Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

Duhovna zapuštenost i njena refleksija na društvo

Duhovno zapušten čovjek ne donosi sreću, jer je žrtva svojih strasti i slabosti iz kojih izvire pohlepa. Pa tako i istinski predstavnici naroda mogu biti samo duhovno izgrađene osobe koje su eliminirale iz svojih srca strast za vlašću i sve ono što ona sa sobom donosi.
Objava 03. listopada 2020. 0 komentara 996 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
reflektiranje na cjelokupno društvo

Svatko od nas stvara sliku o sebi. S obzirom na našu subjektivnost koja je nerijetko odvojena od objektivnosti, činjeničnog i logičnog tumačenja ta slika je nerijetko iskrivljenja, posebno u poimanju samog sebe. Ako je to poimanje bazirano na veličanju samog sebe, na bahatosti i drskosti, misleći kako smo svijet zadužili, ne znam s čim, precjenjujući vlastitu vrijednost, na gaženju drugih zbog vlastitog probitka ili na njenim suprotnostima, tada se stvara određena uloga i norma ponašanja koja se reflektira na cjelokupno društvo. Ekonomija, politika, kultura, društvene nejednakosti, naše djelovanje unutar toga, sve to utječe na nas i oblikuje nas ovakvim kakvi jesmo. Društveni je to život u cijelom njegovom opsegu, od slučajnih susreta na ulici do globalnih procesa koji se temelji na onome što jest, što se vidi i što se može dokazati.

To reflektiranje na cjelokupno društvo baca nas u krajnosti, od one u kojoj više ne možemo ni razgovarati, razmijenjivati mišljenja, već agitiramo i solimo pamet jedni drugima, u kojoj smo sve drskiji, bahatiji, nepristojniji i neljubazni, i ta dominantna, gotovo totalitarna kultura sukoba ušla je u sve sfere života, do stanja letargije, emocionalne dezorijentiranosti i nemoći.

Navučenost na takva stanja ili dvije krajnosti pokazuje, upravo tu refleksiju i potrebu duhovne promjene u nama samima, kako ne bi stalno bili u prevladavajućoj mračnoj ekszati koja iscrpljuje, jer to je loše stanje iz kojeg se teško izvlači, i koje u konačnici ne može stvoriti jedno zdravo društvo. Dok si u takvom stanju ne možeš pomoći ni sebi ni drugima, jer gotovo je nemoguće spašavati drugoga dok sam toneš. Kao da gledaš vatrogasca koji gori, a on i dalje trči kako bi spasio druge.

Sve promjene, razumijevali mi to ili ne kreću od nas samih. Individualno spašavanje je prvi i jedini mogući preduvjet društvenog spasa i to bi trebalo trajno imati na umu. Prvo u sebi treba iskorijeniti sve nedostatke i slabosti pa tek onda očekivati eliminaciju svih nedostataka i slabosti u društvu.

Duhovno zapušten čovjek ne donosi sreću, jer je žrtva svojih strasti i slabosti iz kojih izvire pohlepa. Pa, tako i istinski predstavnici naroda mogu biti samo duhovno izgrađene osobe koje su eliminirale iz svojih srca strast za vlašću i sve ono što ona sa sobom donosi. Koji razumiju pojam volje koja politički ne kalkulira, već je spremna sagorjeti u tim promjenama, žrtvujući ako treba i svoju političku poziciju, privilegije, zbog nečega što se zove interes države i njenih građana. Možemo ih zvati i spartancima i samurajima, kako god, ali onima koji svoje interese potiskuju koji su oslobođeni tereta ega, oni koji su svoje živote i djelovanje posvetili drugima, koji su poznavali riječ i značenje služiti i ne ostaviti nikoga na cjedilu i čije se ponašanje reflektira na cijelo društvo i na nas same. No, ruku na srce, sa sadašnje pozicije prije će Pinocchio postati pravim dječakom, nego ćemo svjedočiti takvim promjenama. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.