Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putnik bez koraka

Šri Lanka - biser Indijskog oceana (1. dio)

Na ovome putu morao sam misliti na apsolutno sve u svakome trenutku, nešto na što do sada nisam navikao.
Objava 27. listopada 2020. 0 komentara 1174 prikaza
Slaven Škrobot
Slaven Škrobot
Šri Lanka

Put na Šri Lanku bio je najspontaniji, a vjerojatno i najteži put za mene do sada i nadam se da ćete iz serije putopisa sa Šri Lanke barem donekle shvatiti zašto. Ovu prekrasnu zemlju i raj na zemlji, prepunu života, nasmijanih i dobrih ljudi, rajskih plaža i nestvarnih zalazaka sunca  pokušat ću vam dočarati na najbolji mogući način iz jedne sasvim drugačije perspektive, iz perspektive osobe u kolicima.

Slaven sam na svijetu
Ovaj put bio je specifičan iz razloga sam se po prvi put odvažio ići s praktički nepoznatim ljudima koji skoro pa ništa prije puta nisu  znali o brizi oko mene i načinu kako moje tijelo sada funkcionira. Sad, to vama možda i ne zvuči kao velika stvar, ali vjerujte mi, za osobu sa stopostotnim invaliditetom koja se samostalno ne može brinuti o sebi to je velika stvar. To je velik iskorak iz vlastite zone sigurnosti i vjerujem da velika većina to na mome mjestu ne bi napravila, pogotovo ne u slučaju ovako daleke i egzotične zemlje, daleko od doma i  gdje stvari mogu krenuti po zlu i završiti fatalno.

Na ovome putu morao sam misliti na apsolutno sve u svakome trenutku, nešto na što do sada nisam navikao. Osim organizacije i plana cijeloga puta, što dolazi sljedeće i gdje se što nalazi te brige o sebi i pisanja bilješki s putovanja, na što sam navikao, morao sam misliti na mnoge sitnice. Gdje mi se nalazi što u kojem trenutku, što staviti puniti, što kamo staviti i pospremiti, a vjerujte mi, toga je puno i nije lako kada si nepokretan i kada ti drugi spremaju stvari. Nije lako imati sve to u glavi konstantno i to su stvari oko kojih inače nemam briga i to je nešto što sam jako naučio cijeniti na ovome putu, ali i nešto što mi je pružilo osjećaj samostalnosti i osjećaja nekakve veće vlastite „koristi“.

Šri Lanka? Može!
Ideja, pa i dogovor za Šri Lanku, pali su u svega par minuta razgovora s Matejom, mojim suputnikom kojeg sam pronašao preko njegovih fotografija i kojeg prije puta nisam poznavao. Srećom, znao je za mene kada sam mu se javio pa  puno toga nisam trebao objašnjavati, a i činio se poprilično normalnim pa nisam niti imao potrebu, što je danas rijetkost. Goga, moja druga suputnica, koju sam upoznao u Jordanu, bila je za akciju od davnih dana i samo je čekala poziv. Samo zahvaljujući njoj i njenoj spremnosti pomoći i brinuti o meni  bio sam u mogućnosti odvažiti se na ovaj put. Goga se već dokazala u Jordanu i na temelju njenog samopouzdanja odlučio sam joj se prepustiti u ruke.

Karte smo kupili relativno brzo, realizirali plan i ostale su još samo finese za dovršiti. Neke stvari su me, priznajem, brinule. Hoće li nam vodič biti dobar, hoćemo li uopće uspjeti ovo ostvariti i vratiti se živi i zdravi, hoćemo li se uspjeti popeti na Pidurangalu i hoće li se Goga i Matej moći nositi sa situacijom bila su samo od nekih pitanja koja su mi se vrtjela po glavi. Nije bilo lako, puno ljudi i ovoga puta nije vjerovalo u mene i nas, obitelj se bojala radi mog stanja i onda se još pojavio i taj virus, kao točka na i. Radi tog virusa majka mi je popila krv na slamku te me apsolutno svaki dan odgovarala od puta dok nije shvatila da više nema smisla i da doista idem.

Šri Lanka je bila među prvim zemljama sa zaraženom osobom od korone, ali i jedna od prvih zemalja koje su zatvorile granice za Kineze što se pokazalo kao jako dobra odluka jer novih slučajeva više nije bilo nakon. To je bilo veliko zeleno svijetlo i čvrsto sam odlučio ići i vjerovao sam u to da uz pomoć Mateja, Goge i našeg vodiča Manoja mogu otići na Šri Lanku i iskusiti većinu stvari koje smo zacrtali.

Pravilo broj 1: Naspavaj se prije puta!
Jednu od većih pogrešaka ovaj put napravio sam prije nego što smo uopće krenuli na put. Kako sam htio završiti putopis iz Australije i zaključiti tu priču, noći prije puta provodio sam pišući putopise, članke, sortirajući fotografije i finiširajući stvari oko Šri Lanke. Nisam se odmorio i naspavao kako sam to učinio prije puta u Australiju, gdje sam tjedan dana prije puta ostavio za apsolutni odmor. Značilo je to da sam na put na Šri Lanku krenuo već poprilično umoran.

Polazak
Nedjelja u 08:30 ujutro je valjda najgori mogući termin leta ikada. Radi invaliditeta i posebne asistencije na check in pultu treba biti dva sata prije leta što je značilo da sam se trebao ustati u 04:00 ujutro.

Alarm me ovoga puta nije trebao buditi s obzirom na to da oči nisam ni sklopio i osjećao sam se kao nepokretni zombi, što je neopisiv osjećaj. Znao sam u startu da će me neprospavana noć puno koštati i jedina stvar tog jutra koja me donekle držala budna bila je boksački meč između Tyson Furya i Wildera koji sam vjerno gledao sve do kraja.

Goga i ja krenuli smo od moje kuće u rano jutro te pokupili Mateja ispred Avenue Malla što je značilo okupljanje  Trio Fantasticusa i definitivan odlazak.


- Lijep pozdrav, su to ona kolica koja smo uništili zadnji put?

Bilo je to prvo pitanje od Qatarovog službenika na check in pultu. Nakon mog potvrdnog odgovora i pitanja kako se toga sjeća odgovorio mi je da me on i njegova žena prate i da ga je baš žena dan prije pitala za mene i da li sam otišao na put. Svijete mali!

Nakon obavljenog check-ina, čudnog osjećaja ukrcali smo se  na avion. Tada je prestao sav komfor, osjećaj sigurnosti, ugodnosti i udobnosti koji sam inače imao na putu do sada i nastao je neki grč. Taj grč trebalo je tek odstraniti iz tijela i za to je trebalo vremena. Zahvaljujući njemu nisam mokrio niti spavao cijelim putem, nisam se mogao opustiti i pokušavao sam što manje gnjaviti i opterećivati Gogu.

Let
Let do Dohe, kao i kratko presjedanje prošli su bez problema. Već tada, gotovo pusti aerodrom djelovao je nekako apokaliptično. Tu i tamo mimoišli bi se s nekim i s obzirom na to, nismo osjetili potrebu za nošenjem maski. Osim toga, gotovo ju nitko nije nosio, kako putnici, tako i službenici. Bilo je doista čudno vidjeti tako praznu i neaktivnu Dohu, aerodrom na kojem se inače skoro pa lupaš ramenom o rame s prolaznicima.

Na letu do Colomba dobili smo dva formulara koja smo morali ispuniti vezano za vlastito zdravstveno stanje gdje je osim velike količine pitanja trebalo i navesti adresu smještaja. To je jedino  što nismo imali pri sebi tada i nismo mogli ispuniti.

Dolazak
U Colombo, točnije 30 km od njega, sletjeli smo oko 01.00 ujutro. Do našeg vodiča Manoja, koji nas je čekao na izlazu, dijelio nas je veliki broj provjera, kao i mjerenje temperature. Prvi službenik odmah nas je poslao nazad jer nismo imali adresu smještaja i svidjelo mi se da su tako rigorozni i detaljni, ali i efektivni.

Veliki kartonski natpis s mojim imenom bila je prva stvar koju sam ugledao na izlazu. Malo ispod nje nalazio se naš vodič Manoj s kojim smo instantno stvorili prijateljski odnos, osjetila se takva vibra od samog početka. Da li si napušen? Bilo je moje prvo pitanje sudeći po njegovim krvavim očima.

Na samome izlazu kupili smo SIM karticu s 30 gb prometa za 8 dolara te se uputili prema autu. Kako do auta kraćim putem nismo mogli s kolicima, Goga i ja otišli smo dužim putem i u roku dvije minute hodajući po polu mračnoj ulici barem nas je deset ljudi pitalo za taksi. Sjetilo me to nekako na Zanzibar i izlazak s tamošnjeg aerodroma. Mogao sam samo misliti kako će ovo sve izgledati preko dana.

Najsmješniji auto i sumnjivi tipovi
Na parkingu nas je dočekao auto, jedan od najsmješnijih mini kombija koje sam u životu vidio. Nakon što smo jedva potrpali stvari unutra shvatili smo da ćemo trebati vode i nešto novaca u lokalnoj valuti kako bi preživjeli noć. Matej i Manoj vratili su se na aerodrom razmijeniti novce dok smo Goga i ja čekali na parkingu. Lagano skuhanom i pomalo dehidriranom, lagani povjetarac sjeo je kao budali šamar. Iako je bilo već 02:30 ujutro, bilo je još uvijek dovoljno toplo da sam ja mogao biti u kratkim rukavima. Osim povjetarca, kružila su oko nas i dva sumnjiva lika što me malo uznemirilo i rekao sam Gogi da zatvori auto s obzirom na to da su stalno pogledavali prema torbama. Sva sreća pa su se Matej i Manoj ubrzo vratili i krenuli smo prema smještaju.

Šri Lanka ili Indija?
Već na samome ulasku u Colombo mogao se osjetiti taj kaos u zraku, iako je bilo pola četiri ujutro. Kažu da je Šri Lanka „vrata“  Indije i da nema zemlje koja će te bolje pripremiti za nju od ove. Shvatio sam to pri ulasku u ulicu u kojoj nam se nalazio smještaj. Pustu i mračnu ulicu ukrašavale su oronule i polu raspadnute fasade, a povjetarac koji je  ganjao svakakve oblike smeća po sredini ceste promatrali su tek pokoji pas lutalica i beskućnik koji je spavao nasred kolnika. Iako nikada nisam bio u Indiji, osjećao sam se u tome trenutku kao da se tamo nalazim.

Gdje ti spavaš noćas? Upitao sam Manoja. Mislim da ću noćas u autu, odgovorio mi je. Znajući da u autu baš i nema mjesta, nisam bio ok s tim i odlučio sam popričati s Matejom i Gogom da mu platimo sobu. Nije se dao i trebalo nam je gotovo pola sata da ga nagovorimo, ali ne bi se osjećao dobro znajući da spava u autu, osim toga, noćenje je koštalo kakvih 5 dolara i vjerovao sam da će mu dobro doći krevet.

Smještaj
Na samome pultu dočekao nas je bosonogi recepcionar koji nam je dao ključeve i uputio nas prema sobi. Lift s kojim smo morali doći do drugog kata nije bio raspoložen za suradnju  i osim što smo se namučili mene staviti unutra, trebalo nam je dobrih 5 minuta da ga pokrenemo.

U sobu smo konačno ušli u 05:30! Može se reći da smo ušli u saunu jer temperatura koja nas je dočekala unutra bila je ravna tome. Soba na prvu nije izgledala loše i nismo htjeli suditi knjigu po korici no, kada smo tu knjigu otvorili dočekalo nas je iznenađenje za iznenađenjem.

U kupaoni nije postojala kada ni tuš kabina već mali lavor koji je bio predviđen za kupanje. Strgani prozori nisu se dali otvoriti, klima se nije mogla narihtati na ništa drugo osim na 19 stupnjeva što je bilo prehladno dok je ventilator imao samo jednu brzinu, onu najveću, koja je pak bila prejaka. Matej je bio jedini te sreće koji se uspio otuširati jer su nam se vrata od kupaone samo zaključala u trenutku kada ga je monstruozni žohar natjerao na bijeg. Nisam se mogao umiti niti oprati zube i spavati sam otišao tek u 06:30 osjećaja kao da se nalazim u pećnici.

Slaven ŠkrobotFoto: Slaven Škrobot 1 / 3

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.