Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putnik bez koraka

Palagruža - Srce Jadranskog mora - I. Dio

Uvijek sam se divio velikim pustolovima poput Colomba koji su imali hrabrosti otisnuti se u nepoznato, ne znajući što ih čeka na drugome kraju svijeta, ostavljajući sve iza sebe i pitajući se hoće li će se više ikada vratiti. Bez ikakve pomoći, u potpunoj milosti majke prirode i njihove vjere u nadnaravno.
Objava 30. ožujka 2022. 0 komentara 2215 prikaza
Slaven Škrobot
Slaven Škrobot
Palagruža - I. Dio

Zašto Palagruža?

„Ako Jadransko more ima srce, ono je Palagruža“

~ Branko Kirigin

Kako uopće riječima opisati nešto što se ne može opisati već se mora osjetiti?

Oduvijek je moja duša žudjela za avanturom i istraživanjem. Volio sam gledati pustolovne filmove i uvijek sam se divio velikim pustolovima poput Colomba koji su imali hrabrosti otisnuti se u nepoznato, ne znajući što ih čeka na drugome kraju svijeta, ostavljajući sve iza sebe i pitajući se hoće li će se više ikada vratiti. Bez ikakve pomoći, u potpunoj milosti majke prirode i njihove vjere u nadnaravno.

Još od malih nogu sanjario sam o misterioznim, egzotičnim i posve unikatnim pučinskim otocima kao što su Jabuka i Palagruža. Ima nešto u njima, njihovoj udaljenosti, njihovom položaju, obliku i povijesti neopisivo privlačno, nešto vrijedno rizika i truda. Vrijedno žrtve! Gledao sam ih godinama na fotografijama, dokumentarcima i videima te sam se uvijek pitao kako bi jednoga dana bilo otići tamo. Kakav je osjećaj bio ugledati i otkriti nešto takvo po prvi put?

Propali pokušaji…

Moj lov na Palagružu aktivno je počeo kada sam se prošle godine našao na Visu i kada sam shvatio da joj se zapravo nalazim bliže nego ikada. Pronašavši brod i ekipu od ukupno jedanaestero ljudi, sve je bilo dogovoreno i čekala se zadnja potvrda od glavnog čovjeka Altenature, Pina! Priželjkivan odgovor nisam dobio, naprotiv, Pino je noć prije ranojutarnjeg polaska javio da se more „diglo“ i da plovidba prema Palagruži više nije povoljna.

Moj san u tom se trenutku raspao kao kula od karata i očajnički sam pokušavao pronaći rješenje, ali njega nažalost nije bilo. Tuga je donekle splasnula odlaskom na Svetac, Brusnik i Biševo, ali i dalje sam se pitao, može li išta nadomjestiti neodlazak na Palagružu? Tada sam Marku, vodiču vojnih tura na Visu rekao: „Obećajem Ti da ćemo sljedeće godine ići na Palagružu“!

Novi plan i novi problemi

Ove godine krenuo sam u planiranje puno ranije. Govorili su mi da ne mogu imati more, Egipat, Palagružu i projekt Slavenovih 100 kilometara u kolicima za osmijehe na licima, ali znao sam da unutarnjeg mira neće biti ako ne ispunim zacrtano i ako ne ispunim svoj san, a to je odlazak na Palagružu.

U Komiži sam pronašao starog morskog vuka, Darka Zankija s kojim sam postepeno dogovorio Palagružu, Sušac i Jabuku s njegovom drvenom ljubimicom, jedrenjakom „Eleonora“, nazvanoj po endemskoj vrsti sokola koji obitava na liticama otoka Svetca, od kuda je i sam. Datum smo radi vremena mijenjali više puta i kada sam konačno mislio da će nam se prokleto vrijeme konačno nakloniti, Darku se dogodio kvar na brodu. Zadnji dogovoreni datum bio je 8. srpnja i činilo se kao da je to konačno to. Uz datum, brod i ekipu, upio sam sa susretljivim i srdačnim ljudima iz Plovputa dogovoriti noćenje u svjetioniku na otoku.

Loše stvari počele su se nizati dva dana ranije kada mi je otkazao jedan član tima. Zamjenu sam uspio pronaći, ali onda se javio Darko s nerješivim problemom. Naime, kabina mu nije mogla biti završena do 15. srpnja. Iako sam tu pustolovinu htio doživjeti isključivo s Darkom, od svojeg sna nisam planirao odustati. Proveo sam cijeli dan na telefonu, preokrenuo sam planine kako bih pronašao drugi brod i kapetana koji nas je tako naglo bio spreman odvesti tako daleko.

Palagruža nije zezancija, nalazi se 40 nautičkih milja na posve otvorenom moru i vremenski uvjeti moraju biti apsolutno savršeni, pogotovo radi tog uzmemo li u obzir da se na brodu / gliseru nalazi osoba u kolicima.

Riskirati ili ne?

Kada je sve bilo spremno i dogovoreno i kada mi je prst gotovo bio na kartama za trajekt prema Visu, javio se kapetan broda i rekao mi je kako se more „diglo“ i kako će nam ravno u pramac puhati vjetar od 25 čvorova. Nisam mogao vjerovati da se to događa i nisam znao što da radim, da li da idem na Vis ili ne? Da li da riskiram? Vrijedi li riskirati život radi jednog otoka?

Zvao sam redom sve iskusne ljude za koje sam znao da će mi iskreno reći svoje mišljenje. Zvao sam oca, kuma Roberta, Darka Zankija, Fortea iz Visa, Hrvoja iz Plovputa te svjetioničara Tomislava Žuvelu s kojim sam do tada bio u kontaktu. Niti jedan od njih nije mi savjetovao odlazak i jednostavno sam se morao pomiriti s činjenicom da mi Palagruža nije suđena. Kući sam opet morao pognute glave i činjenice da nisam uspio. Tu činjenicu ne volim i uvijek tražim mali tračak nade i borbu do kraja. Ovaj je put nije bilo, nije više bilo načina da idem. Drugi termin i opciju nisam imao i teškog, najtežeg srca morao sam kući. Sedmero ljudi, Plovput, savršene vremenske uvjete i brod s kapetanom užasno je teško uskladiti, nisam ni sam vjerovao koliko.

Odlučio sam produljiti boravak na Dugom otoku i uopće ne ići na Vis. Ne znam postoji li osoba koja je znala koliko sam se dao u tu Palagružu i koja je znala koliko sam bio tužan i razočaran. Nikakva činjenica da sam dao apsolutno sve od sebe nije me uspijevala utješiti. Ne znam ni sam što bi me tada..

Poziv zlata vrijedan

Sljedećeg jutra zvoni mi mobitel, zove me kum Robert. Mislim si što sad? Poludjet ću ako mi javlja da se vrijeme smirilo. Javljam se na mobitel i govori mi: „Slavene brzo piši mail na (govori mi mail) i pokušat ćemo srediti da te vozi policija“. Policija? Pitam ga začuđeno dok paralelno razmišljam je li lud i koliko je popio, ipak ga nisam vidio neko vrijeme…Zvuči on uvjerljivo, vidim nije zajebancija i govorim ok, napisat ću mail. Poklapam slušalicu i bacam se na posao. Trošim gotovo sat i pol vremena tipkajući s jednim prstom po mobitelu iz svih mogućih pozicija. Ležeći, sjedeći, vozeći se u autu, a bilo bi i stojeći da može. Tipkam i razmišljam koliko je ovo suludo i kako nema šanse da se ovako nešto ostvari, ali Robi je Robi, taj bi i mačku natjerao u vodu…

Gotovo! Zovem kuma i govorim da je poslano! Sad čekamo kaže! Dobro, puno mu zahvaljujem bez obzira na to što se ni malo ne nadam nečemu. Prolazi dan na Dugom otoku, prolazi dan u Zadru i navečer zove kum! Javljam se, eno ti on, moj otac i Sandro imaju plan! Govori mi kum da će me sutra zvati netko iz policije da se dogovorimo oko datuma odlaska na Palagružu. Ne vjerujem što čujem, mislim da me zajebava! Vraća mi za sve one „E Robi“ godinama na brodu što vjerujem nije mogao smisliti. Dobro, vidjet ćemo!


Kum Robert i moj otac na jedrenju od Švedske do Hrvatske


Dobar dan, Policija!

Pristajemo na Pašman i krećemo biciklirati. Govorim asistentici da pazi ako zvoni mobitel. Čovječe što ako me zove murja i to sa skrivenog broja a ja nisam pri mobitelu? Eto trubi ona, netko zove! Javljam se, na telefonu gospodin Alen Lešić, policijski službenik iz Zagreba. Sviđa mi se pristup, opuštenost, susretljivost i ljubaznost. Dogovaramo detalje i govori mi da će me zvati netko iz postaje pomorske policije Split. Zahvaljujem i ushićeno poklapam ne vjerujući da se sve ovo događa.

Prošlo je par dana i ništa od poziva. Zovem Sandra da mu kažem da mi se nitko nije javio i govori mi da ne brinem, ide provjeriti. Zvoni telefon, javljam se, Ivan Marić na telefonu, pomoćnik načelnika pomorske policije. Čovjek još simpatičniji od prethodnog, kao da se dogovaram s prijateljem kojeg poznajem godinama. Sve može, otvoren za sve i iskreno sam osjetio da se čovjek raduje svemu ovome. Govorim da ću se javiti čim imam nešto konkretno, ipak treba sve uskladiti. Ono što nije trebalo uskladiti je savršeno vrijeme jer je policija opremljena brodovima koji mogu prolaziti kroz planine!

Ekipa

Planiram, dogovaram, smišljam, kombiniram i zovem. Ekipu su činili Marko s Visa, snimatelj i fotograf Noa, prijatelj s Krka Matic te njegova djevojka Blažka. Kada sam imao neku „kičmu“ nazvao sam Ivana i dogovorio termin koji je svima odgovarao. Tada sam nazvao Hrvoja iz Plovputa uopće ne misleći da postoji šansa da su apartmani na Palagruži zauzeti. Ali postojala je, i to velika!

Svi apartmani zauzeti cijeli mjesec… Je li moguće?

Stvarno me neće!

Ja sam bio spreman spavati vani i ići tamo u Robinson Crusoe stilu. Samo da se ide! Ali to sam ja, a ostali nisu ja. Znao sam da im ta vijest neće odlično sjesti ali začudo, svi su pristali!

Ubrzo je otkazao Noa i ostao sam bez kamere, fotoaparata i drona! Svi fotografi tada rade svadbe. Nema nikoga s dronom! Mislim da sam pitao svakog čovjeka u Hrvatskoj koji posjeduje dron i to me sve skupa poprilično iscrpilo. Zašto nikada ništa ne može ići po „špagi“?

Tada mi je Nikola s Hvara preporučio Ninu iz Splita koji ima dron i koji je fotograf. Nino je samo čekao poziv i pitao kad idemo? Sve mu paše! To volim! Tu se priključio i Bruno, fotograf kojeg znam od prije i zadnja puzla koja je upotpunila rupu bio je Grega! Imam vrhunsku ekipu, idemo na Palagružu i to u Robinson Crusoe stilu, može li bolje? Tad još nisam bio svjestan koliko je ta ideja zapravo suluda…

Još je trebalo pronaći smještaj, spremiti svari i kupiti namirnice. Hrvoje mi je dao kontakt od svjetioničara Voje koji je na smjeni zamijenio Tomislava i koji se već na prvu činio kao super lik. Samo mi je napisao: „Vi samo dođite, sve ćemo srediti“! Smještaj nam je u Kaštelu osigurala fantastična Nina koja je javila putem moje stranice i koja nas je sve ugostila na nevjerojatan način!

Mornar Antonio, kapetan Andro, ja i strojar Damir

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.