Blogosfera Marginalije

Krivo vrijeme i metaforičko ubijanje

I to krivo vrijeme ne štedi ni mladost ni starost, iako je uglavnom rezervirano za starije koji su nakupili i previše navika u sebi, vlastiti svijet pretvorili u šablonu, i svako odstupanje više nije razumno, a oslobađanje bi značilo porobljavanje i strah pred novim oblikom života.
Objava 02. prosinca 2018. 0 komentara 320 prikaza
Snježana Nemec
Snježana Nemec
Snježana Nemec

Postoji vrijeme za sve. Pa i vrijeme kad to isto vrijeme dolazi u krivo vrijeme. Malo čudna složenica no i mi smo i čudni i nečudni i komplicirani i jednostavni, jer čovjek je takav. Satkan od kompleksnosti i proturječnosti, od koječega što u njemu budi reakacije, izaziva događaje ili jednostavno metaforički ubija sve to.

U to neko vrijeme koje nam ne ide na ruku događaju se i lijepe i ružne stvari. Optimisti bi rekli - manje lijepe, ali ja volim realan optimizam, a ponekad i pesimizam kad je realnost neumoljiva, i nema tih ružičastih naočala koje će izvući nešto pozitivno.

U to nevrijeme dođe ti i prilika za posao koju ne možeš prihvatiti, jer kako god okreneš stvarnost ti ne da. Uđu ti u život i neki ljudi koje bi zadržao kao nikoga do sada, ali ne možeš, jer zbilja je opet neumoljiva. Imate toliko toga zajedničkog, opijeni ste jedno s drugim, čini vam se da bi mogli pokrenuti sve što je zastalo, zamrlo. Nevjerojatna energija, volja i želja je u vama no više sile vam se svakodnevno izruguju. Ne daju.

Tada shvatiš da je najbolje prvo otpustiti, a onda pustiti i zaboraviti, iako zaborav ne postoji već samo patinom prekrivena sjećanja. Neki bi rekli sudbina, nešto ćemu ne možeš umaći no to je izvan kategorije sudbinskog, to je nešto zasebno.

I to krivo vrijeme ne štedi ni mladost ni starost, iako je uglavnom rezervirano za starije koji su nakupili i previše navika u sebi, vlastiti svijet pretvorili u šablonu, i svako odstupanje više nije razumno, a oslobađanje bi značilo porobljavanje i strah pred novim oblikom života. I nije to samo stvar navika već i umora od drame nemira pod okriljem strasti života pa polako umire sve ono neovisno što je nekada prekrasno mirisalo na dječiju dušu pa i ono vrijeme kad si od neba tražio odgovore, a od sebe na zemlji davao sve.

Tvoj um sada je već godinama discipliniran, tvoje barijere duboko ukorijenjene, toliko duboko da ih ni vlastita sreća više ne može poljuljati. Ostati u zoni sigurnosti, maknuti vanjske smetnje postaje jedino moguće, jedino što ćeš sačuvati da se ne raspadneš u komadiće koje si tako pažljivo lijepio i pazio da se neki dio ne odvoji. Tvoja trajna disharmonija između nekada i sada našla je utočište u automatizmu.

U to krivo vrijeme i i tvoja očekivanja svedena su na jedan veliki nullus, jer nemaš što očekivati. Sve je zadano od samog početka. Baš kao i nova godina koja je pred nama i koja dolazi točno u minutu i nikada ne iznevjeri. Ne možeš je pomaknuti, ne možeš reći - dođi malo kasnije ili ranije.

I upravo slušam taktove Diklićeve pjesme - Poklonit ću ti jesen svog života. Samo jedna od potvrda da je sve napisano moglo biti i drugačije, ali nije i nikada neće.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.