Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

Je li pandemija koronavirusa prijelomna točka promjene čovječanstva?

Koja je to točka kada će se promjene početi događati osobno mi je nepoznanica, iako mnogi vjeruju da će ova situacja sa koronavirusom upravo biti ta prijelomna točka. Čini mi se da je ipak poprilično neozbiljno donositi bilo kakve konačne zaključke jer ni relavantni dionici, od Vlade, Nacionalnog stožera, znanstvenika nemaju jasnu predožbu što će se događati, što nerijetko potvrđuju i same riječi koje čujemo - vjerujemo, moguće je... Sve su to još uvijek samo pretpostavke, teze o spoznajnom procesu na temelju kojih će se tek donositi zaključci
Objava 05. travnja 2020. 0 komentara 872 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
Krajnji scenario promjena još uvijek nepoznat

Svaka kriza sama po sebi donosi promjene i mogućnost da svijet i život počnemo sagledavati drugačije ili da se napokon počnemo vraćati svojem suštinskom ja, jer kako god okrenemo uvijek se na kraju vraćamo sebi kao jedinom mjestu gdje možeš doći i sačekati samog sebe.

Koja je to točka kada će se promjene početi događati osobno mi je nepoznanica, iako mnogi vjeruju da će ova situacja sa koronavirusom upravo biti ta prijelomna točka. Čini mi se da je ipak poprilično neozbiljno donositi bilo kakve konačne zaključke jer ni relavantni dionici, od Vlade, Nacionalnog stožera, znanstvenika nemaju jasnu predožbu što će se događati, što nerijetko potvrđuju i same riječi koje čujemo - vjerujemo, moguće je... Sve su to još uvijek samo pretpostavke, teze o spoznajnom procesu na temelju kojih će se tek donositi zaključci. No na tragu riječi - moguće, moguće je da će se promijene dogoditi i da će se naš mentalni prostor pročistiti od loših nakupina, ali je isto tako moguće da ćemo ovo doba koronavirusa samo pohraniti u našim sjećanjima koja će ponekad oživjeti kao i ostala sjećanja. Nešto kao kad sa našim otrnutim dlanom nakon krivog položaja ruke koji ne trenutno ne živi, ali ako prođe kroz kosu nama prelijepe žene, muškarca ili djeteta u duši stvara osjećaj milja i oživi. Kao sa našim davno napuštenim zavičajima koji ožive u našim mirisima zemlje, njene ljepote, snovitosti i želje da se vratimo.

Ono što je ipak poprilično sigurno i što bi moglo potvrditi ovakva uvjerenja je činjenica da smo se zbog straha po prvi put okrenuli budućnosti, s pitanjima što će s nama biti, hoćemo li preživjeti ovaj virus i kako ćemo se nositi s financijskom i gospodraskom krizom. Sigurno je i to da se po prvi put susrećemo s paradoksom koji govori kako je pandemija globalna, a mjere nacionalne, sa činjenicom da se nakon dugo vremena država vraća i „uzima stvar u svoje ruke“ pa tako preuzima i tržišnu ekonomiju, s čim se slažu i kompanije. Međutim, kako je to rekao politolog Ivan Krastev - Današnji povratak države je nešto drugo i on se događa kroz politiku straha. Ljudi toleriraju ograničenje svojih osobnih prava i za to su čak zahvalni državi, jer su shvatili da najveća opasnost dolazi od ljudi iz neposredne blizine. Tako nastaje jedan neobičan efekt: socijalno distanciranje, samoizolacija i nekomuniciranje postaju oblik solidarnosti.

Sigurno, i ne može se ne primjetiti je i stanje straha koje ljude paralizira i u kojem se drugima oduzima pravo da iznesu neka svoja razmišljanja pa je tako između ostalih bila verbalno napadnuta i supruga Novaka Đokovća. Dakle, ne drugačija uvjerenja, stavove već razmišljanja da se ništa ne događa slučajno, da ovakve situacije otvaraju pitanja na koja se pokušavaju naći odgovori. A svako, apriori odbijanje drugačijeg razmišljanja je opasno i glupo jer čovjek je prije svega misaono biće koje će u takvoj atmosferi straha to raditi u tišini, i shodno tome najvjerojatnije i postupati. To je kao da negiramo cjelokupnu filozofiju promišljanja i traženja odgovora, ili kao da osporavamo jednog Maeterlincka i njegova pitanja na koja i danas tražimo odgovore - Zašto nad jednim krovom stalno briše bura, a nad drugim neprekidno sja zvjezdano nebo? Zašto se oko jednog sve ruši, a drugome sve polazi od ruke, iako je on manje jak, manje pametan, manje sposoban? Zašto je jednom dana ljubav, dobrota i ljepota, a drugi na svome putu nailazi samo na mržnju, izdaju i zlobu? Na taj način negiramo slobodu govora koja je neophodna za postojanje demokratske vlasti, a koju sada kako čitam ukidamo sebi samima. Na taj način odobravamo cenzuru koja nije samo nekorisna već i štetna i ubija razum, koja uništava znanost kojoj je sloboda potrebna kao zrak životu, sam narod i koja u konačnici poništava i same cenzore, posebno duhovne pošto oni, pribjegavajući nasilju nad protivničkom misli dokazuju da ne vjeruju u djelovanje svojih propovjedi.

Uz navedeno otvara se i pitanje kako očuvati samu demokraciju, kakva god da je, a očuvanje je neophodno kao što je neophodno poduzimati sve mjere za spriječavanje širenja kronavirusa. Kako kontrolirati i ne ugrožavati slobodu građana, a s tim i cijelog demokratskog sustava kada govorimo o prijedlogu Vlade za hitnim postupkom dopune Zakona o elektroničkim medijima kojim bi se ozakonilo praćenje mobitelom. Hoće li se ovakve mjere, ako zažive moći u konačnici kad sve prođe zaustaviti. Što reći na to da se ovakav modus operandi primjenjuje i u drugim državama pa je mađarski premijer Viktor Orbán za proglašavanje neograničenog izvanrednog stanja sebi dao sve ovlasti. Ne odudara puno od navedenog ni Aleksandar Vučić pa je na ulice izveo vojsku i uveo policijski sat, uz naznaku da bi isti mogao biti i 24-satni i najavu da se 14 dana neće moći ići u trgovine.. Na tom tragu skraćivanja roka za donošenje zakona, izvođenja vojske na ulice i granice je i slovenski premijer Janez Janša.

No da se vratimo na politiloga Ivan Krasteva koji je po meni dao najbolju ocjenu stanja oko pandemije, i u kojoj navodi kako je vladama najvažnije probuditi osjećaj da je sve pod kontrolom, a zatvaranje granica je sredstvo koje tome služi. To na neki mističan način, navodi Krastev kod ljudi stvara uvjerenje da se vlada za njih brine i da je to put prema rješenju problema.

Zaključno, krajnji scenario očekivanih promjena još uvijek je nepoznat, i nitko sa sigurnošću ne može tvrditi kako će sve završiti. U toj nepoznanici i nesigurnosti ljudski životi su najvažniji i to je neosporno barem s naše pozicije, odnosno pozicije čovjeka koji sve to promatra i koji već sutra može biti zaražen, i bilo kakva mjera koja će tome pomoći je potrebna i dobrodošla. No isto tako je važno i neophodno naći balans i postaviti granice. Ako ih nema tada je to loše za demokraciju i slobodu, tada to ide nekim drugim putem i tada se vraćamo na dio teksta gdje se osporava ljudima da iznose drugačija razmišljanja i propitivanja kako je virus nastao, i što se iza njega ili svega krije.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.