Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putnik bez koraka

Šri Lanka – Biser Indijskog Oceana 12. Dio (S kolicima u ocean)

Odlučio sam iskoristiti ponuđeno što sam imao i napraviti fotku bez obzira na to što ništa nije bilo kako je trebalo. Kakvu sam grešku napravio u Australiji ,tako sam sada opet napravio i ovdje te završio s kolicima u moru. Manoj me ostavio preblizu moru i naravno da sam završio unutra. Najbolje od svega je bila žena koja mi je uletjela u kadar bez obzira na to što je vidjela da me Matej fotka i bez obzira na to što sam cijeli bio u moru. Što je ljudima u glavi?
Objava 23. veljače 2021. 5 komentara 1358 prikaza
Slaven Škrobot
Slaven Škrobot
Šri Lanka - 12. Dio

Naše zadnje odredište na obali Šri Lanke bio je maleni gradić imena „Dalawella“. Nakon malo težeg buđenja radi sinoćnjeg izlaska prošetali smo Mirissom u potrazi za suvenirima te se uputili prema Dalawelli.

Prije Dalawelle smo naravno morali stati na par lokacija. Prva od, bila je Weligama beach u blizini same Mirisse i lijepi, zeleni otočić na sredini same plaže. Iako otočić izgleda fora, plaža je poprilično bez veze i djeluje nekako „prljavo“. Nismo se zadržavali te smo se uputili prema našem sljedećem odredištu, „Koggala beach“ plaži, gdje smo trebali uloviti staromodne ribare koji pecaju na štapovima u samome plićaku.

Koggala Beach

Kako nam google maps i nije nešto pomogao u pronalasku ove plaže, pronašli smo ju na staromodan način zahvaljujući njezinim prepoznatljivim palmama i naravno, „kolcima“ u vodi koji služe ribarima za ribolov. Sva sreća da je sve bilo vidljivo s ceste. Pri samome dolasku na plažu uočeni smo od strane ribara te smo instantno „upecani“. Naime, ovom se tehnikom ribolova danas bavi rijetko tko. Danas su ti ribari zapravo čisti predatori koji vrebaju nas glupe turiste koji smo se došli naslikavati.

Kakvih 900 Rupija bilo je potrebno da se ribari postroje te popnu na štapove i krenu pozirati kao najveći modeli. Iako sam mislio da je sve samo „predstava“, donekle sam se prevario jer su ribari ubrzo počeli van vući ribice. Tehnika je očito djelotvorna ali isto tako očito donosi i puno manje prihoda od nas, turista.

Habaraduwa sea turtle hatchery

Odmah nakon Koggala plaže stigli smo u utočište za kornjače. Na lijepe oči uspjeli smo svi ući unutra za cijenu od dvije karte jer su nas „pustili“ radi kolica. Iako su kornjače jako fora i ima ih jako puno, ostao sam dojma da je utočište čista praonica para i da se ni pola ne ulaže u nju koliko se od nje zarađuje. Osim što je unutra bilo brutalno vruće, našeg vodiča kojeg smo dobili nismo ništa ni čuli ni shvatili jer čovjek očito jede travu za doručak i dvije rečenice koje je stalno ponavljao je vjerojatno naučio na Googleu.

U utočištu postoji i dio gdje se male kornjače izliježu i ako imate sreće i pogodite dan, možda će vam dopustiti da vi odete na plažu i imate tu čast pustiti koju kornjaču u ocean na slobodu. Mi nismo bili te sreće i nema veze, ja ionako ne znam kako bih to izveo a i čitao sam svašta loše o tome već.

Dalawella

Već pri samome ulasku u ovaj maleni i slatki gradić ostali smo oduševljeni. Iako je gradić doslovno jedna ulica, vrvi od života više od ijednog drugoga grada koji smo posjetili. Sve je nekako stisnuto, prepuno kafića, ljudi, turista, suvenirnica i mirisa dok su sve kuće posebno uređene i prepune bilja. Nešto slično kao stari dio Baške samo puno više zgusnutije.

Nakon što smo stvari ostavili u novome smještaju, uputili smo se na Dalawella plažu. Problem kod plaža ovdje je taj što su prvi red do mora okupirali resorti, restorani i hoteli tako da se baš i ne može prići plaži gdje god hoćeš. Ulazi na plaže su svakih recimo kilometar, dva, i ako fulamo ulaz, treba dugo hodati po pijesku što za mene koji sam u kolicima baš i nije najbolja opcija. Kako nas Google maps i nije baš najbolje vodio, morali smo ići od ulaza do ulaza te bi netko istrčao iz auta i izvidio situaciju.

Smjestili smo se u nekom restoranu na obali koji je imao lijepi pogled na jednu od najpoznatijih mjesta ovdje, neobičnu stijenu iznad koje raste palma. Ovdje smo se odlučili opustiti te nešto pojesti i dočekati zalazak sunca. Matej se odlučio na kupanje i bio je te sreće da je vidio kornjače u prirodnome okruženju. Šteta je što nismo išli na duži put ovdje kako bi imali što više ovakvih, opuštajućih dana na plaži, bez brige i pameti.

Kaj je s glavom?

Kako se sunce počelo spuštati krenuli smo prema stijeni. Iako mi je prvotni plan, prije puta, bio da se popnem na stijenu, saznao sam da to nije moguće jer je stijena preuska. Do stijene s kolicima nije bilo prejednostavno doći a na naše iznenađenje, sunce nam je opet odlučilo pokazati srednji prst i otići iza oblaka. Nevjerojatno!

Odlučio sam iskoristiti ponuđeno što sam imao i napraviti fotku bez obzira na to što ništa nije bilo kako je trebalo. Kakvu sam grešku napravio u Australiji ,tako sam sada opet napravio i ovdje te završio s kolicima u moru. Manoj me ostavio preblizu moru i naravno da sam završio unutra. Najbolje od svega je bila žena koja mi je uletjela u kadar bez obzira na to što je vidjela da me Matej fotka i bez obzira na to što sam cijeli bio u moru. Što je ljudima u glavi?

Izlazak

Po povratku u smještaj, Manoj je otišao prenoćiti u Galle jer je trebao nešto srediti tako da smo nas troje ostali sami. Kako se Goga opet odlučila na ostanak sobi, Matej i ja smo se odlučili na odlazak u grad, prvenstveno kako bi nešto pojeli i sjeli negdje na pivu.

Iako je vani već debelo pao mrak, gradić je dalje zračio svojim šarmom, bez obzira na to što je većina toga bila zatvorena. Lokalci su nas na svakome koraku pozdravljali svojim bijelim osmijesima koji su dolazili iz mrkloga mraka dok je njihov naglasak podsjećao na sve osim na to da se nalazimo na ovome otoku. Lokalci svi briju na hipije i surfanje i dobrim sam se djelom osjećao kao da sam na Jamaici.

Jedan takav nas je i uputio prema jednom od klubova koji rade a gdje ujedno ima i za jest. Na putu do tog „resorta“ hodali smo uličicom kada je odjednom moj ruksak pogodio maleni kokos. Pogledom prema gore ustanovili smo da je kokos pao ravno s palme koja se nalazila iznad nas i da je udario par cm u nekome drugome smjeru,stvari bi bile drukčije. Pad kokosa s palmi zna ubiti čovjeka i tada smo tek shvatili da stvarno nije zajebancija te počeli obraćati pozornost na to. Samo mi fali da me još kokos ubije, to bih mi bio vrhunac života!

Slaven ŠkrobotFoto: Slaven Škrobot 1 / 15

 

  • StariSokol:

    MarinMarin; zvami ni nekaj vredu.Uživam u ovome putopisu jer me podsjeća na dane uživanja kada sam jednom proveo godinu dana u Sri Lanki. Raj na zemlji.

  • Avatar OHorvat
    OHorvat:

    MarinMarin, oprostite, o kakvom maltretiranju se radi u ovom članku, nikako ne uspijevam pogoditi, najiskrenije. Čovjek prije svega piše putopis zanimljiv onima koji vole putovanja, a pritom i o načinima kako savladava prepreke izazvane svojom invalidnošću što je vrlo dragocjeno ... prikaži još! svjedočanstvo za sve koji su u sličnoj situaciji, oni sami ili njihovi bližnji. Ljudi koji putuju s g. Škrobotom tu su dobrovoljno, ako ste možda na njih mislili. Ako se pak radi o čitateljima, nitko ne mora čitati nešto što ne želi pa nema ni ovdje maltretiranja. Vidim još samo jednu stvar - ljutnja na ženu koja je "upala" u kadar. Svatko tko se bavi fotografijom osjetljiv je na upade u kadar, ako i ne reagira, a napisati valjda smije. Ako još niste, ipak pročitajte bilješku o autoru i barem nekoliko prethodnih postova, možda bi vam se nešto moglo i svidjeti.

  • Avatar Tina-Martina
    Tina-Martina:

    Uz dužno poštovanje ne razumijete Vi ni "I" od invaliditeta, jer da razumijete ne bi ovo nazivali maltretiranjem, već bi pokušali shvatoti koliko je za ovakve stvari i odlazak na takva mjesta potrebno truda,a i općenito za svakodnevni život i ... prikaži još!i naučili bi ste nešto iz toga, i cijenili bi ste što ste bez njega. Upravo zbog takvih poput Vas osobe s invaliditetom i moraju "maltretirati".