Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putnik bez koraka

Do vrha svete stijene u kolicima

Kako sam se na Šri Lanki popeo na vrh stijene usred džungle i to u kolicima!
Objava 19. studenoga 2020. 1 komentara 497 prikaza
Slaven Škrobot
Slaven Škrobot
uspon

Ok, moj prvotni plan nije bio da dođem do vrha u kolicima već u jednoj posebnoj vreći i u tekstu ispod ću vam pokušati napisati i dočarati kako sam uspio ostvariti svoj najluđi pothvat u životu iako sam osoba sa 100%-tnim invaliditetom te da je uistinu sve moguće kada nešto stvarno želiš!

Moj put na Šri Lanku bio je najspontaniji, a vjerojatno i najteži put do sada u mome životu, iako mu parira onaj put u Australiju. Naime, ovaj put je poseban jer sam po prvi put od kada sam nastradao otišao na put s praktički nepoznatim ljudima što zapravo i nije problem, već je problem u tome da sam se dao u ruke ljudima koji se s mojim potrebama i stanjem nikada do puta nisu susreli. Značilo je to za njih nešto posve novo dok je za mene to bio jedan jako veliki izazov.

Dogovor s mojim suputnicima, Matejom i Gogom, pao je vrlo brzo. Troje ljudi željno putovanja i to što prije! Gdje? Šri Lanka ili Bali? Nakon brzopoteznog istraživanja, zaključio sam da nam više paše Šri Lanka. Može, svi za!

Samo bez gluposti ovaj put

Obećao sam si za ovaj put, bez gluposti i nekih pothvata, Slavene! Ideš s ljudima koji nisu navikli na tvoje pizdarije (ok, Goga je – u Jordanu) i nemoj ih tamo ubiti od muke. I stvarno nisam mislio…mislio sam da lijepo kruzamo otokom bez nekih ludorija. Stvarno sam to htio… sve dok istražujući nisam naišao na Sigiriyu, veliku stijenu uzdignutu iznad džungle na kojoj se nekoć nalazio hram. Ostao sam paf! Pa jebote ja moram gore! Odmah sam dobio crve u guzici i bacio se na posao! Kako doći gore?



Istraživao sam, ispitivao, gledao videe i naišao sam na čovjeka koji mi je rekao da me se gore može odnijeti za 50 dolara! Pazi, ulaznica je kakvih 30, a mene za 50 nose gore! Skoro je sve bilo dogovoreno, dao sam svemu dan-dva dok nisam bio siguran da to želim, jer iskreno, gore nije ništa posebno, barem meni. Fascinantna mi je jedino činjenica kako ta stijena izgleda i da je frajer gore prije 1,000 godina napravio jebeni hram!

Što je sada ovo!?

Lutajući po bespućima interneta tražeći i ispitujući svaki ugao tog lijepog otoka naišao sam na fotku neke žene koja stoji na nekoj stijeni i gleda upravo na Sigiriyu! Ono, bolestan pogled! Što je sada ovo bokte? Je li tu mene netko zajebava ili? Kako ovo nisam otkrio ranije!



Odmah sam se bacio na istraživanje i otkrio da se radi o stijeni pod imenom „Pidurangala“ koja se nalazi pored Sigiriye i pruža veličanstven pogled na nju. Trebalo mi je ravno jednu sekundu da zabravim na uspon na Sigiriyu i da u prvi plan stavim Pidurangalu!

Kako doći gore u kolicima?

E sad, ovo je bio već zajebaniji uspon nego onaj na Sigiriyu, a informacija je bilo jako malo, pogotovo za budaletinu u kolicima kao što sam ja. Istraživao sam, pogledao sve moguće videe i pročitao apsolutno sve blogove. I dalje nisam imao pojma što me čeka. Znao sam da će me kada iznesem svoj plan prozvati budalom i nenormalnim, kao i kada sam rekao da se želim popeti do Monastery-a u Petri. Tko je uopće ikada rekao da sam ja normalan? Pa nemrem hodati, normalno da nisam normalan! Koje gluposti…
Ideju sam prvo iznio našem vodiču i mojim suputnicima i svidjelo mi se kako je naš vodič razmišljao i kako je pokazao odlučnost da pronađemo ljude i da ostvarimo ovo. Kada sam iznio svoj prijedlog svima ostalima, neki su me podržali, a neki su mi rekli da sam budala. Klasika, navikao sam na to i da ne slušam nikoga. Budala možda jesam, ali nisam totalna budala i znam kada je nešto teško, ali je uz prave ljude, odlučnost i volju moguće, da nema boljeg osjećaja za mene nego da uspijem i svima dokažem da su u krivu!

Staza je djelovala poprilično savladiva i jedini problem sam vidio u zadnjih 50- tak metara gdje počinju stijene i gdje se moraš doslovno provlačiti kako bi se provukao. Znao sam da će taj dio biti jako zeznut, a pogotovo zadnjih 10 metara gdje se doslovno treba okomito popeti uz stijenu. Mislio sam kako nema šanse taj dio proći u kolicima i trebao sam pronaći neko drugo rješenje.

Pronašao sam ga u jednoj nosiljci koja je namijenjena isključivo nošenju osoba s invaliditetom te evakuaciji iz aviona. Platio sam to sranje 150 dolara iako ne vrijedi ni 20, ali barem sam imao neko rješenje. Vodič je uspio pronaći neke lokalce i sve je bilo dogovoreno. Jedina briga mi je bila hoće li se ti likovi pojaviti tamo. Malo tko je znao, a još manje ja i moja obitelj, s čime i kakvim usponom ću se ja tamo zapravo sresti!

Svega par dana prije puta, čisto random, na savjetniku za putovanja, naišao sam na post iz Šri Lanke od jednog dečka i javio mu se. On je baš tada išao na Pidurangalu i snimio mi je dobar dio puta i još me dodatno ohrabrio da odem! Budala kao i ja, očito! E moj Danko…
Po videu sam stvarno i zaključio da se može i još se više ohrabrio, ali nažalost video ne može ni najmanje predočiti kako to stvarno tamo je, pogotovo ne za nositi nekoga tko je u kolicima ili slično.

Dolazak na Šri Lanku

Nakon glavnog i kaotičnog grada Šri Lanke, Colomba, uputili smo se prema puno mirnijem, unutrašnjem dijelu otoka. Točnije, prema Sigiriyi. Ostavili smo si tamo dva dana, za svaki slučaj, radi nepredvidivog vremena.

Prvi dan iskoristili smo za obilazak jednog od najočuvanijih drevnih gradova svijeta, Polonnaruwe, a pred sam kraj dana, u našem su nas smještaju dočekali lokalci koji su me trebali nositi kako bi se upoznali i kako bi popričali o sutrašnjem usponu.

Oni su me na prvu oduševili. Kako zbog toga što su me stvarno pozorno saslušali o mojoj situaciji i mogućnostima te kako su ispitali nosiljku, tako i zbog fizičkog izgleda jednog od nosača. Lik je doslovno životinja, biceps mu je veći od moje glave i lik je vojnik. Što mi više treba? Nosi me odmah gdje god želiš… kao mladu.

Dan uspona

Probudili smo se rano i spremni za podvig! Ranojutarnju maglu prije doručka Matej je iskoristio kako bi dronom proletio iznad Sigiriye.



Nakon obilnog doručka skupila se ekipa i s dva džipa i jednim autom uputili smo se prema PidurangalI. Točnije, nas deset! Ja sam bio na čelu, u džipu s vlasnikom smještaja dok su Goga, Matej i Manoj (naš vodič) bili u autu iza nas, a ova petorica lokalaca su valjda bili iza njih.



Kako smo bili s lokalcima i kako je naš vlasnik smještaja očito faca ovdje, dobili smo posebnu dozvolu da dođemo s autom sve do hrama, u podnožju stijene.

Kako u boksu Formule 1

Čim su me izvadili iz auta i stavili u kolica, prestala je sva zajebancija ovoga svijeta i prešlo se na posao. Lokalci su me opkolili i bez pitanja dobio sam dva velika i duga komada drveta ispod kolica. Oni su to odmah sve počeli instalirati i vezati i tad sam shvatio da sam svojih 150 dolara za glupu nosiljku bacio u vjetar. Zajebi nosiljku, nisu je ni pogledali i odlučili su me nositi kao jebenog faraona! Nije da sam bio oduševljen, ali shvatio sam da su oni o tome stvarno dobro razmislili i odlučio sam im u potpunosti vjerovati, barem ovom vojniku. On će nas sve nositi ako treba!

Tu su se našli i još neki drugi lokalci koji su htjeli da me redovnik pregleda i izmasira s nekim posebnim uljem te da na meni primijeni neku posebnu alternativnu medicinu. Bilo mi je to čak i zanimljivo, ali vremena nažalost nije bilo.

Ni krenuli, a već sam se usrao

Kada su sve konačno povezali i kada smo ustanovili, i to posebno ja, da je sve čvrsto, mogli smo krenuti. Iskreno, ne znam što sam očekivao, ali kada su me toliko podigli u zrak i stavili na svoja ramena, malo sam izgubio balans i skoro mi je pobjeglo malo u gaćice koliko sam se usrao, ali ostao sam apsolutno pribran!



Kroz prvi dio, hram i stepenice, prošli smo bez problema, a onda sam ugledao kakvih 100 najstrmijih stepenica ikad! Znači, kada su krenuli uz stepenice, toliko sam se nagnuo da mi se kičma presavinula preko naslona i još sam se jedva držao jer se sve toliko njihalo i nije mi bilo ni najmanje ugodno. Čim smo prešli taj dio zamolio sam ih ako bi me mogli malo niže nositi jer mi je onako visoko užasno teško držati balans.

Kada shvatiš...

Ubrzo, svega par metara nakon strmih stepenica dečki su trebali napraviti jedan dosta zajeban zaokret i to napraviti držeći mene što više u zraku. Ovaj najmanji lokalac, ćelavac u bijeloj majici, ostao je u jednom trenutku posve sam, držeći u potpunosti cijelu prednju stranu sa svojim rukama i ako mu u tom trenutku ruke nisu pukle, neće nikada. Ja sam mišljenja i dan danas da ga je to skratilo za još koji centimetar.

Nakon tog mukotrpnog zaokreta, kada sam bio siguran da smo uspjeli i kada sam se barem malo mogao opustiti, pogledao sam prema vrhu i bome sam imao što za vidjeti. Tada sam shvatio da smo gadno najebali i da me svi videi, blogovi i sva istraživanja ovoga svijeta koja sam proveo nisu mogli dovoljno dobro pripremiti za ono što me čekalo.



Shvatio sam tada, u tom trenutku, da će to biti najteži uspon ikada, a gdje je još bio onaj najteži kraj. Gledajući bosonoge lokalce, Mateja i Manoja kako se već tada ubijaju i kako su preznojeni, počeo sam se pitati u svojoj glavi hoćemo li doista uspjeti.

Prije samoga puta na Šri Lanku, jedan poprilično veliki putoholičar i jako čest gost naših putničkih grupa na fejsu, Goran Gašparović, rekao mi je: Gle, znam da si lud i znam da si se popeo na vrh grada Petre u Jordanu, ali ovdje nemaš jebene šanse.

Na tu poruku mi je kao sol na ranu, poslao fotografiju sebe s vrha Pidurangale! E pa, ne znaš ti mene Gorane i napravit ću ovo samo da tebe zajebem! Ne znaš ti ovna Slavena! Ja kada nešto zacrtam, nema Boga ni Isusa koji će me u tome spriječiti!

Put do vrha

Ostatak staze prošli smo relativno „lako“ i bez nekih problema. Dečki su bili odlučni, a Goga je cijelo vrijeme išla ispred nas s ciljem da što više toga uspije snimiti ili pofotkati.
Tu i tamo napravili bi neku pauzu za odmor i za zbijanje šala. Te prilike koristio sam za ispitati našeg vodiča o ovoj stijeni. Pudirangala je zapravo jako sveto mjesto jer ovdje su nekoć obitavali redovnici koji su protjerani sa Sigiriye kada je tamo počela gradnja palače.

Tako smo došli i do predzadnje etape našeg uspona, do hrama i Budinog kipa svega stotinjak metara prije vrha. Ovdje se nalazi prva čistina, veliki Budin kip i lijepi pogled na džunglu oko stijene. Znao sam da nam slijedi najteži i najopasniji dio uspona…

Da me majka vidi...

Prvih par stijena prošli smo bez većih problema. Bilo je tu dizanja, spuštanja i provlačenja kroz grane, ali dečki su stvarno pazili na mene. Jedini problem je bio što sam par puta zakačio neku granu glavom te pomaknuo gopro koji nakon toga baš ništa pametnog nije snimio.

Ljudi su se micali, fotkali nas, ohrabrivali, a neki su doslovno ostali u čudu što mi radimo. Jednostavno nisu mogli vjerovati i gledali su nepomično kao da vide duha.
Nakon prvih par velikih kamenja i stijena, stari su postajale sve teže i teže. Bilo je opasnih dijelova, skliskih, litica, ali dečki su odradili sve, doslovno poput mrava. Kako bi jedan pridržao, drugi bi se pomaknuo naprijed, treći još naprijed i tako bi to izveli, kao neki most. I to sve u japankama ili bosi. Shvatio sam to još u Jordanu, lokalci se u takvoj obući ili bosonogi bolje snalaze nego mi u npr. gojzericama.

Došao je red i na prelazak s jedne stijene na drugu s razmakom od najmanje jednog metra između njih i procjepom od nekoliko metara. Jedan krivi korak i moguće da bi netko gadno nastradao, pogotovo ja. Brinula me izdržljivost kolica i toliko sam se čvrsto držao s rukom za ručkicu da mi je cijela ruka postajala sve krvavija, no druge nije bilo.

Zadnji i najteži dio

Nakon jednog sata uspona, ali jednog sata užasno teškog uspona, stigli smo do zadnjeg i najtežeg dijela. Uživo izgleda još gore nego na videu i iskreno, uopće mi nije bilo jasno kako ćemo to izvesti.

Ljudi su stajali u čudu gledajući kako napredujemo centimetar po centimetar doslovno. Ja sam se doslovno držao za život i nije mi uopće bilo svejedno, bilo me istinski strah. Ovakvo nešto ne viđaš svaki dan, a kamoli da radiš. Uopće ne znam kako sam se osjećao osim što me bilo strah.

Ne znam kako smo uspjeli, ali uspjeli smo. Ni jedan video ili fotka ne mogu dočarati ono što smo prošli ili uspjeli. To je doslovno bilo neopisivo.
Po samome dolasku na vrh svi su počeli vikati od sreće, ali ja sam bio svjestan da smo odradili tek pola i da se još čitavim putem trebamo vratiti i nazad.

Pogled koji se pamti cijeli život

Pogled vam uopće neću niti ne trebam opisivati jer, kako kažu, slika je tisuću riječi pa ih birajte sami. Ono što ću reći je da je vrijedilo svake kapljice krvi i znoja! Tek na vrhu shvatio sam što sam si zapravo napravio od ruke. Bila je krvava i izdrapana doslovno cijelom dužinom.

Na vrhu smo proveli neko vrijeme za uživanje u pogledu, fotkanje, odmor, a na kraju sam i upoznao neke zanimljive ljude. Svjestan da se nakon svega ovoga moramo još i vratiti dovela me do razmišljanja zašto me samo ne bace dole ili ne spuste s nekim štrikom?

Silazak je rijetko kad gori od uspona...ako nisi ja!

Nisam mislio da će biti tako, ali silazak je bio još gori od uspona. Pogotovo taj zadnji dio. Bilo je to prvenstveno jer smo doslovno išli unazad i ja nisam apsolutno ništa vidio. Morao sam se držati još jače i čvršće i nisam mogao ništa predvidjeti da se pripremim kako bih se držao na određenu stranu.
Sva sreća, sve je prošlo dobro i uspjeli smo se spustiti za nešto više od jednoga sata i to bez ikakvih posljedica! Živi i zdravi!
Uspjeli smo!

Kao što sam i napisao iznad, sve ovo vrijedilo je svake prolivene kapi znoja i krvi i nije mi žao zbog ičega! Bilo je jako teško, bilo je jebeno teško, bilo je opasno i zajebano, ali to te itekako učini jebeno živim! Barem mene! I ne mogu vam uopće opisati kakav je osjećaj duboko u meni tako nešto napraviti u mojoj situaciji. Jednostavno neopisivo! Bila je to vjerojatno najluđa i najopasnija stvar koju sam u životu napravio i dobro da nitko od mojih nije bio svjestan što idem raditi jer bi mi zabranili sve!
I da, ovo nitko nikada nije napravio prije!

Slaven ŠkrobotFoto: Slaven Škrobot 1 / 28

  • Avatar lola lola
    lola lola:

    Nije jedino napisao je li se dokotrljao sam u kolicima iz Hrvatske u Sri Lanku ili ga je netko gurao putem.....