Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putnik bez koraka

Bez obzira na invaliditet putujem svijetom - odvažite se i vi!

Imao sam jako teških trenutaka u ovih jedanaest godina, ali imao sam i onih fantastičnih i kada se sve na kraju zbroji, prevladavaju oni pozitivni i smatram kako mi život nije mogao biti bolji u zadnjih 11 godina!
Objava 20. rujna 2020. 2 komentara 792 prikaza
Foto: Slaven Škrobot
Foto: Slaven Škrobot
U kolicima po Jordanu - Petra

Prošlo je više od jedanaest godina od mog skoka u more gdje sam pri padu na prijatelja slomio vrat i ostao nepokretan, te završio u kolicima s dijagnozom „tetraplegičar“. Od skoka koji mi je u potpunosti promijenio život. I ne samo moj, nego i živote moje obitelji, prijatelja i poznanika.

Često me pitaju „zašto si maknuo ruke prije udarca“? Iskreno, uvijek sam bio poprilično obzirna osoba, to će vam vjerojatno i svi koji me znaju potvrditi. U tom djeliću sekunde, kada sam ugledao prijatelja kako izranja iz vode, jedina misao koja mi je prošla kroz glavu bila je „makni ruke i nemoj ga ozlijediti“.

Operacija u Rijeci

Proveo sam sveukupno skoro godinu dana u bolnici. U tih godinu dana doživio sam svašta, puno toga što vjerojatno velika većina vas nikada ni neće i neka tako i ostane! U Rijeci sam operiran i tamo sam proveo skoro dva mjeseca s konstantnom temperaturom (između 38 i 40°C), dobio sam rane od ležanja, vidio sve i svašta i proveo cijeli taj period u bolnici, ne-svjesno zbog 1,2 L tramala i nešto morfija koje sam dobivao radi bolova.

Bila su to dva mjeseca halucinacija i snova takvih halucinacija da još dan danas ne znam za neke da li su istinite. Lovio sam medvjede na Antartici, letio iznad Havaja, doživio smak svijeta i dobio priliku stvoriti svoj vlastiti planet ponovo, ma čudo... Bilo je tu jako smiješnih stvari, a bilo je i onih jako užasnih, o kojima nikada nikome nisam pričao. Rekli su mi kako bih trebao napisati knjigu u tome, ali mislim da to riječima nikada ne bih mogao opisati. Možda crtežima, kada bih znao dobro crtati!

Tamo sam iskusio i najveću bol u životu, kada mi se na ukočenu/oštećenu čeljust upalilo uho. Bila je to bol za vrištanje, ali kako nisam mogao ni to, vjerojatno su svi mislili kako sam jak i hrabar! Jedna od najneugodnijih stvari bila je sigurno cijev koju su mi na živo gurali kroz nos u želudac. Sve je to prošlo lakše uz super sestre koje sam tamo imao i fizioterapeutkinju. Tamo sam prvi put podignuo glavu od kreveta (oni su je podignuli) i odmah sam pao u nesvijest. Tada sam prvi put počeo micati lijevu ruku i za samo jedan mali okret ruke na mjestu, trebalo mi je užasno puno snage.

Razgovor sa psihologom

Pri kraju boravka u Rijeci, doveli su mi psihologinju jer su mislili da odlazim psihički u onu stvar. Na tom razgovoru bile su prisutne moja majka i sestra. Psihologinja me najprije izrešetala uobičajenim pitanjima, tipa, ime, godine, škola itd. i na apsolutno sve sam odgovorio sasvim normalno. Slijedio je teži dio!

Psihologinja: Slavene, što bi ti sada trenutno najviše htio?

Svi su vjerojatno očekivali odgovor „oporaviti se ili prohodati“ no ja nisam bio svjestan svog stanja baš najbolje.

Ja: Novi komp!

Psihologinja pogleda mamu i sestru i one kimaju glavom u stilu da je to normalno. Ok, idemo dalje…

Psihologinja: Slavene, voliš li ti svoju sestru?

Ja: Ne

Psihologinja pogleda mamu i sestru i one kimaju glavom u stilu da je to normalno. Ok, idemo dalje…

Psihologinja: Slavene, posljednje pitanje, znaš li ti gdje se trenutno nalaziš?

Ja: Naravno, u kampu!

Sad zamislite da vas netko pita ovo pitanje i vi mu odgovorite ono gdje se stvarno vidite da ste, toliko su me lijekovi sjebali. Ja sam sebe stvarno vidio u kampu tj. nas. Ja sebe u ni jednom periodu od tih dva mjeseca nisam vidio tamo, u bolnici!

Varaždinske toplice

Iz Rijeke sam prevezen u toplice, trenutak koji sam toliko čekao! U mojoj glavi to su bili bazeni, saune, trčanje, rehabilitacija, sve divno, lijepo i krasno! Govorio sam si, doći ću tamo i sve ću dat od sebe da se vratim što prije na odbojku! Tati sam cijelo vrijeme govorio kako idemo prije do Trsta meni po nove tenisice za odbojku! Eto, toliko nisam znao gdje mi je guzica, a gdje glava!

Po dolasku u toplice, po samom ulasku u zgradu, moji snovi su se totalno srušili. Puknuti zidovi, raspala žbuka, smrad, u sobi vrećice mokraće po podu, sestre bacaju pelene pune dreka na pod, vrata širom otvorena, posjete vas gledaju golog, kao da ste u izlogu i naš najdraži doktor koji se, čim me ugledao, počeo derati na mene govoreći da više nikada neću hodati. Divno! Ljeto sam proveo u toj sobi, u temperaturi, dok su moji prijatelji bili na moru.

Danima nisam spavao, osim konstantne temperature, imao sam dvije rane i nisam smio ležati na leđima. Nisam smio ni na bok, zbog kanile, tako da sam bio nekako između, noge na boku, trup na leđima. Stavili su mi jastuke oko glave da bi mi stajala na mjestu kako bih mogao zaspati. Noći sam provodio budan, pokušavajući pomicati malo mišićno vlakno koje se trzalo na desnoj ruci.

Neću zaboraviti tu nemoć, kada je sok bio 20 cm od mene, a ja ga nisam mogao dohvatiti. U sobi smo imali taktiku da skupimo šlajm u kanili i onda zovemo sestru kako bi nekog od nas aspirirala, a onda bi ju svi iskoristili da nam da za pit! Umirali smo, vani vruće, a ti nemreš niš.Skidale su nam sve po spiku ali šta ćeš, takav je život! I stvarno, počeo sam pomicati desnu ruku, kako sam i rekao svom fiziju da hoću, nije mi vjerovao!

Vježbat nisam smio, zbog temperature, tako da je moj početak u toplicama prošao samo tako da sam ležao u krevetu i bio „biljka“. Jedan dan došli su doktori do mene i rekli mi da moram ići u zaraznu bolnicu na osam dana jer mi nešto nije uredu s crijevima. Rekli su mi da mi čuvaju krevet kad se vratim pa nisam to toliko teško primio. Šta je osam dana? Sitnica! Vraćam se ubrzo nazad!

Zarazna bolnica u Varaždinu

Po dolasku u zaraznu bolnicu u Varaždin, dobio sam svoju sobu, u kojoj sam bio sam. Došle su mi dvije fantastične doktorice, pravi doktori kakvi bi svi trebali bit. Odmah su rekle da će mi napraviti sve moguće testove, briseve itd. Odmah su poslali nekog tko mi je pogledao kanilu. Ustanovili smo da mi kanila nije čišćena mjesec dana, a trebala je, ako se ne varam, dvaput tjedno i već je trebala biti nova stavljena.

Sad moram biti malo gadan, ali zamislite da vam netko gura cijev koja usisava u grlo i vadi gromade gnoja i šlajma. Izgledalo je to kao one alge koje se skupe na štrikovima u lukama. Užas! Iskreno, mislim da ni oni nisu vjerovali što vide! Nakon toga sam se preporodio, mogao sam disati normalno! Uz to, ustanovljeno mi je da imam bakterije na ranama, plućima, u mjehuru, mrsu u nosu, gljivice na kanili te toksine u crijevima, zbog kojih su mi ista, kasnije, skoro eksplodirala.

Zahvaljujući tim toksinima (čitaj filanju mene antibioticima) uz svaku stolicu, izbacio sam nenormalne količine krvi iz sebe. Radi toga morao sam na transfuziju. Zbog mrse, završio sam ponovo na intenzivnoj, točnije na izolaciji. Bio je to vjerojatno najteži period moje “rehabilitacije“. Nisam imao sat, televizor, mobitel, stalno sam kurio i tresao se, nisam imao posjete i prva dva dana nisam ništa smio jest i pit.

Taj sam period proveo gledajući u strop ili gledajući sestre kako jedu čokoladu, pošto sam bio u „stakleniku“ pa sam vidio njihovu portu ispred sebe. Toliko nisam znao kud ću sa sobom, da sam išao namjerno jako brzo disati i gledao EKG kako reagira, jedini zabavni dio u tom periodu. Kada sam se vratio u sobu, nakon izolacije, izgledao sam kao duh. Možda sam imao 40 kg, nisam ni smio primati posjete pa me nitko nije ni vidio, i bolje!

U toplicama su se čudili kako sam ostao živ! Tada, solo boravak u sobi me spasio. Imao sam tv, MP3, zvučnike, to mi je dalo neki „mir“. Doktorice su me očistile od svega na kraju, ali i dalje sam imao temperaturu konstantno, sada već 3 mjeseca! Zamislite si da tri mjeseca imate temperaturu? Nitko nije znao zašto i na inzistiranje mojih roditelja poslan sam u Zagreb, na zaraznu! Proveo sam mjesec dana u zaraznoj u Varaždinu.

U sobu su mi stavili sat jer sam izrazio želju da vidim u svakom trenutku koliko je sati. Sat je bio neki novi, digitalni. Ja sam bio na kraju jako dugog hodnika, i sad, negdje oko ponoći, ako ne i kasnije, alarm je počeo užasno glasno zvoniti. Vjerojatno tvorničke postavke, ali sat je zvonio kao kada netko umre u bolnici pa se čuje onaj zvuk. Neki mladi doktor je jadan dotrčao toliko uplašen i uspuhan da mu je zapravo laknulo kada je vidio da se radi o satu, a ne da je netko umro. Dogodila se ista stvar sljedeći dan, drugom doktoru!

Zarazna Zagreb

Stigao sam na Fran Mihaljević u takvom stanju da nisu imali pojma šta mi je. S obzirom na to da tamo u bolnici baš i nisu nepokretni pacijenti, dobio sam sobu u prizemlju s velikim prozorom i doktor mi je dozvolio da mi posjete stalno dolaze, što mi je stvarno bilo super. U sobi sam bio s cimerom, starijim gospodinom, cca 70 godina, koji je imao Parkinsona, Alzheimera i upalu pluća. Bio je doslovno biljka, nije mogao pričati i stalno mu se skupljao šlajm u plućima. To je zvučalo užasno i ja iskreno nisam mogao spavat 18 dana, ljudi su se čudili kako uopće izdržim biti u sobi.

Jednu noć mu se toliko šlajma sakupilo da sam mislio da će se čovjek ugušiti. Kako su mi zalijepili „zvono“ na ogradu pored ruke, uspio sam pozvoniti i pozvati sestru da joj kažem da se čovjek doslovno guši. I sam sam imao kanilu i šlajm i znao sam kako je to. Ona me samo pogledala i krenula prema izlazu i rekla mi je „nemoj me više radi tog zvat“. Mislio sam da ću poludit, da sam mogao hodati otišao bih do nje i bacio ju kroz prozor, doslovno!

Nakon par dana boravka, doktor je zaključio da imam „drug fever“ tj. prezasićenje antibioticima i da od toga vjerojatno imam temperaturu. Slijedilo je skidanje sa svih mogućih lijekova. I stvarno, to je bio uzrok, doktor je rekao da sada ostanem tamo, malo se dobit i oporavit pa nazad u toplice. Tamo su mi zatvorili kanilu, prvi put sam čuo svoj vlastiti glas normalno i dobio sam super fizioterapeutkinju s kojom sam počeo vježbati.

Tu sam prvi put samostalno odvojio glavu od kreveta, bio je to osjećaj kao da mi je glava na nekom štapiću, a ne vratu, samo mi se klimala lijevo desno. Jedan dan, fizio je odlučila spojiti me na struju, da vježbamo mišiće. Kada me spojila rekla je (vidjelo se da se boji jer to nikada nije radila) da ako išta osjetim da me boli, da počnem vikati. Ne sjećam se sada točno, ali mislim da je samo upalila uređaj, a ja sam se počeo grčiti i trest sve što se moglo trest, kao da me trese struja, naravno iz zajebancije. Mislim da ju je skoro srce izdalo.

Par dana prije nego sam trebao za toplice, specijalizanti su mi došli mijenjati trajni kateter. Ja, kako nisam mogao dignuti glavu, nisam mogao pratiti što se dešava. Ona je samo u jednom trenutku rekla „Ups, nešto je zapelo“. Značilo je to ozljedu urinarnog kanala, krv, temperaturu 39.6 i još dodatnih dva tjedna u bolnici radi toga. Nikada više! U tom periodu cimer mi je bio neki lik sa šizofrenijom, koji je dobio upalu pluća. Bila je to već zima, a car je mazao desetak kavi dnevno i odlazio van bos pušiti, u pidžami. Ono čega ću se uvijek sjećati je mog buđenja u rano jutro i njegovog sjedenja uz moj krevet i buljenja u mene. Nije mi bilo baš svejedno! Slijedio je moj povratak u toplice…

Toplice - drugi put

Kada sam se konačno opet vratio u toplice, slijedila je moja šestomjesečna rehabilitacija. Počeo sam konačno aktivno vježbati, upoznao sam ljude u sličnim situacijama kao i ja i saznao jako puno korisnih informacija o svojem stanju. Bilo je tu uspona i padova, kao npr. upala zuba i vađenja istog na živo, bez injekcije, pa upala mjehura itd. Sve u svemu, da ne idem previše u detalje, postao je to moj drugi dom praktički.

Nije bilo lako otići, razmišljao sam kako se sada vratiti doma, u realnost, u meni sada, drugi i novi svijet, ali poznati. Kako živjeti ovako sada? U toplicama mi nije bilo loše, obitelj je iznajmila apartman blizu bolnice i stalno je netko bio tamo. Dolazili su mi prijatelji, išli smo van, na roštilj, čak sam i par puta otišao u Zg za vikend i jednom prilikom sam pobjegao na koncert Rammsteina u bolničkim kolicima. Bile su tu i super sestre te fizioterapeuti. Mislim da sam zahvaljujući svima njima to tako “lako” izdržao. To mi je skrenulo misli da se ne posvađam sam sa sobom u glavi mislim, i hvala im na tome!

Povratak u realnost

Kada sam se vratio doma živio sam s majkom i sestrom u zgradi na četvrtom katu bez lifta. Značilo je to da ako sam htio van trebalo me nositi gore-dole. Stan je bio totalno neprilagođen i kupaona je bila noćna mora, kako za mene, tako za moju obitelj. Prijatelji su me stalno nosali gore dole, no znao sam da će doći vrijeme kada više toliko neće biti na raspolaganju i da treba nešto napraviti. Tako su roditelji, uz pomoć obitelji, odlučili kupiti stan na prvome katu, u istom ulazu, gdje i danas živim. Prijatelji su mi ga renovirali, a kolege s odbojke su organizirali turnir za mene kako bi se skupila sredstva za lift. Bez tog stana, danas bi vjerojatno bio zatočen u svojoj sobi, na četvrtome katu.

Tada sam dobio i asistenta, nešto bez čega današnji život ne mogu zamisliti. Šteta da je samo 4 sata dnevno, ali bolje išta nego ništa. I tako, počeo sam se snalaziti u toj realnosti, kako sam mogao. Otišao sam na more, otkrio da me glazba itekako smiruje i daje mi neki unutarnji mir, otkrio sam koncerte i shvatio sam da se ne želim predati i da želim živjeti život na najbolji mogući način, kakav god bio. No još uvijek sam se tražio, tražim se i dan danas, ali trebalo mi je još nešto. Bilo je teško prebaciti se iz sportskog i hiperaktivnog načina života u ovaj, pasivni i nemoćan, ali uspio sam pronaći nešto. Svoju drugu polovicu „mira“ pronašao sam, zasad, u putovanjima!

Sadašnjost

I tako, krenuo sam s nekim glupim i pomalo ludim idejama. Otišao sam na svoj prvi put u Sarajevo i smrzao se ko’ p****. Uslijedio je Madrid, Berlin, Crna Gora, Budimpešta... Tu sam shvatio da želim nešto dalje, jače, ekstremnije, egzotičnije i luđe. Otišao sam u Maroko, obišao ga cijelog, bio na vrhu dine u Sahari, vidio i doživio sve i svašta i to me uistinu oduševilo i ispunilo.

Po povratku osvojio sam dvije povratne karte za Australiju jer je moj putopis iz Maroka pobijedio na natječaju, od njih 400-tinjak.

Odlučio sam ne mirovati, obišao sam sjevernu Italiju, otišao na Svjetsko prvenstvo u Rusiju, na polufinale i finale. Javio mi se užasno veliki broj ljudi s porukama podrške i motivacije da nastavim pisati o svojim avanturama.

Moram priznati, nikada ništa nisam pisao, a kamoli dobio pohvalu za isto! To me doista ohrabrilo i odlučio sam otvoriti svoju fb stranicu, Instagram i blog, i evo me, upravo pišem i vama na Večernjakovoj blogosferi! 

Slijedio je moj put u Tanzaniju, najteži do tada. Tamo sam doživio nešto posve novo i drugačije, novi svijet i pravu pravcatu Afriku! Još nisam napisao putopis, ali imam svašta za ispričati, od jedan na jedan sa slonom, zaboravljenih katetera, naotečenih nogu, pregrijavanja tijela i skore smrti do prekrasnih stvari koje sam vidio, doživio, poput kupanja u Indijskom oceanu te ljudi koje sam upoznao.

Moje zadnje putovanje bilo je u Jordan, baš ono meni za dušu, i dogodilo se baš to, doživio sam Jordan u milimetar, kako sam i zamišljao. Tamo sam napravio i jedan podvig, naime, prva sam osoba u kolicima koja je došla do vrha grada Petre tj. hrama „Monastery“.Bila je to jedna luda ideja, posvađao sam se sa sestrom i apsolutno nitko nije vjerovao u mene, ali ja sam tvrdoglavi ovan i ja sam vjerovao u sebe!

Bio je to uspon od pet sati, nas osmero i magarac, po planini, stijenama, skliskom terenu, liticama i svakakvim preprekama, ali uspjeli smo, svi zajedno! Naš mala ekspedicija, kako je na kraju ispalo. Vjerovao sam u sebe, svoje prijatelje, nove suputnike, beduine i magarca! To je eto, nešto, što više nitko ne može prvi napraviti, ipak vrijedi nešto za jednog kripla poput mene. Jest da sam se usrao da mi je pola guzice ostalo na planini ali na kraju, sve je prošlo dobro!

Osim toga, doživio sam pustinju, onako kako sam i htio, kupao se u mrtvome i crvenome moru! Sada slijede pripreme i moj apsolutno najteži i najdalji put u životu, na drugi kraj svijeta, u Australiju! Ej, neki putnici putuju cijeli život pa nisu nikada otišli tamo, a ja evo idem. Teško je reći što će mi biti novi izazovi nakon Australije, što će me ispunjavati i veseliti, ali trenutno volim ovo što radim. 

Zaključak

Jedanaest godina je prošlo od kako sam nastradao, a čini mi se i dalje kao da je bilo jučer! I dalje sam onaj stari i isti Slaven! Ludi, nasmiješen, pozitivan i optimističan. Osjećam se dobro, mlado, relativno zdravo i zapravo sve je isto kao i prije osim što sam pametniji, zreliji, luđi i da, naravno, ne mogu hodati je l'! Ne mogu reći da mi je teško, borim se, trudim se i ne predajem se, zapravo može se reći da uživam u životu!

Tu su svakodnevne fizičke i psihičke borbe s kojima se suočavam, ali odlučio sam iskoristiti svaku moguću priliku u životu koja mi se ponudi. Ne žalim se, imam obitelj koja je uvijek tu kada nešto treba i prijatelje, one bitne! Ja sam i dalje obična osoba koja može imati loš dan, da mi se ne priča ni s kim, ne izlazi iz sobe ili ne ustaje ujutro. Idem u bolnicu, i to vjerojatno više nego većina vas, idem u dućan, kao i vi i živim najbolje što mogu i znam!

Hoću reći da je istina kada vam netko kaže „zdravlje je na prvome mjestu“, jer stvarno je! Ne znamo ga cijeniti kada smo zdravi i uzimamo zdravlje zdravo za gotovo, i tek kada vam se dogodi ovako nešto naučite što to znači život. Žalosno je to malo, ali, tako je. I želim da naučite na mom primjeru, da vidite što znači život, da nikada ne treba odustajati i da je sve u životu moguće, ako se to uistinu i želi, bez obzira kakva situacija bila! Htio bi se za kraj zahvaliti svojoj obitelji, svojim prijateljima, kako onima koji su uvijek uz mene tako i onima koji više nisu u mojem životu, iz toga sam dosta naučio.

Imao sam jako teških trenutaka u ovih deset godina, ali imao sam i onih fantastičnih i kada se sve na kraju zbroji, prevladavaju oni pozitivni i smatram kako mi život nije mogao biti bolji u zadnjih 11 godina! Na početku rehabilitacije, glavni medicinski brat rekao mi je da se od ovog trenutka mogu pozdraviti s 80% ljudi koje poznajem. I stvarno je tako i bilo!

Zajebi te sve silne kave, viđanja s ovim nakon 5 godina, pa s onim, najvažnije je imati one prave prave prijatelje, malo njih, ali prave!

Htio bih se zahvaliti i vama svima, mojim „pratiocima“ i čitateljima, uz vašu podršku imam stalnu želju za pisanjem! Nadam se da vam neću dosaditi i da ćemo se i dalje družiti još dugo, kroz moje avanture!

  • neboiznadzagreba2:

    Čudno je to, nakon što se takvo što dogodi dragoj osobi, počinješ primjećivati toliko ljudi u invalidskim kolicima, a nema dugo kako su donedavno bili nevidljivljivi tvojim očima i umu. Hrabar si, Slavene, hrabriji od toliko nas što hodamo a ... prikaži još!o a ne mičemo se s mjesta, zauvijek ostani takav!