Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

I nadalje će žena otvarati vrata svakom glasu koji joj zvuči dovoljno sugestivno da opravda gubitak sebe

Treća je htjela raditi i svoj kapacitet ostvariti no, nije smjela jer je morala doma čekati diplomiranog muža. Uvijek dobro raspložena i dotjerana, sa finim manirima koje je Marinko zahtijevao, serviranim ručkom, večerom, tiha, dok on odmara i povremno postane njemački heartbreaker hrvatskog podrijetla sa svojom Darom, gastarbajtericom koja je voljela te fine manire, dok ne bi poviknula- Marinko, komm zu mami. Marinko, komm zu mir. Marinkooooooo, pizda ti materina, dolaz vamo!
Objava 27. rujna 2020. 0 komentara 273 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
Sve što smo akumulirali rezultat je naših misli

Tek što je završila faks odlučila se udati. Dva mjeseca nakon svih tih ceremonija oko svadbe, medenog mjeseca koji je trebao biti na nekom egzotičnom mjestu, a završio na nekom brdu s kopanjem krompira, i mužem koji je zahtijevao da se k'o ružičasta ulješura umače u kadi i kljuka bademima za plodnost, prijatelji je zovu na kavu. Ona odgovara- Ne mogu! U redu, onda neki drugi put, kažu. No, ni drugi ni treći ni četvrti… put nije mogla. Kad je upitana zašto, kaže- Muž mi ne da!

Druga se sve više debljala i debljala i debljala, jer dragi voli barokne ljepotice, i vremenom postala ambasadorica unutarnje ljepote i prozračne duše do koje je držala k'o do lanjskog snijega, al' s kojom bi, ako on to zatraži i poletjela da je nije držalo nakupljeno salo.

Treća je htjela raditi i svoj kapacitet ostvariti no, nije smjela jer je morala doma čekati diplomiranog muža. Uvijek dobro raspložena i dotjerana, sa finim manirima koje je Marinko zahtijevao, serviranim ručkom, večerom, tiha, dok on odmara i povremeno postane njemački heartbreaker hrvatskog podrijetla sa svojom Darom, gastarbajtericom koja je voljela te fine manire dok ne bi poviknula- Marinko, komm zu mami. Marinko, komm zu mir. Marinkooooooo, pizda ti materina, dolaz vamo!

Ovo su priče ispričane prije nekih tridesetak godina kada su i društvene norme bile drugačije. Priče malo i šalom obojane, jer kako je to rekao Jiri Menzel- ako počnete govoriti o ozbiljnim stvarima preozbiljno, ispast ćete smiješni. Ali i priče koje se, unatoč promjenama mogu komparirati s današnjicom, i koje pokazuju kako je oduvijek bilo žena, ali i muškaraca koji nisu znali postaviti granicu niti razumijevali ispravno poimanje odnosa među spolovima, koje neće dopustiti da bude pobjednika i pobjeđenih.

I danas ulaskom u brak ili vezu nemali broj žena naprosto nestane s lica zemlje, i zaboravi na sve, ponajviše na sebe. Postaju ovisne o partnerovom besmislenom daru zahtijevanja, a da za to ne postoji drugi razlog do zahtijevanja, što u širem društvenom kontekstu pokazuje i kako čovjeka treba braniti od pretjeranosti njegove moći i gluposti. I sve bi to bilo u redu da se nakon nekog vremena ne uspostavi da one koje su na početku bile obožavane ili su naprosto idealizirale situaciju na kraju zapravo zagrizu granit. Da iza tih nedostupnosti pa i za jednu običnu kavu, iza tog stalnog udovoljavanja partneru leže silne frustracije i mentalni trening koji završava suzama u ranim jutarnjima satima, jer nije prirodno, nije normalno da vam netko uskraćuje vašu slobodu, vaše misli, ono što jeste, i oduzima onaj prostor koji je rezerviran samo za vas. Nije niti zdravo stalno biti u nekom stanju iščekivanja i lažne nade kako će se upravo danas, sutra, uskoro sve promijeniti. U konstantnom tapkanju na mjestu i razmišljanju, da bi na kraju tog misaonog procesa opet bio na početku ili na putu pitanja bez odgovora.

Naravno, čovjek, ako želi biti u zajednici mora biti svjestan da naša sloboda ima i ograničenja, da sa sobom nosi i odgovornost, i da je potrebno razumijevanje da u svakom odnosu postoji - Ja, Ti i Mi. Ako se zanemari Mi, jer odjednom postajemo „perpetum mobile“ pa se razletimo ko prašina na sve strane, i zaboravimo na partnera tada jedino krivnju možemo tražiti u sebi, i tada to zahtjevanje od nas ili uskraćivanje slobode može naći opravdanje jer uglavnom govori kako partner pokušava spasiti taj odnos.

Nerealno je još promjene koje se događaju, i u kojoj žena postaje sve neovisnija i samosvjesnija stavljati pod neki okvir općenitosti, što se radi, jer u stvarnosti toga još nema. A nema jer sve što smo akumulirali kroz okolinu rezultat je naših misli. Generacije i generacije odgajane su na kritikama, na imperativu što ne smiješ i što moraš, i trebat će još puno vremena da se to iskorijeni.

 I zato su postojale i postojat će žene pa i muškarci koji se neće znati izboriti za sebe i koji će ostati „zarobljeni“ u nekom životu o kojem zasigurno ne bi sanjali ni da su rođeni stoljećimas prije. Sve u svemu žena će, jer ovo je ipak priča o njoj sve dok bude zatvorena u svoju subjektivnost otvoriti vrata svakom glasu koji joj zvuči dovoljno sugestivno kako bi opravdala gubitak sebe.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.