Blogosfera Marginalije

Gornjogradska priča - Grofica Škljavevska

Iz gostionice „Blato“ upravo je izlazila tete Karmen. Njeno druženje s tadašnjim umjetnicima i boemima u zadimljenoj gostionici bilo je za taj dan gotovo.... Sve novce koje je imala pa i one posljednje koje je dobila od brata nakon prodaje rodne kuće u Trstu potrošila je na putovanjima s Tinom Ujevićem. U zadimljenim kavanama, gostionicama i hotelima gradova. Na svim mjestima gdje su se razmjenjivale ideje, suprotstavljalo društvenim konvencijama, težilo slobodi pa i onoj političkoj.
Objava 05. srpnja 2018. 2 komentara 542 prikaza
Foto. Pexels.com
Foto. Pexels.com

Mara Mitrović iz Crne gore svoje rusko plemstvo polako je pričama provlačila po Zagrebu, sve dok nepostojeći status nije postao stvarnost, a ona grofica Škljavevska. Godinama je oštrila svoju uglađenost. Sie hat keinen Schliff je zadnje što je htjela čuti, iako je nerijetko opovrgavala to brušenje finoće. Kad bi saslušala i prenijela sva društvena događanja tadašnjeg Zagreba zavukla bi se u svoj stan na Krvavom mostu. U ulici kratkog prolaza, točno iznad krojačke radnje. Nije ovo povijesno mjesto sukoba bilo jedino krvavo. I kod grofice je sve bilo „krvavo“. Tu sintagmu provlačila je i kroz cipele i haljine. Kroz tračeve. Kroz ljubav i mržnju, i muškarca koji bi je očarao i razočarao. Nikome nije bilo jasno kako je Škljavevska uspijevala godinama ulaziti u sve tada uglednije kuće. Otvarala je ona vrata i tada poznatijih političara. Pozivana na popodnevne čajeve slušala bi sva te glasine, a potom ih Zagrebom „uho na uho“ prenosila.

Voljela je modu, i sve se pomno biralo i usklađivalo, posebno salonke iz kojih nije izlazila. Dlakave noge koje su stršale iz čarapa grubo su narušavale taj sklad. Tako je bilo i tog prijepodneva kad se žurila naći s Terezom i Lianom na špici. Spuštala bi se uvijek Radićevom ulicom. Povijest nekadašnje Duge ulice i društveni položaj obrtnika, trgovaca, liječnika, profesora, sudaca, plemića pa i kavane „Kod crnog psa" u kojem je konobario crnac iz Zanzibara više joj se sviđala nego povijest prostitucije, siromašnih, bezubih radnika i sluga Tkalčićeve ulice. Dolika, engleska seterica motala im se oko nogu dok je grofica na prepunoj špici prepričavala tko je s kim i gdje bio. - Puce srela sam Agatu. Koja coprnica! Nekad bi je na mom Gradecu fiškuš osudil na spaljivanje. Tereza se smijala kao luda, a Liana je već odavno navikla na grofičine eskapade. Tereza je bila zgodna brineta koja je pobjegla iz Hercegovine trbuhom za kruhom, i snovima o blistavijem životu, a Liana plavuša iz stare zagrebačke židovske obitelji. Dvije suprotnosti, ali sa istom željom. Otići u Italiju i udati se što bogatije.

Laganim korakom spustile su se i do Masarykove ulice. Iz gostionice „Blato“ upravo je izlazila tete Karmen. Njeno druženje s tadašnjim umjetnicima i boemima u zadimljenoj gostionici bilo je za taj dan gotovo. Grofica nikada nije razumjela takav način života, gotovo da joj se i gadio. Tete Karmen, pjevušeći Verdijevu „Traviatu“ u dugačkoj suknji i bijeloj košulji s brošem oko vrata, koji je nadopunjavao lijepo izrađen štap polako se vraćala na Gornji grad, u svoje potkrovlje, s pogledom na dvorište zgrade na Opatičkoj 13. Vlasnik zgrade koji je stanovao na prvom katu bio je uspješni odvjetnik Čupović. Polukat je pripadao Vidi, po frizuri zapamćenom kao Elvis Presleyu. U prizemlju su stanovali svjedoci ove priče. Od njih troje jedan je živući.

Rođena Tršćanka za većinu svijeta je bila demonizirana žena koja ne zaslužuje sreću. Pobunjenica protiv društvenih normi odudarala je od svega što je tadašnju ženu činilo ženom. I nije žalila. Niti jednog trenutka. I kad su je odbacivali, ničim izazvani. I kad im je smetala i ta njena kraća noga, i način na koji je govorila otpuhujući dim cigare. U svojim tihim pobunama znala je kratko izgovoriti Tinovu „Povijest duša“: Kako ljudi možete koračati cestom, kako možete sanjati i razgovarati, pa od toga da ništa ne ostane? Kamo prolaze Vaša vjerenja i Vaši brakovi.......

Sve novce koje je imala pa i one posljednje koje je dobila od brata nakon prodaje rodne kuće u Trstu potrošila je na putovanjima s Tinom Ujevićem. U zadimljenim kavanama, gostionicama i hotelima gradova. Na svim mjestima gdje su se razmjenjivale ideje, suprotstavljalo društvenim konvencijama, težilo slobodi pa i onoj političkoj. Njezin brat, ugledni doktor iz Trsta nikada se nije pomirio sa sestrinim načinom života. Kada bi dolazio u Zagreb sastali bi se u hotelu Dubrovnik. Tako je bilo i posljednji put kad su se vidjeli. Uvijek elegantan čekao ju je za stolom polako ispijajući kavu. Karmen je sjela i pomno ga slušala, ne izgovorivši niti jednu jedinu riječ. U jednom trenutku, naručila je još jednu kavu. U usnoj šupljini bio je samo pokoji zub. Vidno uzrujan nagnuo se prema njoj - Svake godine imaš sve manje zubi. Izgledaš, draga moja kao George Washington. Incredibilmente, incredibilmente! Što si napravila sa svim tim novcima?! Zapravo nije morao ni pitati. Znao je.

Küss’ die Hand, pozdravio ju je dječak iz prizemlja. Voljela je tete Karmen tog klipana koji se obezobrazio toliko da je pustio dugu kosu kad su svi morali biti ošišani. Imao je tada i neobično ime po želji nogometnog vratara Dinama, Gordana Irovića. Želja mu je bila ispunjenja. Ne baš u potpunosti, jer su slovo „a“ u imenu zamijenili slovom „o“. Znala je koji put pričuvati Gordona, ali grofica Škljavevska češće je uskakala u bedinanje. Dok su mu roditelji u uredu uglednog arhitekta Vitića završavali projekt nebodera u Laginjinoj ulici, i mislili kako im sin spava snom anđela, on je trčkarao među stolovima Gradske kavane dok je grofica razmjenjivala nježnosti s nekim mladim gosponom. Odvela bi ga koji put i u kino. Tako i jedne nedjelje u kino Europa dok je kiša lijevala kao iz kabla. Nije zapamćeno da je netko prekinuo kino predstavu, ali grofica je i to uspjela. Strašno ju je uzrujao gospon ispred nje. Te se meškoljio te je visok bio pa se morala stalno naginjati te ga upozoravala sve dok joj nije nimalo džentlmenski odgovorio. - Mein Goot! uzviknula je, kakav bezobrazluk. Uzela je kišobran i počela ga udarati. - Neotesanac jedan, vi ćete mene bolesnu ženu! Prije nego što je došla policija pobjegli su. Nakon što je grofica operirala rak na dojci, čini se da si je uzela pravo na sve. Ručak koji bi ponekad znala skuhati bila je priča za sebe. Kuhanje juhe u loncu u kojem je plivala neočerupana kokoš pamtit će se dok bude zainteresiranih pripovjedača.

Škljavevska je napokon našla i čovjeka svog života. Prijašnje hofiranje završilo bi ili njenim okretanjem leđa, ili bujicom riječi kojim bi se očešala nečija pamet. Jedni nisu bili dovoljna gospoda. Drugi nejasni, treći previše jasni, četvrti prečasni do heroizma ili tupi do idiotizma. Odvjetnik Ivo bio je baš po njenoj mjeri. Društveni status je grofici udajom odgovarao, kao i činjenica da nije bio apolget koji ženu stavlja u kut, ali preseljenje u novozagrebački Savski Gaj dovelo ju je u stanje šoka. - Mein Goot,! Tam vam je sve stalo. Kraj civilizacije. Dajte, prosim lepo, ubit će me ovaj durstluft, prekinula je dojmove obraćajući se konobaru u kavani „Corso“ i krenula prema izlazu. - Gospođo, niste platili poviknuo je konobar. - Also, dakle, mladiću, moj račun je plaćen, i pokaže na gospodina sa šeširom za susjednim stolom gdje se brusila dnevna politika. Ostao je namagarčen u svojoj konobarskoj profesiji dok je grofica već skretala u Gundulićevu ulicu. Prije velike poplave u Zagrebu Škljavevska je došla u prizemlje zgrade na Opatičkoj 13. Tamo je bila i tete Karmen. - Stare moje, Sava je tak narasla da ne bu dobro. Zagreb bu pod vodom. Krvavo! Krvavo!

Druženja su postala sve rjeđa. Život ih je polako razdvajao. Vremena su se mijenjala. Došla su i neka druga gdje je i pozdrav Küss’ die Hand odlazio u prošlost. Zadnje okupljanje u Gradskoj kavani bilo je i posljednje. Došla je i Tereza iz Milana. San o bogatoj udaji ostvaren je baš kao i Lianin koja je ostala u Rimu. Požalila se kako joj suprug stalno radi i kako mora izlaziti s njegovim sinom, nešto mlađim od nje.

- Drage moje, tamo je sve tako razulareno. Evo, probala sam i neki ašiš.

  • uz_kavicu:

    Uvijek je bilo žena koje su imale pravo na sve....pa i da ne rađaju djecu! :) Nekada se to zvalo suprotstavljanje društvenim konvencijama, težnja osobnoj slobodi, druženje s boemima...uvijek su to bili osobni izbori! Tko voli, neka izvoli i danas!

  • ophidity:

    Nekad su babe bile babe.