Blogosfera Marginalije

Hrvati su marljiv narod

Generaliziranje je jako loše. To je olako i neprimjereno zaključivanje iz pojedinačnih slučajeva. U svakom društvu postoje neradnici i lijenčine pa tako i u ovom našem no tada se ne sudi i ne smije suditi o cijelom narodu.
Objava 29. lipnja 2019. 0 komentara 122 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
Hrvati nisu neradnici

U nerazumijevanju puno toga, namjerno ili nenamjerno, periodično imamo priliku čuti kako su Hrvati neradnici. Ovo stereotipno i negativno obilježavanje cijele radno sposobne nacije je, ne samo neobjektivna već i poprilično drska i nepristojna kvalifikacija. Kada takve izjave dolaze od strane onih koji problem ne sagledavaju i ne rješavaju možemo govoriti, između ostalog i o nedostatku poznavanja pojma pristojnog pojedinca i pristojnog društva jer društvo koje nosi predznak pristojno trebalo bi biti na višem stupnju i izbrisati sve oblike ponižavanja, posebice institucijsko.

Godinama za puno toga pa i za današnji nedostatak radne snage, poteze koji se vuku ili ne vuku, a trebali bi se vuči treba naći opravdanje, a ono se između ostalog nalazi i u kvalificiranju vlastitog naroda kao neradnog i lijenog. Pa tako slušamo kako posla ima, ali nitko neće raditi. Najveći dio neradnika su oni registrirani na Zavodu za zapošljavanje. Ti pak neće ništa. Oni su u kategoriji dokonih bespoličara. Nude im se poslovi, ali njima je draže “sjediti na Zavodu” i primati naknadu. Sve te priče da jedan pravnik, novinar, ekonomist, građevinski tehničar, neće podviti rep i pristati na posao pastira, berača voća, pomoćnog kuhara, vinogradara… su isprazne i ne piju vodu. Prvo, ne može svatko raditi sve, biti pastir ili neiskusni berač. Ne može svatko biti kuhar ili konobar jer ta profesija, osim poznavanja iste traži i izdržljivost. Na Zavodu za zapošljavanje nalazi se 80 000 nezaposlenih starijih osoba koje realno malo tko hoće, unatoč primjedbi Eurospke komisije kako bi se trebala popraviti situacija oko niske stope zaposlenosti radno sposobnog stanovništva starijeg od 50 godina.

Generaliziranje je jako loše. To je olako i neprimjereno zaključivanje iz pojedinačnih slučajeva. U svakom društvu postoje neradnici i lijenčine pa tako i u ovom našem no tada se ne sudi i ne smije suditi o cijelom narodu. Kako to odzvanja u ušima jedne prodavačice velikog trgovačkog lanca, čiji manadžment čini se ima generički stil vođenja baziran na autoritetu (vođa zapovijeda i očekuje pokoravanje) kada sama trči između blagajne i kruha, i naravno između toga zaprima robu. Jednom građevinskom radniku koji radi teške fizičke poslove pod teškim klimatskim uvjetima za koje vrlo često nije adekvatno plaćen.  

Ako govorimo o uzrocima i posljedicama ovakve situacije gdje se ljudi kvalificiraju neradnicima zaboravljamo na onu kategoriju izgubljenih u obrazovnom sustavu, lomljenih kroz reforme školstva i školovanih za zanimanja koja nikome ne trebaju. Zaboravlja se i na činjenicu kako postoji i ona službena kategorija „obeshrabrenog radnika“ koji je u svim tim prelamanjima, bezuspješnim prekvalifikacijama, u stotinama ispisanih molbi bez odjeka i rezultata izgubio volju i više ne vidi smisao u traženju posla. Svih onih koji su odustali ne samo od traženja posla već i od sebe samih. Na one koji vrednuju svoj rad kako bi ga i drugi vrednovali. Ovaj normalan pristup danas se kvalificira kao nenormalan, bahat i nezahvalan.

No takvo uopćavanje o nama kao neradnicima lako je pobiti činjenicama kroz sve marljive ljude. Kroz sve one koji su kroz povijest iseljavali i iseljavaju, i u vrlo kratko vrijeme pokazuju kako se radi o vrijednoj i sposobnoj naciji. Urođena marljivost i volja uvijek ispliva na površinu kada radite u uređenom sustavu koji cijeni rad, koji je poticajan, koji vam omogućuje i daje pravo na izbor rada i nedjeljom, praznicima i noćnim smjenama, i koji vas za to dostojanstveno nagradi. A naši ljudi vani rade upravo to, rade puno, rade kvalitetno kako bi zaradili.

Sadašnje posljedice kojima svjedočimo i na kojima se izvlače i ovakvi zaključci o naciji neradnika postaju samo uzroci budućim posljedicama, i sve što gledamo sada nije ništa drugo nego proizvod prošlih uzroka. Radi se naprosto o gordijskom čvoru koji treba raspetljati na način kako je to prema legendi uradio Aleksandar Veliki, jednostavno presjekavši čvor. Ova sintagma pokazuje kako puno stvari pa tako i na tržištu rada treba rješavati od samog početka, a ne vlastiti narod proglašavati neradnicima.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.