Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

Ecce homo (Evo čovjeka)!

Neka odluči Duce. On odlučuje: Pjeva Parrmeggiani! Hitler dolazi u državnički posjet Italiji u vrijeme najvećih njemačkih uspjeha i Mussolini sprema „prijem stoljeća“. To je prvorazredan događaj i cijela zemlja je na nogama. Uz brojne parade,bankete i sjajne provode u kojima Italija mora pokazati najbolje što ima, jedna je večer posebna. Hitleru u čast izvest će se njegova omiljena opera, po mnogima najljepše djelo najvećeg njemačkog skladatelja - Richarda Wagnera, besmrtni „Lohengrin“ koji slavi najljepše kršćanske i germanske vrijednosti.
Objava 21. rujna 2021. 0 komentara 775 prikaza
Foto: Artsy, net
Foto: Artsy, net
"Meni ne treba ništa!"

Dinko Prašelj, akademski glazbenik,  solopjevač i profesor solopjevanja. Studij je završio na Glazbenojj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se kod Oslavija Di Credica u Bologni. Nastupao je u Hrvatskoj, Italiji, i drugim zemljama te se bavio pedagoškim radom i prevođenjem opernih libretta.

Grozna neprincipijelnost i potkupljivost mana je mnogih ljudi i jedan od uzroka sadašnjeg stanja u našem društvu. Vidi se,da je društvo gadno zaglibilo onda kad takve stvari postanu gotovo opći obrazac ponašanja i "nešto normalno" oko čega se, gotovo nitko ne skandalizira.

U Italiji su se,dok sam tamo živio,takve stvari barem javno osuđivale. Jesmo li zaista zemlja „prodanih duša“? Deprimiran tim razmišljanjem, sjetio sam se događaja kojeg mi je ispričao jedan stariji talijanski pjevač o svom učitelju, herojskom tenoru Parmeggianiju.

Bili smo zajedno u bolnici „San Raffaele“ u Milanu. Kad smo shvatili da smo iste struke, odmah smo se zbližili i zaredale su priče….Jedna mi se posebno urezala u pamćenje.

Ettore Parmeggiani je bio rodom iz Emilie Romagne, kao i talijanski diktator, „duce“, Benito Mussolini, koji je u mladosti radio kao nastavnik u osnovnoj školi. Igrom sudbine bio je nastavnik upravo Parmeggianiju koji je kasnije postao učenik čuvenog Melocchija, jednog od najvećih pjevačkih pedagoga u prošlom stoljeću (iz njegove škole izašli su Mario Del Monaco,Franco Corelli, Paride Venturi i mnogi drugi). Parmeggiani se zatim razvio u 'vagnerijanskog' tenora, jednog od najvećih kojeg je Italija imala, i u vrlo osebujnu ličnost.

Nakon predstava nerijetko bi bez šminke ulazio u autobus s ljudima koji su bili u publici, zabavljajući se kako mu objašnjavaju sadržaj predstave, ako ga ne bi prepoznali.

Kad je Mussolini došao na vlast, pričao je moj sugovornik, Parmeggiani se nekako promijenio. Uvukao se u sebe i često je bio mrzovoljan dok je gotovo cijela Italija bila u euforiji. Ljudi oko njega nisu to baš shvaćali, pogotovo oni koji su znali da mu je Mussolini bio učitelj u djetinjstvu. Od toga što je osobno poznavao „Ducea“ nije ama baš nimalo profitirao, držao se daleko, i čak se činilo da se trudi biti što neupadljiviji. A Mussolini je volio glazbu, pogotovo operu (njegov sin Romano je postao pijanist). Skupljao je oko sebe i glazbenu elitu, i samo činjenica da je bio „zaljubljen“ u Beniamina Giglia može donekle objasniti zašto je Parmeggianiju do jednog velikog događaja uspjelo ostati „po strani“.

No taj je događaj došao.

Hitler dolazi u državnički posjet Italiji u vrijeme najvećih njemačkih uspjeha i Mussolini sprema „prijem stoljeća“. To je prvorazredan događaj i cijela zemlja je na nogama.

Uz brojne parade,bankete i sjajne provode u kojima Italija mora pokazati najbolje što ima, jedna je večer posebna. Hitleru u čast izvest će se njegova omiljena opera, po mnogima najljepše djelo najvećeg njemačkog skladatelja - Richarda Wagnera, besmrtni „Lohengrin“ koji slavi najljepše kršćanske i germanske vrijednosti.

Predviđeno je da glavnu ulogu pjeva Beniamino Gigli. No ujutro, na sam dan predstave,on izjavljuje da je indisponiran i da ne može pjevati.

Što sad?

Teško je na sam dan predstave naći adekvatnu zamjenu,pogotovo za ovakvu priliku. Giglija uvjeravaju, a on kaže: "Ne osjećam se dobro,imam temperaturu. Ne želite valjda da predstava bude fijasko?!"

Naveliko se komentira da se slavni tenor, da oprostite, „usrao od straha“ (za Giglija se znalo da je dosta patio od treme). Obzirom da se radi o Wagneru, prva zamjena je svakako Parmeggiani. Gigli ne smije znati da se Parmeggianija kontaktira jer se njih dvojica ne podnose.

Parmeggiani pristaje pjevati nakon ustrajnih molbi. Samo on može garantirati sjajnu predstavu i jedini je pravi izbor. A i kako bi odbio?

Po njega u drugi grad dolaze dva „žohara“ (velika crna fašistička vozila,u Italiji zvana 'scarafaggi') s pratnjom i odvode ga direktno u 'Scalu'. Parmigiani se sprema za nastup, kad - ugleda ga Gigli! Odjednom,Gigli izjavljuje da će on pjevati i da se osjeća dobro. Parmeggiani na to kaže: "Pjevat ću JA, sad kad ste me ovamo dovukli. A ovaj koji se dosad skrivao u mišjoj rupi, neka tamo i ostane."

Gigli se ne da. Da, Parmeggiani, omraženi rival pjeva njegovu najveću predstavu? Ni slučajno! Svi su u nedoumici i preznojavaju se. Što učiniti? Solomunsko rješenje: NEKA ODLUČI DUCE. Mussoliniju su sve ispričali. On odlučuje: PJEVA PARRMEGGIANI! Nema više diskusije.

Parmeggiani pjeva „predstavu života“. I inače je "Lohengrin" njegova najreprezentativnija uloga,no ovog puta nadmašuje sam sebe. Predstava se pretvara u nezapamćen doživljaj. Hitleru cure suze niz obraze, oduševljen je. Mussolini je dirnut i ponosan. Publika je van sebe i priznaje da se takve predstave vide jednom u životu. Hitler i Mussolini duboko u noć i sutradan razgovaraju o Parmeggianiju.

Naravno da je Parmeggiani nakon toga pozvan k Mussoliniju. Mussolini mu kaže: "Bili ste sjajni. Fenomenalni. To je bilo najbolje što sam ikad čuo. Führer je oduševljen. U Njemačkoj nikad nije čuo ni približno takvog „Lohengrina“. Tražite od mene što god želite, ništa vam neću odbiti." A Parmeggiani će: "Sjećate li se, možda kad ste bili učitelj u toj i toj osnovnoj školi?" "Kako da ne", kaže Mussolini. "E, vidite, meni ste tih godina bili razrednik, da li me se sjećate?" Mussolini se iznenadi, razveseli još više i - sjeti se. Odmah su prešli na ti i Mussolini, sav razgaljen,veli: "Dakle,onda kad sam ti bio učitelj nisam mogao puno za tebe učiniti, ali danas...cijela je zemlja naša, dođi mi u posjetu kad god hoćeš, traži me što god hoćeš. E baš mi je drago, strašno sam ponosan na tebe! Nemoj se skanjivati, ja ću ti dati sve što ti je potrebno, pitaj me što god želiš."

A Parmeggiani će: "Meni ne treba ništa!"

Duce se začudi i navali na njega: "Ma kako ništa, ne brini se, da je i jako velika stvar, pa svima nešto treba..." No Parmeggiani ostade pri svom, zadrži se s duceom u prijateljskom razgovoru još kratko vrijeme i zatim iziđe.

Pred palačom ga je na ulici čekao njegov učenik (moj sugovornik), koji ga je pratio tijekom cijele ove priče.

Nakon što je tenor izašao, Mussolini će svojim ljudima: "Mislim da se sramio pitati me nešto. Idite vi za njim i recite mu: neka vam kaže, što god treba, sve će dobiti. Uvjerite ga." Sustigli su Parmeggianija na ulici. Nagovarali ga, prijateljski ubjeđivali...on je ostao pri svom: "Io non ho bisogno di niente,grazie." ("Ništa mi ne treba, hvala.").

Pošto su fašisti otišli, njegov je učenik upitao svog učitelja: "Maestro,je li moguće?? Pa svi bi ljudi u Italiji željeli biti na vašem mjestu! Sve možete dobiti, a baš ništa ne želite? Tako ste sretan čovjek?" Parmeggiani ga je prodorno pogledao i rekao: "Ja OD NJEGA ne trebam ništa. Bio je glava od kupusa, onda kad mi je bio učitelj, a to je i sada!"

Veliki Lohengrine, do zemlje bih ti se poklonio!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.