Blogosfera Marginalije

Abeceda obrazovanja - poticanje djece na razmišljanje, na postavljanje i traženje odgovora

Djecu, prije svega treba učiti da razmišljaju svojom glavom, da je njihovo mišljene neovisno o mišljenu bilo koga, da si stalno postavljaju pitanja i traže odgovore. Ukazivati im na potrebu stalnog istraživanja, na Sokratovu „ Znam da ništa ne znam“. Kada se dijete, učenik dovede u takvo duhovno raspoloženje, ostalo će doći samo po sebi. Tada se diže i razina svijesti o sebi, tada se između ostalog uči i o demokraciji, političkoj kulturi i političkoj socijalizaciji. Tada ne dobivamo apatične mlade ljude koji se mire sa svime i misle da je njihova uloga u društvu beznačajna. Ne dobivamo na razgovoru za posao potvrdan odgovor na pitanje bi li se složio/la s nadređenim ako ih upućuje na nešto što je moralno upitno i suprotno njihovom uvjerenju....
Objava 20. listopada 2019. 2 komentara 556 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
Znam da ništa ne znam

Je li štrak učitelja, profesora opravdan ili ne, uzaludno je govoriti jer svako od nas ima svoje viđenje i svoje razmišljanje. No ono što nije uzaludno i o čemu bi svi trebali razmišljati je pitanje kvalitete obrazovanja, a samim time i kvalitete pristupa svakog prosvjetnog radnika. Za razmišljanje nije nužno potrebno znanje ili struka jer čovjek uči iz iskustva, iz skupa spoznaja zasnovanih najčešće na izravnom.

Ako krenemo od toga kako škola prestaje biti rasadnik slobodnih ljudi i prerasta u kalup koji paralizira slobodu duha (J.Pavlović), kako su prosvjetni radnici zbog birokracije sve manje slobodni, tada su ta ograničenja razumljiva jer se ozbiljno reflektiraju na njih same, na učenike i na samo društvo u konačnici. Kada tome dodamo silne reforme gdje škola zapravo postaje svojevrsni zaklon, a nerijetko i mjesto za stranačke kadrove tada se razina razumijevanja povećava.

S druge strane, ako govorimo o pristupu prosvjetnog radnika učenicima, osobno nemam previše razumijevanja jer koliko god neki sustav bio loš pojedinac uvijek ima dovoljno prostora za dati najbolje od sebe. No to najbolje mora ipak nositi predznak kvalitete. Koliko zapravo učitelja, profesora možemo izdvojiti čiji pristup odudara od dosadnog i suhoparnog prenošenja gradiva. Vrlo malo, i tada se ne moramo čuditi zašto nam djeca u većini slučajeva ne vole školu, ne vole čitati, lektira ima postaje mučenje. A tko bi i čitao preopterećen svim tim silnim informacijama, ne razumijevajući ni zašto ih uče i kakve zapravo veze iste imaju sa njihovim životom. Što radnici na traci ili vozaču kamiona, ekonomistici, frizerki ili jednom psihologu, biologu znači datum povlačenja Napoleona iz Moskve. Takve ili neke druge informacije ostavljaju se njihovim interesima, njihovom osobnom razvoju kojem streme ili ne. Upoznala sam nemali broj ljudi sa srednjom stručnom spremom koji su radili na svom obrazovanju i pred kojima se, ruku na srce mogu posramiti mnogi visoko obrazovani ljudi. Bila sam u izravnom kontaktu sa učiteljima koji su iracionalno navodili djecu da upišu gimnaziju, a ne strukovnu školu u kojoj su vidjeli svoju budućnost. Umjesto poticanja dobili su „udarac“.

Djecu, prije svega treba učiti da razmišljaju svojom glavom, da je njihovo mišljene neovisno o mišljenu bilo koga, da si stalno postavljaju pitanja i traže odgovore. Ukazivati im na potrebu stalnog istraživanja, na Sokratovu „ Znam da ništa ne znam“ jer ta izjava je temelj poimanja sebe i svijeta, objektivna i realna percepcija u kojoj upravljamo sa sobom i svojim životom. Kada se dijete, učenik dovede u takvo duhovno raspoloženje, ostalo će doći samo po sebi. Tada se diže i razina svijesti o sebi, tada se između ostalog uči i o demokraciji, političkoj kulturi i političkoj socijalizaciji. Tada ne dobivamo apatične mlade ljude koji se mire sa svime i misle da je njihova uloga u društvu beznačajna. Ne dobivamo na razgovoru za posao potvrdan odgovor na pitanje bi li se složio/la s nadređenim ako ih upućuje na nešto što je moralno upitno i suprotno njihovom uvjerenju. Učenika, studenta koji klima glavom već se argumentirano ili kroz misaoni proces supotstavlja izrečenom.

U takvom pristupu ključnu ulogu igraju prosvjetni radnici. Tu dolazi do izražaja njihova potrebna kvaliteta kroz koju njeguju stvaralačku klicu u mladim umovima, a ti umovi, ne zaboravimo su uvijek svježiji i odvažniji. Ako kažemo - pa toliko je naše djece dobilo nagrade za svoje znanje. Istina, ali svih tih nagrada i tog znanja ne bi bilo da njihovi učitelji, profesori nisu imali takav pristup. No to su i dalje pojedinci koji se bore sa sustavom. Svojevrsni uskrsli Prometeji, obrazovni Spartanci, samuraji. Idealisti koji vjeruju, koji ne štede sebe i koji imaju potrebne kvalitete za drugačiji ili za jedini mogući pristup.

Njihova suprotnost je većina. To su kako je to rekao Ernesto Sábato - demagoški profesor i posebno autoritativni profesor koji misli da je „znanje zauvijek okamenjeno, nepokretno, uvijek jednako samo sebi. To je profesor koji vidi u učeniku potencijalnog neprijatelja; onaj koji uvodi željeznu disciplinu, često da bi prikrio vlastitu slabost i vlastito neznanje; onaj koji samo služi za fabriciranje papagaja i bubalica, koji kažnjava umjesto da obrazuje i oslobađa; onaj koji označava kao „dobrog učenika“ onog osrednjeg koji se pridržava njegovih propisa i lijepo se ponaša.“

Naše obrazovanje realno je bolje i kvalitetnije od ostalih obrazovanja u svijetu, gdje udžbenici više izgledaju kao skripte, a znanje kao nešto usputno. No nešto ipak nije u redu, a to nije u redu je ponajprije u krivom pristupu koji kod djece ne potiče, ne samo razmišljanje već i kritičko razmišljanje, poimanje sebe i svijeta koji ga okružuje. Pristup koji bi trebao propisan, zadan i jedini moguć. Tko je čitao profesora filozofije Veličkovića iz BiH zna da je isti ušao u samu bit problema obrazovanja. Postavio je između ostalog i sljedeća pitanja s odgovorima koji naglašavaju težinu problema, a koja ću parafrazirati.

Zašto jedan prosječan Nijemac bez problema kupiti novog golfa, a jedan prosječan Hrvat isti auto kupi kad se Nijemcu izliže? Zato što su Nijemci glupi, a mi pametni. Zašto Švicarci svoj sir prodaju cijelom svijetu, a naš sir jedva nalazi put. Zato što su Švicarci glupi, a mi pametni. Zašto Šveđani imaju Ikeu, a mi nemamo? Zato što su Šveđani glupi, a mi smo pametni. ..

Zaključak ostavljam vama.

 

 

  • stefj:

    Postavlja se jedno osnovno pitanje - da li će obrazovanje biti bolje nakon ovog povećanja plaća koje im slijedi. Da li će išta u državi bolje funkcionirati kada im se u slijedećoj godini povećaju plaće? Naravno da neće, čak će ... prikaži još! biti i suprotno kao i uvijek do sada... A negativni aspekt povećanja plaća jasno se vidi u odustajanju od smanjenja poreza, a vidjet ćemo i sigurno neki novi namet. Negativni aspekt će biti i daljnje urušavanje privatnog sektora, povećanje udjela poreza u BDP-u, povećanje antipoduzetničke klime i sl. Danas situacija već postaje šizofrena gdje se za loše stanje države osuđuje privatni sektor, optužba su da privatni sektor stvara robove i sl. a sve zato da se zamagli osnovni problem, a to je državni i javni sektor. Pa ne uzme privatnik preko 70% svega što čovjek zaradi, uzme taj uhljeb... Nisu ljudi robovi radi privatnika, svi smo mi robovi državnih i javnih službi...