Blogosfera Škola za 5

Zaključivanje ocjena na polugodištu - da ili ne?

Ukinuto prije nekoliko godina, a trenutno u fazi razmatranja ponovnog vraćanja od naredne školske godine zaključivanje ocjena na kraju prvog obrazovnog razdoblja izaziva mnoge polemike i oprečna mišljenja. No, iako mediji uporno naglašavaju kako je većina prosvjetnih djelatnika ZA vraćanje spornog zaključivanja, činjenice govore suprotno. Primjerice, anketa provedena među članovima društvene mreže Školska zbornica pokazuje kako 74% prosvjetnih djelatnika smatra zaključivanje ocjena na kraju prvog obrazovnog razdoblja bespotrebnim, dok ih se tek 26% izjasnilo obrnuto.
Objava 03. prosinca 2017. 0 komentara 1251 prikaza
Izvor:pixabay.com
Izvor:pixabay.com
Kako promijeniti trend učenja za ocjenu?

Iako je naziv polugodište uobičajen i učestaliji u govoru, neispravan je i u jeziku struke zamjenjuje ga naziv prvo obrazovno, odnosno drugo obrazovno razdoblje. Ovo nije tek lingvističko cjepidlačenje, nego posljedica vremenske činjenice da prvo i drugo obrazovno razdoblje nisu niti približno jednakog trajanja, te stoga doista ne zaslužuju naziv polugodište. Primjerice u tekućoj školskoj godini prvo obrazovno razdoblje traje 16 tjedana, a drugo (bez proljetnog odmora) 21 radni tjedan. Iz ovog ne proizlazi dakle samo lingvistički ispravak neprimjerne terminologije nego i činjenica da zaključna ocjena prvo obrazovnog razdoblja ne može imati istu „težinu“ kao i ona od drugog budući da ne pokrivaju niti približno jednaku količinu obrađenog, ispitanog i ocijenjenog gradiva.

Dio prosvjetne struke ipak smatra da bi zaključivanje ocjene krajem prosinca trebalo ponovno uvesti u školsku praksu. Obrazloženje se temelji na činjenici kako upravo iskazivanje zaključnih ocjene po predmetima primorava učenike na kontinuitet u radu i učenju; odnosno tvrdnja kako se nakon ukidanja sporne zaključne ocjene efikasnost i uspjeh u učenju tijekom prvog obrazovnog razdoblja znatno smanjio. Za sada ne postoji niti jedna studija niti ozbiljni zaključci istraživanja koji bi istu tvrdnju dokazali, no slažem se s tezom kako se učenje hrvatskih školaraca zaista svodi uglavnom za test i ocjenu. Također sam mišljenja kako taj mentalni sklop treba mijenjati.

No, je li povratak zaključne ocjene prije Božića ispravan put prema poticanju učenja poradi znanja, odnosno kako je u posljednje vrijeme pomodno reći „učenja za život“?

Kao što sam navela u uvodu, veći dio struke smatra vraćanje zaključne ocjene na kraju prvog obrazovnog razdoblja ne samo nepotrebnim, nego i ozbiljnim gubitkom vremena i dodatnim stresnim opterećenjem ne samo za učenike nego i nastavnike. Onima koji nastavni proces ne poznaju u praksi svakodnevice ovo se mogu učiniti isprazne floskule, no u stvarnosti zaista nije tako. Svi se sjećamo dobro poznate nervoze i napetosti koja bi počinjala već prvim danima prosinca, kada se nakon loše ili prema ukusu roditelja i učenika nezadovoljavajuće ocjene iz testa ili usmenog odgovora kretalo u ofenzivu nagovaranja i moljakanja ispravljanja, dodatnog usmenog odgovaranja u svrhu popravljanja sporne ocjene, zatim kalkuliranja oko prosjeka pa opet moljakanja, nagovaranja pa sve do ozbiljnih pritiska i prijetnji, a sve u svrhu navlačenja nesretnog prosjeka prema željenoj zaključnoj ocjeni.

Na ovakve apsurdne i svakako stresne i neugodne situacije gubili su se dragocjeni nastavni sati i vrijeme koje se trošilo na uštrb obrade, uvježbavanja ili sistematizacije nastavnih sadržaja. Drugim, malo okrutnijim riječima rečeno, populacija marljivih i savjesnih učenika bivala je zakinuta zbog kampanjaca i roditeljskih ambicija po principu „spas u zadnji čas“.

Svakako se slažem kako i ovaj aspekt hrvatskog mestaliteta zahtjeva sustavnu promjenu, no niti nju ne vidim kako počinje pojačanim i učestalijim izbacivanjem i zaokruživanjem famoznog prosjeka.

Svojevremeno sam već u sklopu teme i rasprava o recentnoj reformi obrazovanja isticala kako bi znatan napredak u rasterećenju učenika i opsjednutošću ocjenama pridonijelo ukidanje završnog izračuna općeg uspjeha iskazanog decimalama. Izbjegla bi se time fama o ultimativnom must be 5.00 uspjehu, učenici bi se rasteretili nepotrebnog pritiska i posvećivali se predmetima koji ih zanimaju, koje smatraju perspektivnim u svojoj profesionalnoj budućnosti umjesto da uče sve podjednako, a sve sa svrhom zaključne ocjene i iskazanog prosjeka u svjedodžbi.

Tek da podsjetim onako školski, ocjenjivanje je vremenski proces kontinuiranog praćenja učenikovog napretka koji se u konačnici mora svesti na jednu od ponuđenih brojki u rasponu od 1 do 5. Iskazane brojke preuzele su primat nad onim bitnijim „kontinuiranim praćenjem“, no čak i kad se slijepo držimo brojki e-imenici su tu neumoljivo točni i precizni u prosjeku iskazanom na dvije decimale. Ne raspolažu još apsolutno sve škole u Hrvatskoj elektronskim dnevnicima i imenicima (većina ipak da), no tendencija je da se kroz dvije godine to postigne. Upravo e- imenik omogućava svakog trena recentni uvid i nastavniku i roditelju u ocjene, postignuća, napredak, pa ako ćemo baš i prosjek izračunat na dvije decimale za svaki pojedini predmet. 

Dakle, i bez spomenutog stresa i gubitka vremena utrošenog na famozno zaključivanje, svatko od tri sastavne karike učenik – nastavnik - roditelj ima uvid u svoj uspjeh u svakom trenu tekuće nastavne godine, pa tako i na kraju prvog obrazovnog razdoblja. Treba li dakle zaista dalje diskutirati o smislu povratka zaključivanja ocjena na kraju prvog obrazovnog razdoblja?

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.