Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putnik bez koraka

Prva biciklistička utrka za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj

Bez obzira na to što nas je bilo svakakvih, paraplegičara, tetraplegičara, korisnika motorčića, korisnika mehaničkih bicikala i onih hibridnih, bilo je lijepo vidjeti da smo se okupili u ovako velikom broju. Iako sam to priželjkivao, očekivao sam puno manji odaziv.
Objava 30. ožujka 2021. 0 komentara 399 prikaza
Slaven Škrobot
Slaven Škrobot
Utrka za osobe s invaliditetom - Ludbreg

Uvjek volim reći da stvari u Hrvatskoj za „nas“ idu na bolje. Nadam se da je to konačno slučaj...

U subotu se u Ludbregu povodom „Ludbreg Outdoor Spring Festivala“ održala gravel biciklistička utrka ukupne dužine 80 km. Iako u sjeni glavne utrke, jučer se održala i prva biciklistička utrka za osobe s invaliditetom. Najavljivana tura trebala je iznositi 10 km , ali je ona na kraju iznosila svega cca 6 km.

Bez obzira na to što nas je bilo svakakvih, paraplegičara, tetraplegičara, korisnika motorčića, korisnika mehaničkih bicikala i onih hibridnih, bilo je lijepo vidjeti da smo se okupili u ovako velikom broju. Iako sam to priželjkivao, očekivao sam puno manji odaziv.

Prave utrke na kraju nije bilo već smo svi zajedno, kao jedan odvozili rutu i skupa „ušli“ u cilj. Ono puno bitnije bila je inicijativa, poslana poruka i druženje s braćom / sestrama po kičmi. Gledajući nas sve jučer, žao mi je što puno više ljudi nema mogućnost prijevoza, dolaska na ovakve evente i ono važnije, kupnje ovakvog bicikla. Znam jako dobro što on znači jednoj osobi u ovakvoj situaciji jer sam i sam bio tamo i što taj bicikl pruža. Mislim da ga apsolutno svaka osoba zaslužuje i treba imati jer to su stvari koje mijenjaju život. Nadam se da je ovo početak nečega i da ćemo u budućnosti češće gledati ovakve evente i utrke. Nadam se da će da odaziv s vremenom postajati sve veći i da ćemo iz sjene polako prijeći na sunce.

Moje iskustvo

Probudio sam se jedva i to s popriličnom upalom cijeloga tijela. Cijeli vikend bio mi je možda i preaktivan i još sam na to vozio bicikl u četvrtak i petak i to preko 50 km većinom po makadamu. Napredak je svakako vidljiv, osjetim ga ali kako moja asistentica kaže, ja očito volim raditi dva koraka unaprijed pa jedan unazad. Što ću, takav sam cijeli život i očito volim kada mi je teško. Evo pišem Vam ovo, 04:43 je i čekam Stipinu borbu.

Da se vratim na utrku...

Patricija i ja stigli smo u Ludbreg točno u 10:00 kako je bilo i dogovoreno. Većina ekipa bila je već spremna za muving pa smo se odmah bacili na spremanje. Odmah po dolasku, bilo je vidljivo i jasno da će nam vjetar stvarati probleme. Osim vjetra, problem mi je stvarao i moj bicikl. Od cijelog tog „divljanja“ po makadamu raspao mi se držač za display a ujedno i s time kontakt za kontrole. Mučilo me to iz razloga jer nisam mogao povećati pomoć baterije koji bi mi bicikliranje olakšala. Osim toga, kako je display povezan trakicama da opet ne padne, teško sam išta na njemu vidio. Polarizirajuća stakla na naočalama pri tome su mi još samo više odmagala.

U „utrku“ smo kao što sam i rekao, krenuli laganini, bez žurbe. Nažalost, nitko nije uključio navigaciju pa ne znamo točno koliko smo kilometara biciklirali. Staza je svježe utabana i po njoj se jako ugodno za voziti ma da postoje dijelovi dubokog šljunka gdje tanke gume itekako mogu zaroniti. Iako smo s vozili lagano, osjećaj mi je bio potpuno čudan, ravan onome kao da se vozim kroz pijesak. Za brzinu kojom smo se vozili trošio sam se puno više nego što sam trebao. Pripisao sam to umoru i makadamu iako nije imalo nekog smisla jer sam snage u rukama itekako imao.

Nakon kakvih 6 km, propuhani od nemilosrdnog vjetra otišli smo u restoran gdje nas je čekao ručak. Nakon ručka, sjedeći u hladu odlučio sam ići dalje voziti jer se nakon onih 6 km nisam ni malo zagrijao.Obično mi za to treba oko jedan sat bicikliranja. Nas troje, Patricija, Morena i ja, otišli smo povučeni hiperaktivnošću biciklirati dalje. Opet se nisam sjetio upaliti navigaciju sve dok gotovo nismo napravili cijeli krug oko jezera. Kako nam je pokušaj da dođemo na vrh Ludbrega rezultiralo neuspjehom, odlučili smo se na obilazak samoga grada. Tek tu, skužio sam da sam cijelim putem vozio u krivom modu, bez priželjkivane pomoći i drukčije nego što sam navikao. Od tog trenutka, kada sam to uspio promijeniti, sve je išlo kao podmazano! Ruke su se zagrijale, bajk je počeo slušati i tu je počelo guštanje.

Kada smo napravili cijeli krug po gradu vratili smo se u restoran te pokupili ostatak ekipe koja je bila željna bicikliranja. S njima smo napravili isti đir, posjetili svetište, centar svijeta i spustili se nazad o jezera. Moram se pohvaliti da sam se uspio i zabiti u prometni znak :D

Za sam finiš, napravili smo još dva kruga oko jezera te se vratili u restoran na druženje! Na kraju svega, prešao sam oko 25 km i praktički se vozio cijeli dan.

Zaključak svega zapravo je da trebamo više ovoga i da mi bajk opet treba na servis!

Hvala svima na organizaciji, svima koji su došli i Patriciji koja me na ovo vozila!

Slaven ŠkrobotFoto: Slaven Škrobot 1 / 14

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.