Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Škola za 5

Zašto nismo oduševljeni online nastavom?

Uvijek je bilo mnogo prigovora, posebno onih od strane roditelja na funkcioniranje sustava obrazovanja i zahtjeve koje on postavlja pred učenike. Uvođenjem online nastave oni kulminiraju. U samo dva tjedna bilo je nekoliko javnih istupa roditelja u medijima, od kojih neki čak i nisu anonimni kao obično. Roditelji su pokazali nezadovoljstvo. Jesu li nastavnici zadovoljni? Koje su slabe točke virtualne nastave?
Objava 01. travnja 2020. 1 komentara 7202 prikaza
Sandra Simunić/PIXELL
Sandra Simunić/PIXELL
Virtualna nastava donijela je mnogo nedoumica, ali i nezadovoljstvo roditelja

Da bi online nastava funkcionirala za nju se treba detaljno pripremiti. Te pripreme uključuju ovladavanje određenim znanjima i vještinama kako za nastavnike tako i za učenike. No nas okolnosti nisu pitale; u samo nekoliko dana morali smo se izorganizirati i pripremiti teren. U početku je bilo najviše problema tehničke prirode jer su preopterećeni serveri padali i pucale veze, te je bilo izuzetno tešku uopće se ulogirati u sustav. 


Kad je nastava krenula, događale su se početničke greške koje su uobičajene kada se u postupak uđe bez pripremne faze. U ovom trenutku, nakon dva tjedna iskustva možemo donijeti neke prve zaključke i sumirati slabe točke virtualne nastave.
Ne kažem slučajno slabe umjesto svijetle točke, jer virtualna nastava nije naišla na oduševljenje niti kod nastavnika, niti roditelja i učenika.

Izvrsno poznavanje IK (informacijsko-komunikacijske) tehnologije kao osnovni preduvjet online nastave


Nastavnici se, na različite načine i kroz razne edukacije usavršavaju već godinama u korištenju informacijskih tehnologija u nastavi. Svejedno, kada je u petak stigla obavijest da se do ponedjeljka moramo pripremiti za izvođenje kompletne nastave na daljinu većina nas se osjećala kao da nam u najmanju ruku slijedi put u svemir za koji imamo tri dana vremena da se pripremimo.
Korištenje informacijsko-komunikacijskih tehnologija u realnoj učionici i provođenje online nastave u virtualnoj učionici su dvije potpuno različite stvari kod kojih doduše iskustvo u prvoj olakšava drugu. Stoga je većina nastavnika, nakon što je sustav postao stabilan, brzo uhvatila ritam i snašla se. 


Učenici su se našli u puno drugačijoj poziciji. Većina učenika koja je ove godine obuhvaćena reformom je tablete dobila početkom 2.polugodišta, dakle prije dva mjeseca. Ako pretpostavimo da su se i upoznali s njima i ovladali principima njihovog funkcioniranja, treba uzeti u obzir da različiti nastavnici koriste različite alate i aplikacije (nigdje nije rezolutno propisano da se trebamo ograničiti samo na neke) i da učenicima treba vremena dok se samo upoznaju, a kamoli dok nauče raditi s/u istima.


Upitno je uopće i pretpostaviti koliko je to učenika osnovnoškolskog uzrasta bez ikakve prethodne pripreme (jer za nju nije bilo vremena) u školi bilo spremno raditi s IK tehnologijom bez asistencije roditelja, odnosno potpuno samostalno.
Nadalje, treba postaviti i pitanje s kakvom i da li uopće ikakvom informatičkom opremom pojedini učenici barataju. Iako to recentna reforma predviđa, s obzirom na postupnost u njezinom uvođenju, još nisu niti približno svi učenici opremljeni tabletima.


Faktor vremena


U prvom tjednu online nastave desio se sljedeći fenomen: nastavnici su doslovce zatrpali učenike zadacima u virtualnim učionicama.
Bez namjere da ikoga opravdavam moram napomenuti činjenicu da nitko od trenutnog nastavničkog kadra nije tijekom svog obrazovanja/studija odslušao kolegij Metodika nastave na daljinu. Naravno, od nas se očekivalo da od petka do ponedjeljka svi to savladamo iako čak niti nisam potpuno sigurna postoji li neki napisani udžbenik o toj materiji. 
Prisiljeni smo učiti u hodu, a kod takvog učenja su pogreške nažalost očekivane. Pritom, nadam se da ćete se svi složiti, zadatak nije nimalo lak. Uobičajena nastava u učionici podrazumijeva neprestanu i direktnu komunikaciju; učenici imaju priliku pitati istog trena ako im nešto nije jasno, zatražiti savjet, uputu, ali i dobiti povratnu informaciju/ odgovor također istog trena.
Sada sav taj scenarij razrednog poučavanja treba na što bolji način prenijeti u virtualnu stvarnost, a mogućnosti su ograničene. Nastavnici se pokušavaju dovinuti što boljem i efektnijem načinu, te koriste različite i brojne materijale kako bi to postigli.


To je jedan od glavnih razloga preopterećenosti učenika zadacima, a drugi razlog je neosviještenost o vremenskoj komponenti kada uspoređujemo stvarnu i virtualnu nastavu. Naime, ono što se u 45 minuta napravi u razredu, nikako se ne može stići u virtualnom svijetu. 
Nadalje, online nastava podrazumijeva da učenici rade puno više samostalno nego prije. Tu treba uvažiti različite sposobnosti kod različitih učenika. Naravno, u stvarnoj učionici učenici kojima treba pomoć istu dobiju trenutačno. Sada nije moguće prilagoditi se svakom pojedinom učeniku te se stoga treba pridržavati pravila prosjeka: sagledati razredni odjel u cjelini, te odrediti zadatke koje i učenici sa slabim sposobnostima mogu odraditi sami i pri tom voditi brigu o vremenu koje im za to treba.


Nisu svi sadržaji jednako zahtjevni za poučavanje


Svakako nisu svi sadržaji jednako zahtjevni kada je u pitanju način na koji će ih učitelj prenijeti učeniku. Postoje sadržaji za koje je dovoljno da ih učenik samostalno pročita i shvatit će ih. Postoje i oni za koje se učitelj doslovno mora razmahati rukama i nogama kako bi ih vjerodostojno prenio, odnosno učinio ih učenicima razumljivim.
U virtualnoj nastavi za jedne i druge nažalost imamo približno iste mogućnosti. U najboljem slučaju to je primjeren edukativni video koji slikom/snimkom i popratnim riječima objašnjava neki proces, postupak ili slično. Druga mogućnost je ppt/ prezentacija popraćena glasovnim objašnjenjima. 


Ovakav način predavanja ponovno usporava proces učenja, odnosno iziskuje više vremena dok učenici pojedinim dijelovima gradiva ovladaju. Pretpostavljam da bi zato nastavnici trebali uvažiti pravilo Manje je više i pažljivo birati sadržaje.
Okolnost koja nam ne ide u prilog je neizvjesnost koliko će virtualna nastava trajati, pa ne možemo raditi pouzdanu trijažu i teže sadržaje ostavljati “za kasnije, kada se svi vratimo u razred”. 


Mogu li ovakvom izazovu učenici odgovoriti samostalno, bez pomoći roditelja?


Srednjoškolci su sukladno svojoj dobi zreliji, samostalniji i puno vještiji u baratanju informacijskom tehnologijom.
Razredna nastava ima ponuđen izvrstan televizijski program u kojem se učiteljice iznimno trude dočarati im atmosferu stvarne učionice i ostvariti komunikaciju s njima.  Usprkos tome, vjerujem kako većini učenika treba i pomoć roditelja u rješavanju zadataka koje trebaju napraviti samostalno.


Predmetna nastava (5.-8. razred) se našla pred najvećim izazovom. Televizijski program koji je za njih predviđen uglavnom se svodi na suhoparne i često monotone prezentacije u kojima nema nikakve interakcije. Virtualne učionice, sa svim ograničenjima koje sam do sada navela izgleda da (nadam se da je to samo u početku) više zbunjuju nego pomažu i očekuje se dosta velik angažman roditelja. Ne toliko u rješavanju zadanih zadataka nego više kao supervizija i tehnološka podrška. 

Za sada smo tu gdje jesmo, prepušteni snalaziti se kako je najbolje moguće.


Tko rano rani, dvije sreće grabi u ovom se  slučaju nije pokazalo kao sretna opcija. Požurili smo se  i preko noći utrčali u nešto, za što si je recimo i Njemačka osigurala dva tjedna pripreme.
Pretpostavljam da bi bilo puno manje stresa da smo se prva dva tjedna oslonili na obrazovne programe putem televizije dok teren, a i sami nastavnici ne bi bili za online nastavu  pripremljeni ipak malo detaljnije.

Ministarstvo svejedno ne prestaje s ambicijama, pa je za očekivati da će učenici uskoro i dobivati ocjene za svoj rad u virtualnoj nastavi. Za sada se tek izrađuju kriteriji po kojima bi se to ocjenjivanje trebalo odvijati.

Nadalje, dok europske države odustaju od mature, ako je vjerovati najavama ministrice, izgleda da ćemo mi odraditi i taj posao. Kako će to izgledati, za sada još nitko pouzdano ne zna.

  • goranfr:

    Možda bi nastavnici trebali opet u štrajk, ili bi se rađe ove godine bavili turizmom? Nek se vidi tko je u stanju zasukati rukave i kome su djeca na prvom mjestu. Roditelji se imaju pravo buniti, nastavnici (pogotovo nakon štrajka) NE.