Blogosfera Škola za 5

Zašto nam se daroviti učenici dosađuju u školi?

Inkluzija podrazumijeva prihvaćanje različitosti. Na području odgojno - obrazovnog djelovanja trebalo bi stoga jednaku pažnju posvećivati i djeci sa smanjenim sposobnostima kao i nadarenim učenicima. No, u praksi to nije tako. Nadareni učenici bivaju potpuno zanemareni, u školi ne dobivaju adekvatne poticaje, niti su izloženi izazovima koji bi ih motivirali za daljnji razvoj i napredak. Ukratko, oni se u školi dosađuju.
Objava 13. studenoga 2018. 1 komentara 1710 prikaza
pexel.com
pexel.com
Još uvijek ne postoji poseban plan obrazovanja za darovite učenike

U sklopu odgojnog djelovanja u našim se školama često ističe krilatica kako trebamo uvažavati i prihvaćati različitost. Praksa u svakodnevici pak djeluje potpuno suprotno; odgojno - obrazovno djelovanje u našim osnovnim školama usmjereno je prema ujednačavanju i izjednačavanju svih učenika, bez obzira na njihove individualne sposobnosti i specifičnosti.

Jedno je poštivati nečiju različitost, a drugo je težiti tome da svi budemo ili postanemo jednaki. Ovo drugo je ne samo nerealno, nego i opasno.

Uravnilovka u školstvu

Dok ne navrše 14 godina i ne odlučuju o upisu u srednju školu, hrvatski učenici ne mogu ništa birati; niti sadržaje koji ih zanimaju i za koje imaju i interes i talent, niti oblike rada. Sve je za njih unaprijed propisano i odabrano.

Unatrag nekoliko godina posvećuje se zamjetna pažnja učenicima sa smanjenim sposobnostima. Nakon procjene tima stručnjaka o njihovim mogućnostima, izrađuju se za njih posebni prilagođeni  i/ili individualizirani programi.

Nasuprot tome, nadareni učenici bivaju potpuno zanemareni. Njih se u redovnom programu osnovnih škola potpuno ignorira, ne dobivaju nikakve dodatne poticaje niti ih se izlaže za njih adekvatnim izazovima. Posljedica takvog pristupa je da nam se ta populacija učenika na nastavnom satu uglavnom dosađuje, a redovno obrazovanje smatraju zamornim, neinteresantnim  te često procjenjuju kako su znanja stečena u školi zastarjela i nepotrebna.

Procjena učenikove inteligencije nije jednostavan proces, a niti jeftin budući da takvi specijalizirani testovi imaju za naše standarde poprilično visoku cijenu (ne govorim o općim testovima inteligencije, nego o onima koji usko i specifično procjenjuju koja od devet vrsta inteligencija je kod pojedinog učenika natprosječno razvijena).

Čak kad bi se i našlo novaca za takva testiranja, škole svejedno nisu u stanju takvim učenicima ponuditi relevantne sadržaje niti primjereni oblik nastave budući da nemamo razvijen sustavni program podrške nadarenih učenika.

Podsjećam, u današnje vrijeme rijetko da postoji razred u osnovnoj školi u kojem nemamo učenika sa smanjenim sposobnostima.  Svaki predmetni nastavnik je dužan, bez obzira ima li takav učenik asistenta u nastavi ili ne, određeni se dio sata posvetiti isključivo njemu, bilo da se radi o potrebi dodatnih objašnjenja, izradi posebnih zadataka, pomoći oko bilježaka i slično.

U takvom okruženju ostatak razreda biva djelomično zakinut, dok se najmanje vremena posvećuje darovitima. Za njih se smatra (opravdano) kako oni najviše mogu sami, te im se stoga i posvećuje najmanje pažnje tijekom sata.

Mogućnosti koje nude škole

Jedina mogućnost za sada su satovi dodatne nastave ili izvannastavnih aktivnosti koje si učenik odabire prema svojim sklonostima i afinitetima. Kreiranje tih satova potpuno je prepušteno mašti predmetnog nastavnika, njegovom iskustvu ili pak savjetu starijih kolega. Organiziranog i službenog pristupa za sada nema, kao niti propisanog programa.

Pritom treba uzeti u obzir kako su satovi dodatne nastave i izvannastavnih aktivnosti redovito na kraju radnog dana (u pravilu sedmi i osmi sat), kad je učenik već prilično iscrpljen redovnom (i njemu ne posve primjerenom) nastavom. Razlog je to zbog kojeg se učenici ne odlučuju na previše takvih sadržaja.

Mogućnosti izvan škole

Nosioci ovakvih sadržaja su uglavnom lokalne jedinice (gradovi i općine) koji prepoznaju potrebu ulaganja u inteligencijom i sposobnostima najjači potencijal svog stanovništva. Iz tog razloga osnivaju se razna društva i sekcije (robotičari, informatičari, STEM udruge za mlade, likovne radionice, radionice kreativnog pisanja...) koji svoje aktivnosti održavaju u večernjim satima ili vikendom i koje roditelji uglavnom plaćaju.

Najdalje u ovom pothvatu je otišla Međimurska županija koja svojim, iz EU fondova financiranim i od strane Regionalne razvojne agencije podržanim projektom 1,2,3...PALIM LAMPICU uvodi rad s darovitim učenicima u dvadeset i dvije škole s područja županije. Pritom najviše veseli činjenica da se rad s darovitima više ne odvija dislocirano izvan ustanove škole, iako Međimurje raspolaže i sa svojim Tehnološko - inovacijskim centrom. Također se određeni dio novca iz projekta izdvaja i za edukaciju nastavnika koji u svom redovitom programu permanentnog usavršavanja imaju sasvim malo, ili uopće nemaju tema vezanih uz rad s darovitima.

Dugoročno rješenje

Iako su ovakvi lokalni i regionalni projekti hvale vrijedni i dalje zabrinjava činjenica da se na državnoj razini i u sklopu programa koje propisuje resorno ministarstvo o ovoj populaciji učenika gotovo niti ne govori.

Iako recentna reforma radi na poboljšanju uvjeta za obrazovanje, nadareni opet ostaju na marginama i prepušteni sami sebi i entuzijazmu pojedinih nastavnika koji su za ovakve projekte spremni odvojiti svoje slobodno vrijeme.

Praksa nekih zapadnih zemalja koje nakon prva tri ili četiri razreda osnovne škole raspoređuju svoje učenike u tri po zahtjevnosti i težini različita programa (s mogućnošću prohodnosti) kod nas nailazi na veliku kritiku. Najviše roditelji, a za njima i pedagozi smatraju da ovakvo razdvajanje djece prema njihovim sposobnostima vodi diskriminaciji i neravnopravnosti.

Nastavnici pak, s dugogodišnjim iskustvom u razredu smatraju kako bi ovakvim pristupom svako dijete dobilo najviše, te  vrijeme provedeno na nastavi iskoristilo maksimalno za svoje potrebe, bez praznog hoda dosade ili nerazumijevanja onog što se uči.

Na ovaj način bi se također smanjio i pritisak oko postizanja rezultata. Nastavnici bi bili rasterećeni nerealnih očekivanja  da svakog učenika moraju naučiti za ocjenu odličan, a učenike bi se oslobodilo pritiska međusobnog uspoređivanja tamo gdje je usporedba nemoguća. Vjerojatno bi i zadovoljstvo učenika i njegova osobna motivacija porasli, jer bi se ovakvim pristupom očekivanja od škole zaista maksimalno približila osobnim mogućnostima pojedinca i njegovom interesu.

 

 

  • noxxy:

    Ovo je odlična analiza stanja u hrvatskom školstvu, odnosno još bolji prikaz i dokaz kako naše školstvo ne teži boljitku.