Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putnik bez koraka

Šri Lanka – Biser Indijskog Oceana 3. dio (Drevni grad Polonnaruwa)

Dobro, nije baš bila obična, bila je to valjda najjača kišurina koju sam ikada doživio.Zvuk koji je kiša proizvodila radi tankog limenog krova podsjećao je na monstruma iz dubina koji nas je dolazio prožderati. Poprilično zastrašujuće, ali bila je to moja prva „monsunska“ kiša koju sam u životu doživio.
Objava 14. studenoga 2020. 0 komentara 583 prikaza
Slaven Škrobot
Slaven Škrobot
Šri Lanka - 3. Dio

Usred noći probudio me užasno glasan i konfuzan zvuk. U tom trenutku nisam znao što se događa. Prve misli koje su mi prošle kroz glavu bile su da nam netko provaljuje u smještaj, a onda da nas pogađa tsunami .Ubrzo sam zaključio da nije jer smo ipak u samoj unutrašnjosti otoka.

Kako Goga inače spava s čepićima u ušima, potreban mi je bio jedan trk kako bih ju probudio. Ustala se kao iz groba i gledala me zbunjeno nekoliko sekundi. Kad je izvadila čepiće te čula zvuk shvatila je da se nešto događa. Otišla je do prozora i bila je to obična KIŠA! Dobro, nije baš bila obična, bila je to valjda najjača kišurina koju sam ikada doživio.Zvuk koji je kiša proizvodila radi tankog limenog krova podsjećao je na monstruma iz dubina koji nas je dolazio prožderati. Poprilično zastrašujuće, ali bila je to moja prva „monsunska“ kiša koju sam u životu doživio.

Spavanje je ipak bilo puno bolje nego prethodne noći radi puno boljih uvjeta, funkcionalnog ventilatora, klime i jer sam imao krevet bez ruba kod nogu. To je značilo da sam mogao spavati na trbuhu s nogama preko ruba, što mi je omogućilo da odmorim dupe, leđa te da ujutro imam slabije spazme tj. grčeve.

Vrijeme prije doručka proveli smo na terasi uživajući u raznolikom zelenilu i cvrkutu raznih ptica pomiješanih s dječjim glasovima koji su dopirali iz obližnje škole. Domaćin nam je rekao da ovdje često dolaze i paunovi što mi nažalost nismo doživjeli. U blizini se nalazi i maleni potočić te smo se stvarno osjećali kao da se nalazimo u malenoj džungli.

Doručak su nam servirali naši simpatični domaćini u drugoj prostoriji. Bilo je tu svega: palačinki, smoothia, banana, jaja, voća, muffina, namaza itd. Prostor je poprilično velik i koliko sam mogao zaključiti, doručkovali smo u njihovoj kući tj. dnevnoj sobi. Za oko mi je zapeo poprilično pošteni audio sustav koji se nalazio blizu stola. Ono, živiš skromno u nekom selu usred džungle ali imaš audio sustav od par tisuća eura. Čovjek valjda jako voli glazbu i vjerujem da ovdje nikome ne smeta kada to raspali.

Za doručak nisam pojeo nešto puno pa smo si uzeli i zapakirali male banane i muffine. Obično ujutro dok sjedim ne mogu puno pojesti, pogotovo kada je još vruće i sparno. Zbog toga preferiram sa sobom nositi neke izvore šećera u slučaju da mi postane loše.

Krenuli smo tako, nakon doručka, prema drevnome gradu „Polonnaruwa“, jednom od najbolje očuvanih drevnih gradova na svijetu. Grad je bio središte i glavni grad otoka dva stoljeća, od 11. do 13., te je 1982. godine uvršten na UNESCO-ov popis kulturne baštine.

Sat i pol vožnje po lijepom krajoliku koji me najviše podsjećao onome iz Tanzanije trebalo nam je da dođemo do odredišta. Putem smo vidjeli i veličanstvenu Sigiriyu, nekadašnji hram na stijeni uzdignutoj usred prašume te upozorenja za slonove uz cestu. Sa slonovima sreće nije bilo i najbliže što smo bili blizu slona bio je njegov izmet pored ceste.

Polonnaruwa

Kod muzeja, startne točke, kupili smo karte za ulazak na lokalitet po 4500 Šri Lankanskih rupija po osobi, što je otprilike 25 Usd-a. Tamo su nas okupirali vodiči u nadi da ćemo nekoga unajmiti, ali smo to odmah odbili zbog čega sam po povratku u Zagreb požalio. Tek doma ,istražujući, shvatio sam koliko je povijest ovoga grada zanimljiva.

Lokalitet tj. grad poprilično je velik i nemoguće ga je obići pješke, tako da vam preostaje lutati autom ili unajmiti bicikle, što mi radi jedne posebne osobe među nama nismo mogli. Kako je cijeli lokalitet zapravo hram tj. sveto mjesto, treba imati na umu da određeni dijelovi tijela trebaju biti prekriveni.

Krenuli smo tako redom. Manoj se poprilično dobro snalazio i vjerovali smo mu. Lijepo uređena stazica uz pokoje fora drvo i veliki broj termitnjaka dovela nas je do Podgul Vehare. Tu se nalazi veliki kip i vjeruje se da kip predstavlja kralja Parakramabahua I., najznačajnijeg kralja koji je vladao ovih gradom i koji je najviše toga ovdje izgradio.

Kip nije ništa posebno, uz to je i poprilično nepristupačan, tako da smo samo bacili oko i krenuli prema Podgul Vehari, najstarijoj knjižnici i samostanu na cijelom otoku. Kada bi „Podgul“ preveli doslovno, značilo bi to „mjesto za pohranu knjiga“. Iako prilično razrušena, i dan danas se može osjetiti akustika prostora ako se stane u sredinu.

Stepenica je nažalost mnogo, a s obzirom na to da to nije bilo nešto spektakularno za vidjeti, odlučio sam s Manojem pričekati na početku dok Goga i Matej istražuju.

Citadela

Sljedeće mjesto u neposrednoj blizini bila je citadela koju su činile kraljeva palača, kraljevski dvor i tzv. „pleasure garden“. Citadela je izgrađena za vrijeme kralja Parakramabahua I., i oko nje su vidljivi ostaci debelih zidova koji su nekoć ograđivali i branili grad.

Samu kraljevu palaču sačinjavalo je navodno sedam katova i preko 40 soba, prije nego je skoro u potpunosti izgorjela u požaru kada je grad opljačkao i zapalio Kalinga Magha, vladar s područja Indije.

Pored palače nalazi se kraljevski dvor tj. audiance hall u kojem su kraljevi nekada slušali molbe i prijedloge plemića i gdje su primali razne veleposlanike iz drugih zemalja ili područja.

Kumara Pokuna je zadnja građevina na ovome djelu lokaliteta i ona je nekoć davno zapravo bila privatni kraljev bazen. Kako je kralj Parakramabahu I. dao izraditi cijeli sustav za navodnjavanje te mnoštvo kanala, bazen je imao konstantan i svjež pritok vode.

Kako ja do nekih mjesta nisam mogao i nisam htio da me tegle, Manoj i ja smo opet pričekali kod kraljevskog dvora, dok su Matej i Goga zujali okolo. Osim majmuna, društvo su nam ubrzo počeli praviti i lokalci koji su se svim silama trudili prodati nam nešto. Zamisli, nepokretni bijelac, koja savršena meta.

Žao ti ih je i stvarno je to sve poprilično jeftino ali, brate, uz tu vrućinu i sparinu dosadniji su od komaraca. Kako bih od jednoga kupio nešto, stigao bi drugi, sve dok nisam shvatio da to sve nema smisla i odlučio ih ignorirati. Dolazak Mateja I Goge značio je spas i bijeg do auta, ali tip nas je pratio sve do tamo i nije odustajao ni nakon što smo sjeli u auto i zatvorili vrata.

Parkirali smo se svega nekoliko kilometara dalje, gdje nas je čekao plato zvan „Sacred Quadrangle“, gdje se nalazi najviše budističkih građevina na ovom lokalitetu.

Sacred Quadrangle

Već pri samome izlasku iz auta zabrinule su me velike stepenice koje su vodile do platoa. Da nam je to bila jedina opcija snašli bi se već nekako, ali smo odlučili malo prozujati i bome sam se ugodno iznenadio. Ne samo da imaju posebni nogostup za osobe s invaliditetom, nego imaju i veliku rampu koja vodi s druge strane platoa.

Čim smo se uspeli do platoa stislo me pišati i ono, nigdje nikoga. Rekao sam Gogi da možemo to obaviti na licu mjesta, ispod drveta. Kada sam počeo pišati, vidio sam da jedan lokalac prilazi i viknuo sam mu da ne dolazi jer obavljam wc. Nije ga to previše smetalo i lik je doslovno došao do nas s namjerom da mi nešto proda…mislim ono…kaj te zanima ćuna?

Kako vrijeme baš i nije išlo nama u korist te je prošlo već pola dana, morali smo ubrzati. Kod auta smo uzeli malu pauzu te smo kupili kokose i banane kako bismo malo došli k sebi. Kokos je jako jeftin, brz i dobar izvor energije. Uvijek bi ga rado pio u velikim količinama ali me strah kenjice.

Na putu do Gal-Vihare, jednog od najposjećenijih mjesta ovdje, ugledao sam iz auta dvije velike stupe koje su se izdizale visoko iznad šume. Kiri vehera zove se velika bijela stupa i najočuvanija je stupa u Polonnaruwi, dok se druga, siva i još veća stupa zove Rankoth Vehera. Visoka je čak 55 metara i najvažnija je stupa u Polonnaruwi, a nekoć davno cijeli joj je vrh bio pozlaćen.

Dok sam čekao u autu, kod drveta u blizini, uočio sam velikog guštera i sva sreća da je Matej bio brz i da ga je uspio ufotkati jer bi pobjegao.

Gal Vihara

Gal Vihara je bila zadnja stanica na ovom lijepom i zanimljivom lokalitetu iako ih ima još mnogo, no nažalost nismo stigli sve obići. Na parkingu su nam odmah rekli da se Goga treba prekriti i sva sreća da je čovjek u blizini bio dovoljno dobar pa joj je posudio maramu.

Do Gal Vihare vodi puteljak te jedna duga i strma rampa, niz koju nam je pomogao zaštitar. Gal Vihara je nekoć bila špilja a danas se ovdje nalaze četiri velika Budina kipa koji su u ono vrijeme bili u toj špilji, svaki u svojoj prostoriji.

Možda i najimpresivniji od svih je onaj kip ležećeg bude, dužine čak četrnaest metara.Kipove je bilo lijepo za vidjeti, ali ništa spektakularno i nije bilo potrebe zadržavati se, tako da smo krenuli lagano prema autu. Plan je bio da odemo do podnožja Sigiriye, jer nas je sutradan čekao pothvat i uspon na Pidurangalu i htjeli smo najbolje iskoristiti dan i vidjeti sve.

Parakrama Samudra

Na putu prema Sirigiyi prošli smo pored još jednog velikog Budinog kipa koji se nalazio uz jezero. To jezero, pod nazivom Parakrama Samudra, zapravo je umjetno jezero i dao ga je izgraditi kralj Parakramabahu I., kako bi služilo kao rezervoar u svrhu navodnjavanja okolnih polja. Jezero je toliko veliko da je nazvano i Parkramabahuovim morem, te još i dan danas služi svrsi.

Kako je sunce već lagano počelo padati, shvatili smo da se ne želimo žuriti i ubijati. Dogovorili smo se da je najbolje da nešto odemo pojesti te sačuvamo Sigiriyu za sljedeći dan. Nije imalo smisla doći tamo nakon što zađe sunce. Osim toga, naš dolazak u smještaj su iščekivali i lokalci, jer smo s njima trebali imali sastanak u vezi sutrašnjeg uspona.

Sjeli smo u neki restoran koji nam se prvi činio normalnim i da je bio na putu. Napravljen u stilu nekog velikog bungalova, pružao je pogled na rižino polje i palme i samo sam čekao kad će nam neki Vijetnamac s onim šeširom iskočiti van.

Manoj je otišao jesti u posebnu prostoriju. Na Šri Lanki svaki restoran nudi vodičima i vozačima jeftiniju hranu u backstage-u, tako da je Manoj rijetko kada jeo s nama, jer mu je to bilo puno jeftinije, a i on je ovako sam po sebi dosta sramežljiv.

Mi smo naručili nekakve rezance s piletinom i povrćem jer je to navodno bilo spremno i bilo je jeftino. Kada smo pojeli, vidjeli smo da našeg auta nema što nam je bilo malo čudno. Kako je vrijeme prolazilo počeli smo se sve više brinuti.

U glavama smo počeli analizirati stvari i sjetili se unazad par situacija kad nas je Manoj ispitivao o vrijednosti naše tehnike. Usrali smo se na samu pomisao da nas je zajebao i pobjegao sa svim stvarima u autu, jer tamo su nam bili dron, fotić, GoPro i ostale stvari.

Matej je odmah predložio da ga nazovemo te kako je i mene bilo strah, učinio sam to odmah. Manoj se javio i rekao da ubrzo dolazi te i došao koju minutu nakon razgovora. Rekao je kako je išao kupiti cigarete i natočiti benzin da ne gubimo vrijeme. Kada smo pregledali stvari i vidjeli da je sve na mjestu, shvatili smo da Manoju stvarno možemo vjerovati i do kraja puta više u njega nismo posumnjali.

Po dolasku u smještaj, u našu malu džunglu, sastali smo se s vlasnikom našeg smještaja i lokalcima koji su me htjeli upoznati , kako bismo se dogovorili za sutrašnji uspon. Objasnio sam im detaljno moju situaciju i moju ideju te im pokazao moju nosiljku koju sam kupio specijalno za taj uspon.

Svidjelo mi se kako su se time pozabavili i kakva su pitanja imali, jer mi je to dalo do znanja da ih to stvarno zanima i da žele da to uspije.Nakon što su otišli, Matej, Manoj i ja smo još neko vrijeme proveli pričajući i uživajući na terasi, a Manoju sam dao i pivu koju mu je poslala Gabi jer me to zamolio prije puta.

Na spavanje smo otišli rano, svjesni da nas sutra čeka težak i poseban dan, uspon na Pidurangalu!

Slaven ŠkrobotFoto: Slaven Škrobot 1 / 35

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.