Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putnik bez koraka

Tanzanija – Zemlja osmijeha 1. dio (Skitnice u Dohi)

Problem je nastao kada su mi rekli da u Dohi neću dobiti svoja kolica (jer odmah idu na let za Afriku) već zamjenska, u kojima ne smijem napustiti aerodrom. S obzirom na to da smo u Dohi imali layover od devet sati, uz to i smještaj, te planirali malo lutati okolo, to je bilo neprihvatljivo!
Objava 16. ožujka 2021. 0 komentara 1519 prikaza
Slaven Škrobot
Slaven Škrobot
Tanzanija - 1. Dio

Kako je naš plan da veljaču dočekamo u Indiji na toplome propao, jedno jako dobro pitanje ostalo je visiti u zraku - gdje otići umjesto Indije? Kako nikada zimu nisam skratio bijegom u toplije krajeve, zvučalo je to kao jako dobra ideja, pogotovo meni koji ne podnosim hladnoću. Poučen lijepim iskustvom iz Maroka, moja glad za putovanjem bila je veća nego ikada. Sestri Martini, poslao sam poruku – jeste li ti i Nino za neko putovanje? Ubrzo je došao odgovor – Jesmo, na Zanzibar!

Zanzibar me nakon kratkog istraživanja nije previše privukao i oduševio, nekako je bilo premalo toga za vidjeti i činilo mi se da je to više neka destincija za izležavati se i opijati koktelima na plaži. Ja takav tip nisam, bar ne još. Ne mogu danima ležati na plaži i kada putujem želim što više toga vidjeti, doživjeti i naučiti. Jednostavno me na putovanju drži neki adrenalin i poriv za akcijom, istraživanjem i kretanjem.

U nedoumici oko destinacije, lutajući internetom, naišao sam na Thomasa, Hrvatskog Škota i vlasnika malene putničke agencije. Zaintrigirale su me njegove fotografije iz Tanzanije, sa safarija, sa Zanzibara i kroz glavu mi je prošla misao – zašto ne otići u Tanzaniju na safari i onda na Zanzibar? Tako bi sa safarijem dobili jedno nesvakidašnje iskustvo dok bi drugi dio puta proveli na tirkiznim plažama Zanzibara – win – win!

Iako nam u planu nije bilo putovati s agencijom, Thomasova je ponuda bila i više nego primamljiva. Mozgao sam, istraživao i računao, ali ni u jednoj kombinaciji nisam došao do cifre koja bi bila znatno jeftinija od njegove ponude. S Thomasom smo dobili sve organizirano,! plus vodiča od početka do kraja putovanja. Nismo imali puno za razmišljati i dogovor s Thomasom pao je vrlo brzo. U međuvremenu, na putovanju su nam se pridružili Grega i Martina, naši dugogodišnji morski prijatelji. To je bilo to, nas šestero, četrnaest dana, Tanzanija!

Polazak

Iako sam gotovo sve spakirao debelo prije polaska, kao zadnje dvije stvari za odabrati, ostavio sam si knjigu i naočale. Možda se to vama čini kao lak odabir, ali u mom slučaju nikako, pogotovo što se naočala tiče. Neodlučan, uzeo sam dvoje naočala, nije me bilo briga! Što se knjige tiče, odlučio sam se za Perkovu, „1000 dana ljeta“. Ipak ganjam ljeto, zar ne?

Probudio sam se prilično naspavan, što je za mene ravno čudu! Nije bilo strke, bio sam smiren i potpuno bez stresa. Sve je bilo idealno! Zapravo nije...vani je bilo jebeno hladno! Van sam izašao obučen u četiri majice, dvoje tajica, duge skijaške čarape i jaknu. Dozvoljavajući pahuljama snijega da mi padaju i tope se na licu, pomislio sam kako neću biti doma i kroz prozor uživati u pogledu na snijeg te mirnoću i ugođaj koji pruža. Ta misao nije dugo trajala, zamijenila ju je „koji si ti kreten, mrziš bit ovako obučen, ideš u Afriku na toplo, a ti tu razmišljaš o jebenom snijegu na ovoj hladnoći“. Da, taj drugi glas potpuno je bio u pravu!

Na Franji je uzbuđenje polako počelo rasti. Check in, kao i sve ostalo, prošao je bez problema i gužve. Problem je nastao kada su mi rekli da u Dohi neću dobiti svoja kolica (jer odmah idu na let za Afriku) već zamjenska, u kojima ne smijem napustiti aerodrom. S obzirom na to da smo u Dohi imali layover od devet sati, uz to i smještaj, te planirali malo lutati okolo, to je bilo neprihvatljivo!

Ne znam zašto se na takvim mjestima ne zna i ne shvaća važnost toga da sam u vlastitim kolicima? Sestra (moja sestra – od sada ćemo ju zvati Tina, a Greginu djevojku Martina), s kojom nema zajebancije, digla je frku i svi su se redom bacili na posao. Nakon par telefonskih poziva, uspjeli su otkazati let te mi u Dohi osigurati moja kolica, hvala kurcu! Pozdravljam osoblje s pulta s „uvijek problemi s tim invalidima“ i krećemo prema avionu.

Raspoloženje je odmah poraslo, kako radi toga što ću imati svoja kolica, tako i radi činjeniece da ću vidjeti Dohu! Ono što me mučilo, bilo je pitanje u kakvom ću stanju doći u Dohu s obzirom na to da još nikada nisam toliko dugo letio u avionu. To je bio moj prvi posjet Azijskom kontinentu i najduži let do tad – šest sati!

Ukrcaj

U avion sam po prvi puta ušao preko mosta što je puno bolja, brža i jednostavnija varijanta od natezanja po vani i vozikanja s kamionom. Smjestili smo se i zauzeli cijeli red. Tina, Gabi i ja na jednom kraju, Martina, Nino i Grega na drugom. Pozdravili smo bijelo govno za sljedeća dva tjedna i avion je ubrzo bio u zraku!

Za razliku od puta u Maroko, sad smo svi imali ekrane na sjedalima. Gase se svjetla, svi pale filmove, a ja jedini palim navigaciju kako bih pratio kojim putem letimo. Ubrzo pada noć, svi spavaju kao pokošeni, a ja stavljam slušalice i bacam se na čitanje. Osim knjige i glazbe, društvo mi pravi i ogroman narančasti mjesec na kojeg bacam pogled između stranica. Preletjeli smo Srbiju, Bugarsku i Tursku, a ja sam progutao stotinjak stranica knjige.

Nakon nekog vremena pogledavam na ekran i uočavam da se nalazimo iznad Irana, točnije, iznad Shiraza, baš kao i Perko u knjizi! Svi spavaju, a ja sam budan kao sova, meni je sve ovo već doživljaj! Gabi ubrzo otvara oči i ja joj s oduševljenjem govorim o toj slučajnosti. Inače, Iran mi je velika želja. Sviđa mi se perzijska kultura, njihovi običaji, priče, legende, ljudi, arhitektura i priroda. Nadam se da ću jednog dana tamo i otići.

Doha

Slijećemo u Dohu i jedva čekam izaći iz aviona! Smrzo sam se radi klime, a i dupe mi otpada s obzirom na to da mi je Gabi cijelim putem spavala u krilu. Osim toga, nisam neki veliki ljubitelj letenje pa sam cijelim putem više na iglama nego što sam opušten.

Čekajući da svi iziđu van kako bi po mene došlo osoblje, osjećam ulazak toplijeg zraka, a pomisao na kratke rukave neizmjerno me veseli. Po mene dolaze dva simpatčna, na prvu nalik Filipinca i spuštaju me iz aviona u autobus u kojem saznajem da se zapravo radi o Nepalcima. Vani je oko 25 stupnjeva i čekajući svoja kolica skidam se u kratke rukave – preporod! Ubrzo nam se u autobusu pridružuju dvije simpatične Australke u pedesetima. One se vraćaju s puta od 60 dana Europom, a ujedno i Hrvatskom. Govore mi da im je majka iz Hrvatske te da oni svi žive u Perthu, gdje rade kao učiteljice.

Nakon duge vožnje ovim ogromnim aerodromom, na gateu me preuzima Indijac. Nakon niza bespotrebnih komplikacija konačno izlazimo iz aerodroma i uzimamo dva taksija do smještaja.

Pogledam taksista, pa njegovu iskaznicu, opet taksista pa opet njegovu iskaznicu i iskreno, ne znam gdje mi izgleda manje kao neki terorist i netko tko će se s nama zabiti negdje. Upitam ga od kud je? Bangladeš. Pa dobro, da li je ovdje itko domaći? Gledam Dohu kroz prozor i nemam uopće osjećaj da sam tu. Ne sviđa mi se previše, sve je nekako bezveze, prašnjavo, natrpano i sve se nešto gradi. Naravno da nas je taksist na kraju htio zavaljati, ali nismo se dali.

Dolazimo u smještaj, i to kakav! Mramor, kristalni lusteri, tepisi i sve nešto sjaji i svjetluca, ono bling-bling! Ne znam koliko hotel ima zvjezdica, ali ja mu dajem 5/5. Gabi i ja smo dobili prilagođenu sobu i oduševljavaju me vrata na kojima se nalaze dvije špijunke, jedna za osobu normalne visine, a druga za osobu u kolicima. To još nisam vidio! Iako je već 01:30 iza ponoći, nas četvero dogovaramo obilazak Dohe, bez obzira što nam je let u 09:00 i što se dižemo u 06:00 ujutro! Nino i Tina ostaju u hotelu.

Skitnice

Hodamo gradom, 02:00 je, a ulice su i dalje pune automobila, i to kakvih! Nigdje nema pješaka, ali auti na cesti koliko hoćeš. Pa kuda idu? Svi nas sumnjivo gledaju iz i nije ti baš svejedno, ali uvjeravamo se da je sigurno. Tu se kroz koju godinu održava svjetsko nogometno prvensvo i sigurno mora sve biti ok? Ulice i kolnici su užas za kolica, svugdje se nešto gradi i sve je izrovano tako da je sve prepuno prepreka i stalno moramo izlaziti na cestu ili ići okolo nečega. Ono što mi se sviđa definitivno su palme i morski miris zraka! Baš mi nekako paše, kao i toplina, i dok lutamo, njušim zrak kao pas, vjerojatno izgledajući kao apsolutni debil. Sva sreća pa nema ljudi.

Dolazimo do promenade i vidimo ogromne svjetleće nebodere u daljini! To je to, to sam htio vidjeti! Baš izgledaju nekako futuristički! Nije idealna pozicija, ali bolje išta nego ništa. Tu je i nekakva velika i neobična zgrada, nalik nekakvom muzeju.

Nikada prije nisam volio te velike gradove, visoke nebodere, gužvu, armaturu i beton i oduvijek sam preferirao prirodu. Jedini gradovi koji su me uvijek zanimali bili su “pustinjski gradovi”. Od kada sam ponovno pregledao sve epizode Anthonya Bourdaina, uhvatila me nekakva želja da putujem u te, velike i moderne gradove, pogotovo istočne. Gledajući panoramu grada i te posložene nebodere, razmišljam o toj arhitekturi, o natjecanju gradova u veličini, visini, apstrakciji.

Kada ukucate ime grada na Googleu i prikaže vam sliku panorame grada, tj. tornjeva, i kada ih usporedite s ostalima, stvarno se čini kao da se ti gradovi međusobno natječu koji će imati veću i impresivniju nakupinu tornjeva, bolje osvjetljenje, višlje i luđe nebodere!

Štakor, my friend

Malo šećemo, fotkamo pa krećemo nazad prema hotelu. Kod hotela nalazimo na neki fast food i poslužuje nas, ni manje ni više nego čovjek iz Bangladeša. Sve je bilo super, divno, slatko i krasno dok nismo vidjeli štakora kako ulazi u taj isti fast food. Znači njih trojica su ganjali štakora, ali on je bio toliko brz i agilan da ga nitko nije uspio pogoditi nogom. Smiješno i pomalo gadljivo u jednom, s obzirom na to da smo u tom trenutku baš jeli.

Liježemo u krevet u 04:00 ujutro s mišlju kako se apsolutno ništa nećemo naspavati. Iako je Gabi zaspala za deset sekundi, meni je trebalo još gotovo jedan sat da utonem u nikad kraći san.

Slaven ŠkrobotFoto: Slaven Škrobot 1 / 14

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.