Blogosfera Škola za 5

Pitanja koja se ne postavljaju glasno

"Moja snaha će uskoro roditi treće. Što ti čekaš?" U jednom dahu izgovorena pohvala namijenjena sebi i svojoj obitelji. Za mene je ostao prijekor (manje si vrijedna) i zabrinutost (je li ti sa zdravljem sve u redu) i znatiželja (događa li ti se nešto s brakom) i .. Eto zašto volimo nadobudne tete, ujne, strine i veselimo se rodbinskim okupljanjima.
Objava 24. kolovoza 2019. 0 komentara 2505 prikaza
Foto: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL
Foto: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL
Postaviti nekome pitanje o imanju ili neimanju djece je direktno zadiranje u nečiju intimu.

Ovog ljeta pročitala sam potresnu knjigu, Uspavanka; Leila Slimani. Ona govori o svakodnevici mladog bračnog para jedne zapadnoeuropske zemlje. Uključuje sve elemente života tog podneblja: konzumerizam, karijera, neovisnost, posvećenost sebi i profesiji… No, oni imaju dvoje djece. I uopće nemaju vremena za njih. Radnja romana koju ne želim otkrivati navodi čitatelja na razmišljanje zbog čega se par iz fikcije uopće odlučio imati djecu.

Zbog čega rađamo djecu?

Ovo pitanje je jedno od onih koje ne zvuči dobro. I nije ga umjesno postavljati, još manje o njemu glasno izražavati svoje mišljenje, jer će svako mišljenje o ovako delikatnoj temi ispasti neumjesno i naići na glasnu kritiku većine. 

Gledajući problem kroz kronološku prizmu povijesti možemo ustvrditi da su se razlozi o rađanju i broju djece mijenjali kroz stoljeća i ovisili o geografskoj i društvenoj zadatosti.
Prije svega se je (ako krenemo od zaista daleke prošlosti) mijenjao pristup odluci o imanju djece; od nesvjesnog prema svjesnom.

U ruralnim krajevima naših geografskih širina još prošlog stoljeća o broju djece je ovisio opstanak obiteljskog gospodarstva, jer su djeca predstavljala besplatnu radnu snagu za obrađivanje zemlje. Razlog i više nego sebičan. 

Kako je na selu hrana dostupnija nego u gradu, u istom vremenu i na istim prostorima broj djece u gradu je u jednoj obitelji bio znatno manji, jer je svako dijete ujedno predstavljalo dodatna usta koja je trebalo hraniti.

U nešto ranijim stoljećima, ali opet u, za ta vremena naprednoj Europi u vladajućim krugovima je veći broj djece osiguravao moć i političku stabilnost. Najbolji primjer za to je habsburška carica Marija Terezija (rodila je šesnaestero djece) koja je strateškom udajom svojih kćeri osiguravala vojne i političke saveze s ostalim kraljevskim kućama Europe. Opet sebičan razlog odlučuje o broju djece.

Rađamo li i danas djecu iz sebičnih razloga?

Zamislimo se nad još jednim pitanjem, nezgodnim i neumjesnim. Zašto se ljudi današnjeg vremena odlučuju za potomstvo?

Ako anuliramo odgovor "dogodilo se" (jer djeca se ne događaju) jedini koji pronalazim, a on se temelji djelomično i na vlastitom iskustvu opet pada u domenu egoizma. Odlučujemo se na djecu jer nam u jednom trenutku života to predstavlja veliko veselje, zadovoljstvo i osobnu ispunjenost. Činjenica da imamo vlastito potomstvo, koje nosi naše crte lica, ispunjava nas ponosom. Život poprima sasvim drugu dimenziju ostvarenosti dok gledamo kako to biće (ili bića) rastu, napreduju, opredjeljuju se za određeno polje interesa, sazrijevaju, grade vlastite živote i profesionalne karijere.

Nadalje, dijete je danas, kada broj rođenih u modernom svijetu postaje iz dana u dan sve manji, statusni simbol. Roditelji novorođenčeta postaju ponosni vlasnici unikatnog nasljednika genetskog lanca za kojeg od samog rođenja pa nadalje treba osigurati najpovoljnije uvjete: najskuplja dječja kolica, najmoderniju opremu za bebe, vrtić s najboljim uvjetima, skupo obrazovanje, idealno mjesto za život ...

To su sve “uglancane” strane medalje koja ipak ima i onu manje svijetlu: podizanje djeteta iziskuje veliku posvećenost i odgovornost, neminovno odricanje od (nekih) vlastitih životnih ciljeva ili trenutačnih interesa, podrazumijeva gubitak slobodnog vremena, hobija, velikog dijela osobne slobode…

Većina parova o tome ne razmišlja, a čak i ako da, stvarnost bude puno zahtjevnija nego li je to itko mogao zamisliti.

Primjerice, u kontekstu spomenute knjige, jasno je da bi bilo bolje da par iz fikcije nije imao djecu (jasnoću razloga opravdava epilog romana)  nego da su ona prepuštena vrtiću i dadilji dok oni ostaju prekovremeno na poslu, odlaze na piće s kolegama, večere s prijateljima ili na putovanja vikendima. 

Ima li u životu modernog stanovnika Europe mjesta za dijete?

Svjedoci smo vremena u kojem je europski mortalitet daleko veći od nataliteta. Prosječan mladi europski par živi za karijeru i slobodno vrijeme, dok se njihovi roditelji (potencijalni baka i djeda servis) nakon iscrpljujućeg radnog vijeka žele u mirovini posveti sebi i svemu onome za što tijekom života, dok su i sami podizali djecu nisu imali vremena.

Dugogodišnje školovanje predstavlja preveliku žrtvu koja bi se trebala velikim dijelom odbaciti ako se majka želi posvetiti odgoju djece. Čak i ako donese tu odluku, posljedice su vidljive u čestim depresijama zbog nagle promjene životnih navika i svakodnevice, odricanja od profesionalnih zadataka i okoline. Osim toga, rijetki su parovi koji si iz financijskih razloga mogu priuštiti da samo jedan član obitelji zarađuje.

 Ako se pokuša balansirati posao i dijete, opet često dolazi do realne fizičke i psihičke preopterećenosti zbog velikog broja obaveza, a time i osobnog nezadovoljstava proizašlog iz činjenice da se niti poslu, niti djetetu ne posvećujemo dovoljno.

Parovi pak koji svjesno odluče ne imati djecu često nailaze (barem u našoj zemlji) na negodovanje okoline i optužbe na račun njihove sebičnosti i komocije.

Lokalna i globalna perspektiva daju potpuno drugačiju sliku

Upravo tako je i hrvatski biskup na misi povodom blagdana Velike Gospe, a osvrćući se na niski natalitet, okarakterizirao mlade bračne parove u Hrvatskoj riječju komotni.

S druge pak strane, papa Franjo savjetuje planiranje obitelji i promišljanje o broju djece. Ta je izjava na samom početku njegovog pontifikata izazvala  dosta negodovanja i kritike od strane katoličkog klera, jer je bila izvučena iz konteksta njegovog odrastanja u južnoameričkoj državi u kojoj je smrtnost djece zbog gladi i bolesti izrazito velika.

Mi u školama danas svjedočimo smanjenju broja razreda, pa i zatvaranja pojedinih škola, a sve je to uzrokovano dijelom padom nataliteta, a dijelom recentnim migracijskim trendovima.

Svjedočimo međutim i djeci koja, uz žive roditelje  odrastaju bez adekvatne roditeljske posvećenosti, brige i pažnje. Također i ispoljavanju agresije, bijesa i ostalih frustracija, bilo djece, bilo roditelja nastalih neadekvatnim uzajamnim odnosima koji nastaju zbog nedovoljno vremena uloženog u međusobnu komunikaciju.

Pitanja postavljena u ovm tekstu ostavljam otvorena. Nemam na njih adekvatan, niti jednoznačan odgovor.
No smatram da je došlo vrijeme kada ovakva pitanja treba postavljati. Manje glasno, a više intimno u samopropitivanju oko vlastitih očekivanja od života. 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.