Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putnik bez koraka

Palagruža - Srce Jadranskog mora - III. Dio

Iza rta otvorio se veličanstven pogled na golemu strmu stijenu na kojoj ponosno stoji najveći svjetionik na Jadranu. Psujem na glas! Kako nenadjebivo! Tko ovo izgradi čovječe!? I to upravo ovdje?
Objava 18. travnja 2022. 0 komentara 518 prikaza
Slaven Škrobot
Slaven Škrobot
Palagruža III.

Palimo motore gorivom opijene beštije i krećemo put Palagruže! Zvuči gotovo nestvarno, mi idemo na Palagružu! Još uvijek sve djeluje kao neka bajka. Čim sam na brodu i moru svijet je odmah nekako pravedniji i tu sam iskreno najsretniji. Tada kao da svi moji problemi nekako iščeznu. Ne postoje materijalne stvari, ne postoji invaliditet, kolica i svakodnevni glupi, zamorni i nebitni problemi. Još jučer sam se nervirao oko zapravo nebitnih stvari, a danas živim svoj san! Dok god u mojim danima postoji ta doza nestvarnosti ja ću biti istinski sretan čovjek!

Pozdravljamo Vis s lijeve strane i prisjećam se prošlogodišnje plovidbe oko otoka, lijepih uvala i bunkera iz kojih su nekoć virile duge cijevi. Žao mi je što na Visu ove godine nisam ostao duže ali ovako je to bilo kratko ali slatko! S desne strane ispraća nas 28 metara visoka lanterna „Rt Stončica“, izgrađena od strane Austro-Ugarske za vrijeme Franje Josipa.

Sada smo na posve otvorenom moru. Na otvorenijem u Jadranu još nisam bio. Bolje vremenske uvjete nismo mogli poželjeti i doslovno „gazimo“ prema Palagruži. Brod, beskrajno more, vjetar u kosi i sunce, to je život! Kratka pauza na Visu i Marko donijeli su svježinu na brod. Nećemo se lagati, učinile su to i pive! Znajući da na Palagruži nema signala, šaljem obitelji poruku da me više NEMA i nestajem s lica zemlje! Dobro mi je došlo, pošteno sam se namučio zadnjih dana da sve obavim na vrijeme i ovo mi je trebalo. Apsolutni umni zen!

Na Palagružu…na Palagružu…

Napetost i uzbuđenje postepeno rastu. Na umor kao da sam zaboravio i u potpunosti se prepuštam moru kojeg promatram do kud god mi seže pogled u nadi da ću ugledati delfine. Promatram otoke Sušac i Lastovo u daljini i vrtim si Sušac Blues od Daleke obale u glavi. Jednom mi je majčin prijatelj rekao da ga upravo ta pjesma podsjeća na mene. Nekako sve više i mene samog podsjeća na mene!

Vičem: „Ljudi enoooo je – Palagruža“! Nakon dva sata plovidbe ugledao sam ju prvi! Osjećao sam se kao da sam ju ugledao prvi na svijetu, kao neki istraživač. Ne mogu ni zamisliti kako je nekada bilo ploviti i sanjariti otvorenim morskim prostranstvima gdje caruje apsolutan mir i tišina te po prvi puta ugledati ovako nešto. Palagruža kao najudaljeniji pučinski otok nudi upravo taj neki nautički zen, daleko od civilizacije i toliko primamljiv, dalek, zanimljiv i neodoljiv! Možemo ga nazvati pučinskim rajem“ iako ću mu u ovim putopisima dodijeliti još puno imena.

Ne znam kada sam zadnji put oko nečega ovoliko bio ushićen i uzbuđen. Kao neki glupo zaljubljeni klinac na prvome spoju. Konture Palagruže već sada izgledale su impozantno i svakim metrom bliže kao da se umišljena i puna sebe hvalila i pokazivala nam svoje ljepote. Sve me strah onoga što me čeka!

Neosvojiva tvrđava

Prilazimo joj bliže. Svi skaču na drugu stranu i promatraju je diveći joj se. Ja ne vidim ništa od njih i nema veze, neka uživaju, ja čekam svoj trenutak. Kapetan okreće brod, ispitujem što se događa? Govori me da se okrećemo kako bih i ja sve vidio. Ma ljudi su čudo! Kružimo i divimo se! Htio sam ih pitati ako možemo oploviti cijeli otok, ali nisam htio. Ljudi su za nas i za mene učinili previše!

Iza rta otvorio se veličanstven pogled na golemu strmu stijenu na kojoj ponosno stoji najveći svjetionik na Jadranu. Psujem na glas! Kako nenadjebivo! Tko ovo izgradi čovječe!? I to upravo ovdje? Sva ona muka i trud oko dolaska ovdje isplatili su se tog trenutka kada sam ugledao ovaj prizor! Izdižući se visoko nasred mora, svjetionik na vrhu izgleda kao neosvojiva tvrđava. Kao da ga nije gradila ljudska ruka već sam Bog kako bi se obranio od drugih. Vjerujem da bi tu bio posve siguran. Tek tada kada sam to ugledao, shvatio sam zašto sam morao „proliti“ toliko znoja kako bih uživao u ovom prizoru.

Bez obzira na to što sam Palagružu već preko ekrana vidio nebrojeno puta, vidjevši ju uživo, uspjela mi je oduzeti dah. Vrtjele su mi se svakakve riječi po glavi kako bih ju opisao ali onda sam shvatio da se ta ljepota i osjećaj jednostavno ne mogu izraziti riječima. To se treba osjetiti…

U jedinoj uvali na otoku, privezan za bovu dočekuje nas u malenom kajiću svjetioničar Krešo.

Slaven ŠkrobotFoto: Slaven Škrobot 1 / 15

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.