Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putnik bez koraka

Šri Lanka - Biser Indijskog Oceana 2. dio (Colombo)

Drugi naziv ovoga grada, kaos, iskusili smo već na samome izlasku iz ulice našeg hotela gdje se nismo mogli priključiti na glavnu cestu dobrih pet minuta.
Objava 04. studenoga 2020. 1 komentara 249 prikaza
Slaven Škrobot
Slaven Škrobot
Šri Lanka - 2. dio

Noć baš i nije najbolje prošla, spavao sam svega tri sata, a mislim da ni ostali bolje nisu prošli. Toliko je bilo vruće da nismo imali izbora nego ostaviti ventilator na najvećoj brzini što me je propuhalo i probudio sam se s laganom grloboljom i totalno izmoren, a čekao me naporan dan u kaotičnom gradu po nepodnošljivoj vrućini. Nisam bio svjestan koliko će mi taj dan biti težak i da će biti najgori dan na ovome putovanju.

Grad zvan “KAOS”

Doručka u hotelu nije bilo stoga vrijeme nismo gubili i krenuli smo u centar grada. Drugi naziv ovoga grada, kaos, iskusili smo već na samome izlasku iz ulice našeg hotela gdje se nismo mogli priključiti na glavnu cestu dobrih pet minuta. Nešto kao da izlazite autom iz nekog prolaza u Ilici i hoćete se priključiti na Ilicu, a netko stalno prolazi samo je u ovome slučaju promet bio valjda dvadeset puta gušći, u puno užoj ulici.

Naša prva destinacija bila je ulica Pettah, jedna od najprometnijih ulica ovoga grada i jako poznato mjesto radi svojega marketa i bazara. Jedan od glavnih razloga posjeta ovoj ulici jedna je od najstarijih džamija u Colombu i vjerojatno najljepša građevina u gradu, crvena džamija pod nazivom „Jami Ul-Alfar“.

Vozeći se dvadesetak minuta do džamije shvatio sam da prometnih pravila ovdje baš i nema. Od dvije trake radi se njih pet gdje se susreću busevi, auti, kombiji, kamioni, tuk-tukovi, kočije, motori, biciklisti i ljudi i iako to sve nama izgledao užasno kaotično sve itekako funkcionira i sudara gotovo da i nema.

Crvena džamija

Ugledavši velike tornjeve, naizgled lizalicama kao iz nekoga filma, stigli smo na odredište. Nismo ni krenuli kad ono odmah loša vijest. Džamija nije radila radi pogodite koga? Koronavirusa! U tom trenutku probudio sam se  iz sna gdje sam shvatio da je situacija u svijetu stvarno ozbiljna.

Pomalo razočaran ostao sam u autu praveći društvo Manoju i gledajući u tornjeve koju su navodni bili prva stvar koju su mornari ugledali s mora i po tome znali da su u Colombu i koja je navodno bila i zaštitni znak ovoga grada. Džamija je izgrađena 1909. kako bi se zadovoljile potrebe Indijsko-muslimanske zajednice na ovome kraju  i njihovim molitvama po pet puta u danu.

A sada klopa!

Nakon što su Goga i Matej prošetali ulicom, a ja se rastopio u autu svi smo shvatili da je vrijeme za nešto pojesti i krenuli smo dalje. Znao sam da je hrana na Šri Lanki relativno jeftina i da će ona na kraju puta biti jedna od kraćih crtica na listi troškova tako da sam već prije puta izrazio želju da se počastimo s dva poštena ručka na ovome putu, prvo u restoranu „Ministry of Crab“ u Colombu, a drugi put na obali s nekom poštenom ribetinom.

Nije to bilo radi nekog preseravanja, volim morsku hranu više od bilo koje i kao takvu, volim ju iskusiti tu i tamo, pogotovo na putu,  na „pošten“ način, ono kao što sam i rekao, pojest ribetinu. Za Ministry of Crab sam prvo čuo od Antony Bourdena-a, čije emisije obožavam i zaboravio sam na to sve do par dana prije puta kada me neki video na YouTubeu podsjetio na restoran predloživši ga kao „must“ u Colombu. Zanimalo me kakva je morska hrana, kakvi su ti veliki rakovi jer ništa slično nisam jeo (tako veliko) i zašto svi toliko svršavaju na taj restoran, po čemu je on i zašto tako poznat?

Užasno mi se spavalo već tada i osjećao sam se totalno iscrpljen i iscijeđen od  brutalne vrućine i vlage i jedino što me držalo budnim do restorana bila su nagla kočenja u svrhu izbjegavanja sudara i Matejevo lupanje glavom o staklo pri svakome kočenju koja mu je radi umora konstantno padala. Uz pomoć dedeka koji je izgledao kao dvotisućljetna osušena drvena kora i našeg malog auta uspjeli smo se sparkirati svega dvjestotinjak metara od restorana,  veća sreća ovdje nego kod nas da osvojiš lutriju.

Ideš s nama, rekao sam Manoju  na što je kao preplašen rekao da sam lud i da nema šanse. Bilo mu je užasno neugodno i znao sam da na ovakvom mjestu nikada nije jeo niti da si je to ikada mogao priuštiti. U tom smo mu trenutku smo mu mogli omogućiti to iskustvo i htio sam da ide s nama, a  ne da čeka u autu dok mi kao neki debili jedemo u fancy restoranu. Nije se dao i tek nakon par minuta nagovaranja u što su se Goga i Matej uključili pristao je ići s nama.

Tamo je sve tako živo i već u prvih dvjesto metara obične ulice dogodilo se više stvari nego što bi se kod nas u cijeli jedan dan na glavnome trgu. Ovaj maše, onaj viče, onome je zaglavio kamion i moraju micati motore, paun krešti na jednoj strani dok ga na drugoj nadglašava neka druga egzotična ptica.

Ministry of Crab

Restoran je napravljen u sklopu stare bolnice koju su izgradili Englezi, zadnji kolonizatori ovdje, koji su Šri Lanku osvojili od Nizozemaca,  koji su ju pak oteli Portugalcima, barem mislim da je tim redoslijedom. Sam ulazak u restoran već je širio dobru vibru i na samome ulazu svo osoblje simpatično nas je pozdravilo. Iako restoran nije ništa posebno uređen, ugođaj i atmosfera jako su ugodni dok se osoblje pobrinulo da budemo zadovoljeni od prve minute dolaska.

Iskustva baš i nismo imali te smo se prepustili odluci konobara umjesto nas. Do hrane sam već mislio da ću zakuhati jer mi je već bilo poprilično teško i teže sam disao, što me prilično umaralo i pružalo još veći osjećaj vrućine, a ventilatori nisu pomagali.

Ovdje smo došli jesti rakove i stoga smo kao predjelo naručili dvije porcije kozica od kojih su jedne bile u umaku od soje i maslaca, a druge u umaku od maslinovog ulja i soje. Kao glavno jelo naručili smo dva velika raka, po kilu svaki, jedan u umaku od maslaca,  a drugi u chilli umaku s češnjakom.

Kada je sve stiglo izgledalo je impresivno i nažalost, na tome je i ostalo. Naime, izgledalo je bolje nego kakvog je okusa bilo. Nije bilo loše, naprotiv, bilo je jako dobro, ali nitko nije doživljavao orgazme i mogu samo reći da je naša morska hrana miljama bolja i da još nisam jeo ukusniju. Izlet u ovaj restoran koštao nas je cca 150 dolara za nas četvero i iskreno, nije mi bilo žao ni malo.

Po završetku restorana stislo me pišati i Goga i ja otišli smo na wc do kojeg je trebalo nešto hoda. Do wc-a nas je dijelio neki mini trg na kojem je, kada smo upali, izgledalo kao da su se marsovci spustili tog trena među ljude. Sve je stalo i svi pogledi bili su upereni prema nama. Ne vide baš toliko često totalne bijelce, a kamoli da je jedan u kolicima i da ga cura gura.

Gangaramaya Hram

Trebalo je još samo izdržati dvije stvari, posjet Gangaramaya hramu i vožnju od tri i pol sata do naše sljedeće destinacije, Dambulle gdje mi je plan bio umrijeti u krevetu, doslovno. Hram Gangaramaya izgrađen je krajem 19. stoljeća i s obzirom na modernu arhitekturu i kulturnu važnost jedan je od najvažnijih hramova Colomba.

Nalazi se u blizini jezera Beira na kojemu se nalazi Seema Malaka, hram do kojega nažalost nismo mogli radi preuređenja i koji ima sve karakteristike Vihare tj. hrama ili samostana. Tu se osim muzeja, knjižnice, doma, škole (Pirivena), bolnice nalazi i  Cetiya (Pagoda / stupa / dagaba), Budino drvo (vrsta smokvinog drveta), Vihara Mandariya (samostan) i spomenuti Seema Malaka, hram koji nam je već u prvome danu dao drugu lošu vijest.

Ulazak u hram naplaćuje se 300 Šri Lankanskih rupija, što je oko 1.5 USD-a i pri ulasku potrebno je pokriti ramena, koljena te skinuti tenisice. E sad, biti u kolicima u cijeloj ovoj priči nosi i neke prednosti i tako ja fino ništa nisam trebao platiti, skidati tenisice ni prekrivati . Reći ću vam odmah, kratko i jasno, hram je fora, ali ništa posebno. Više me zanimao onaj dio na jezeru i ovo smo obišli u praktički dvadeset minuta.

Ne opet!

Po samome izlasku iz hrama dogodilo se upravo ono što si svaki put kažem da si više neću dopustiti, ali se ipak svaki put dogodi – ZAKUHAO SAM! Znam, znam, glupo i „neodgovorno“, ali nije  baš to lako predvidjeti kada vrućinu osjetiš sa zakašnjenjem i kada dođe odjednom, došulja se.

Znao sam da trebam leć, da trebam vode i slatkoga te da se prvenstveno trebam ohladiti.  Naime, radi mog stanja, umora, neispavanosti i vrućine dogodi mi se to da se počnem osjećati jako loše i da mi se počne jako vrtjeti,  te teško dišem, kao da umirem.

Zgurali su me nekako s mojih 192 cm u taj mali auto po preko, preko dva prednja sjedala gdje su me polegli, ali mi je radi dužine s jedne strane visjela glava, a s druge su bile noge koje je držala Goga.  Dok se Manoj i Matej nisu vratili s vodom, Goga mi je radi cirkulacije masirala noge što je malo pomoglo dok je negativan efekt izazvao auspuh klime čija je vrućina išla ravno u moju viseću glavu. Postajalo mi je sve gore i gore i ne mogu reći da me to tada nije brinulo. I sad mi nije dobro kada se sjetim kako mi tada nije bilo dobro.

Odlazak iz kaosa

Izravnavanje, masaža, klima, voda i šećer učinili su svoje i bio sam spreman čak sjest samo da krenemo prema Dambulli, iako se i dalje nisam osjećao dovoljno dobro. Sljedećih dva i pol sata izlazili smo saftajući se u gužvi ovog kaosa. Zamislite, dva i pol sata da izađete iz grada! Mislio sam da ću krepat, cijelo vrijeme bio sam u nekom stanju polu budnosti i sve mi je nekako maglovito.

Kada sam konačno ohladio tijelo, počeo sam postepeno dolaziti k sebi. Veliku pomoć pružila je i banana kojih smo kilu kupili uz cestu za kakve 2 kune. Banana ovdje ima barem četiri vrste od kojih sam probao normalnu kakvu imamo mi, žutu malu slađu i crvenu.

Brzi obrok u nekakvom fast-foodu odbio sam smišljajući što mi se točno jede dok Matej i Manoj nisu pojeli nešto što je Matej opisao kao jako jako ljuto! Svoju priliku dočekao sam u Pizza Hut-u koji nam je došao ubrzo nakon. 11 USD-a platili smo tri manje pizze od kojih ne znam koja mi je bila finija u tome trenutku, valjda zbog gladi. Znam samo da je jedna bila poprilično ljuta no, topilo se u ustima, kako kažu.

Sigiriya

Trebalo nam je još kakvih dva i pol sata dok nismo ušli u selo u kojem nam se nalazio smještaj. Iz kaosa, galame i gužve prešli smo u slabo naseljeno područje ispunjeno gustim zelenim raslinjem i praktički smo bili u nekakvoj polu džungli, samo od mraka ništa nisam vidio. Ono što sam htio vidjet bio je krevet i moja stopala u nenatečenom stanju.

Presimpatičan domaćin dočekao nas je pred ulazom u našu malu, privatnu prašumu.  Naš smještaj, Riverside Homestay, sa svih strana opkoljavao je gusti, zeleni vrt dok su se na drvenim stupovima trijema najviše isticale svjetleće božićne lampice.

Riverside Homestay bio je totalni kontrast našem smještaju prvoga dana u Colombu. Čista i uredna velika soba, poštena i donekle prilagođena kupaona,  sasvim funkcionalan ventilator i klima bili su apsolutni preporod i penthouse naspram onog prethodni dan. Sve to, s doručkom, za dvije noći, za tri osobe, za 30 USD-a. Naime naš domaćin, glavni je kuhar u restoranu nedaleko od smještaja i čini se kao da ga ljudi ovdje dosta poštuju i on je bio glavni organizator za okupljanje lokalne bande koja me nosila na Pidurangalu.

Iako sam bio krepan i stopala su mi bila u užasnom stanju, skupa s guzicom, ostao sam još neko vrijeme na trijemu pričajući s Manojom, Matejom i vlasnikom, uživajući u nešto nižoj temperaturi i miru te okolnoj tišini. Manoju sam na njegovu zamolbu donio iz Zagreba pivu kako bi eto, čovjek probao naše pivo, ali je pizda inzistirao da ju popije sam u sobi, valjda se još nije dovoljno opustio.

Nismo dugo sjedili i očito pokošeni svi od umora ubrzo smo se uputili na spavanje jer nas je sljedeći dan čekao cjelodnevan izlet i istraživanje drevnog grada Polonnaruwa.
Slaven ŠkrobotFoto: Slaven Škrobot 1 / 28