje vrtiće i škole osuđivati kao potencijalna mjesta sukoba, no treba se brinuti zbog neefikasnosti kako se nose s problemima rješavanja ovakvih sukoba.

Željela bih napomenuti kako smatram da se nikada kao u zadnjih desetak godina u školama nije ostavljalo toliko prostora za razgovore, predavanja i radionice na temu sprečavanja vršnjačkog nasilja, no svejedno, svako malo izlaze u javnost vrlo ružne priče s pojedinostima o žestokim fizičkim sukobima među djecom. (Ima tu još, osim fizičkog, puno drugih oblika maltretiranja, no očito potonje ima najžešće posljedice).

Razlog tome je odgoj koji djeca donose od kuće. Pojedinom učeniku apsolutno nije strano fizički napasti drugog, a čak i kada se ne radi o nekom mlađem i fizički slabijem, reakcija obrane potpuno izostane jer je pak tom djetetu, stjecajem njegovog kućnog odgoja potpuno strano reagirati nasilno, pa čak ako je to i u smislu samoobrane. U ovakvim okolnostima dvoje suprotstavljenih se u svega nekoliko sekundi nađu na relaciji nasilnik – žrtva. Istina, možda bi za sustav bilo puno jednostavnije da “žrtva” uzvrati, pa obojica idu kući razbijenog nosa, ali izjednačenog statusa “ti si mene, ja sam tebe, stvar riješena”, no kao što sam već naglasila, iz različitih odgojnih stilova dolaze potpuno različita djeca; i u shvaćanju i u ponašanju.

Zato se ovakvim situacijama, pogotovo ako potraju (a obično potraju, jer nasilno dijete vrlo brzo intuitivno shvati da može nad pojedincima ispucavati svoju negativnu energiju) moraju baviti djelatnici škola. Čak i u ovoj fazi detektiranog incidenta bi problem bilo lako za riješiti da se radi zaista samo o učenicima, no u priču se vrlo brzo upletu roditelji.

Roditelji nasilnog djeteta su i sami verbalno agresivni, loše odgojeni, bezobrazni, bahati u svojim uvjerenjima da njihovo dijete “zapravo i nije napravilo ništa posebno loše, pa zaboga, udario ga je šakom, a nije mu čak niti razbio nos i čemu sada škola radi takav pritisak i inzistira na nekakvim pedagoškim mjerama”. No, to je nažalost samo uvertira. Dalje slijede prijetnje, ucjene da se njihovo dijete pokušava etiketirati, pozivanje na nepravdu, na odvjetnika koji će tužiti školu zbog… Učenik koji je počinio nasilje je u očima svojih roditelja žrtva – neki roditelji ga zaista u svojoj neprovidnosti tako vide, a neki već poučeni tuđim iskustvima, spretno i uvjerljivo glume ovu ulogu.
Koji nastavnik je spreman suprotstaviti se ovakvoj agresiji?

Ovakvi scenariji doveli su nas do situacije da se nasilje među djecom u školi prešućuje, da učitelji okreću glavu i prave se da ne vide ovakve događaje, da se događaj ako je baš i viđen i prijavljen pokušava minorizirati “ma, malo su se samo pokoškali” ili “nikada nije jedan sam kriv”, da se odustaje od pridržavanja Pravilnika i izbjegavaju se ili barem ublažavaju pedagoške mjere …,  A to što je dijete nasilno, ne znači automatski i da nije inteligentno – takvi vrlo brzo shvate da im se neće u školi ništa dogoditi i nastavljaju sa svojim obrascem ponašanja, a mi se čudimo kad slučaj dođe do policije. Zašto se nije prije reagiralo?

A nije se reagiralo, jer se škola ne želi suprotstaviti roditelju nasilnog djeteta i reći mu kako stvari stoje, nego se poseže za postupcima medijacije među suprotstavljenim stranama pri čemu se na kraju nasilnik i žrtva izjednače u statusu quo: "ne može jedan sam biti kriv". Ako se radi o sustavnom i duljem zlostavljanju bilo kojeg oblika, ovakav  zaključak s višestrukim posljedicama je jako štetan za cijeli sustav i kredibilitet škole kao ustanove i nastavnika kao autoriteta.

Kada govorimo o Pravilniku o pedagoškim mjerama, najgora kazna koja učenika može (u osnovnoj školi) zadesiti je premještaj u drugu školu, no za njom se poseže vrlo rijetko. Puno češće, roditelji djeteta koje trpi nasilje premjeste svoje dijete u drugi školu i drugu sredinu, što je veliki stres u obliku promjene okoline i navikavanje na drugo okruženje. I više nego nepravedno!

Zašto djelatnici škola nisu bolje osnaženi za ovakve slučajeve suočavanja s prijetećim roditeljima?

Neki smatraju da bi trebalo mijenjati zakon i uvesti novčane kazne roditeljima čije dijete napravi ovakav prekršaj. Drugi prizivaju spuštanje dobne granice ispod 18 za vlastito odgovaranje za počinjeni prijestup. Možda bi za početak trebalo samo inzistirati na slobodi da svaka škola na temelju osnovnog Pravilnika o pedagoškim mjerama donosi svoj vlastiti, a o rukovodstvu škole bi ovisilo koliko se Pravilnik poštuje u svim svojim segmentima, uključujući i onu krajnju mjeru prebacivanja u drugu školu u slučaju težeg prijestupa. Ovakvim pristupom bi se samo u nekoliko godina iskristaliziralo koje škole drže do reda. One bi kao takve postale poželjne, za razliku od drugih u kojima se i dalje problemi “metu pod tepih”. U koju od te dvije vrste biste radije upisali svoje dijete?

Dok se stvari ne poslože, roditelji će, u nemoći da oni ili škola zaštite svoje dijete od zlostavljanja, tražiti zaštitu policije i medija. Vjerujem da nikome nije ugodno dijeliti privatne priče javno, no pokazalo se već nekoliko puta da javno imenovanje škole ipak u kratkom vremenskom periodu potakne ažurnost oko poduzimanja određenih koraka i boljeg pridržavanja Pravilnika o pedagoškim mjerama. Izgleda da je to jedina alternativa dok škole same ne shvate da je problem bolje rješavati u samom začetku nego se opravdavati zbog njegovih posljedica.

No treba shvatiti da niti nastavnicima nije lako. Sustavno isticanje dječjih prava dovelo je do manjkavog autoriteta bilo kojih institucija, a posebno škola. Pribrojimo li tome obiteljski neodgoj dolazimo do neefikasne konfuzije u kojoj plivamo nekoliko posljednjih godina po pitanju odgojnog djelovanja škola. Gledano sa strane, lako je govoriti o efikasnosti ili nedjelotvornosti pojedinih škola, no kada ste unutra, perspektiva je puno drugačija. Ona vam ne pruža samo pogled iznutra, nego sa samog dna na kojem su se nataložile sve ljigavosti podilaženja, zataškavanja, zaobilaženja Pravilnika ..., toliko toga viri  s tog dna, "iz unutra", da trenutne bojazni pojedinih roditelja za sigurnost svoje djece zaista postaju opravdane. Kao i činjenica da škole mogu puno toga bolje odraditi po pitanju uvođenja reda.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar Zubatac
    Zubatac:

    Kako se mjesec ovog ožujka polako puni, tako se pune i novinski portali vijestima o nasilju među učenicima iz škola diljem Hrvatske. Prosvijetlite me gdje se to ovog mjeseca dogodilo nasiljem među učenicima osim dva puta u Istri?

  • J.M.Nicolier:

    Ima svega. Ima i situacija da se nekoliko djece i njihovih roditelja udruže protiv djeteta koje je malo življe i nije im simpatično pa vrše mobing dok dijete ne reagira fizički i onda ga pokušavaju obilježiti kao nasilno. Ovo posebno ... prikaži još! djevojčice vole raditi. Dečki se potuku pa pomire, a cure isključuju iz društva i emotivno ucjenjuju. Malo se toga rješava nekakvim kampanjama i sloganima. Sve dolazi od doma, a zloba postoji u raznim oblicima. I nije svaki šamar zloban. Neki su i samoobrana i to ne nužno od fizičkog nasilja. Svaka situacija je posebna i ako se samo fokusiramo na nasilje, nećemo puno učiniti.