Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

Ljubav podržava život

Pisati danas o ljubavi pa, tako i o univerzalnoj je kao da pišete o najdosadnijoj sugovornici koja bi i gumenu patkicu u kadi smorila. I ovi navodi ili ova konstatacija pokazuju svojevrsnu kolebljivost i uvjetovanost koju istinska ljubav ne prepoznaje. Eto, koliko smo samo ljubav rastrgali na komadiće, a za njom od davnina čeznemo i divimo joj se. A jedno davno upozorenje govori da ništa ne može preživjeti što nema temelje u ljubavi.
Objava 01. studenoga 2020. 1 komentara 242 prikaza
Foto: unsplash.com
Foto: unsplash.com
Pisati danas o ljubavi pa, tako i o univerzalnoj je kao da pišete o najdosadnijoj sugovornici koja bi i gumenu patkicu u kadi smorila.

U malom zaseoku gdje priroda puca od svoje veličanstvenosti jedna duša kao da nije pripadala tom mjestu. U osami, usamljenosti i tišini vidjela je sve oko sebe, a onda iznenada, a uvijek je tako bilo odvojila bi se od prostora i vremena. Tada bi je druge duše koje nisu znale riječima svojim načiniti mjerila i utege preselile na mjesto gdje pokušavaju vratiti to vrijeme i prostor. Godine su prolazile, umiranja i rađanja, ljubavi su se nizale, osim za njega. Nije zapravo nikad ni pomislio da bi mogao osjeti ljubav. A sanjao je, kako da ne, tko ne sanja o ljubavi.

Tada je uhvatio njen pogled. Draž se uvukla u njega, udarala ga bojom, oblikom i izgledom do prestavljenosti. Zavukao se u svoju kuću i nije izlazio. Ponavaljao je u sebi - Uzalud, uzalud, sva traženja su promašena, zagonetke neriješene, a trudim se, Bog mi je svjedok koliko je u meni truda. Bio je to epigraf čitave filozofije koja se preselila u njegov nepoznat prostor nabijen nadom i strahom.

A onda je čuo da netko kuca. Na vratima je stajala ona, i kao da je sve u sjećanju bilo danas, a ne prije 30 godina kada ju je ugledao. Kuća je postala dom, uredan, čist baš kao i on. Duša i razum više ne žive svojim životom, već uviru jedna u drugu. Njegov pogled oživio je, i kad bi mrak ponovno pao ustuknuo bi od siline ljubavi. Ljudi su se prestali čuditi, posebno njegovoj ženi. Zapravo, jedino njoj i njenoj ljubavi su se čudili. Postala je njihova heroina. Sve to skupa postalo joj je pomalo smiješno. Ta, ona ga je samo voljela.

Pisati danas o ljubavi pa, tako i o univerzalnoj je kao da pišete o najdosadnijoj sugovornici koja bi i gumenu patkicu u kadi smorila. I ovi navodi ili ova konstatacija pokazuju svojevrsnu kolebljivost i uvjetovanost koju istinska ljubav ne prepoznaje. Eto, koliko smo samo ljubav rastrgali na komadiće, a za njom od davnina čeznemo i divimo joj se, kao što su se seljani davnih dana divili svojoj heroini ljubavi.

Uglavnom, samo u nekim trenutcima osjećamo da smo ljubav odbacili, da je trebamo vratiti, a onda opet sutradan kao po nekoj matrici sve zaboravimo. Tako je i ovih par dana kada palimo svijeće za naše mrtve. Mrtvi nas oživljuju, podsjećaju da je ljubav jača i od same smrti, da ljubav podržava sam život pa, ako osjetimo da nešto dodiruje naš bitak iznutra, ako nešto uznemirava naše misli, osjećaje, znači da je i došlo vrijeme ispravljanja našeg načina razmišljanja i postojanja. Dok palimo svijeće i molimo, vjerujući da će naši pokojni biti naši zagovornici, zapitajmo se i koliko smo im ljubavi dali dok su bili ovdje s nama, a koliko smo ih osuđivali i odbacivali, ne vodeći brigu da smo na taj način odbacivali i sami sebe.

Danas, među živima ljubav gubi bitku, a sve one riječi koje bi trebali izgovoriti na ovozemaljskom putu mi  post festum govorimo, kad ih više nema. Netko će reći- ljubav je za naivce. A što zapravo nedostaje naivcima? Njihova čista duša, srce čuvstveno obojeno, očekivanje dobra popraćenog zadovoljstvom i radošću. Netko će reći- previše je zla no, zlo je oduvijek dolazilo, želje i čežnje su uvijek uzmicale, krivi ljudi su uvijek ulazili u naše živote, svi ti „dobri ljudi“ napuštali su nas kad je bilo najteže, zagriženi granit oduvijek je postavljao pitanja- zašto baš ja. No, ljubav je je uvijek uzvraćala samo dobrim, i kad se sva ta naša stanja, sva ta naša pitanja u jednom trenutku poslože kako treba, čovjek shvati da niti jedan trenutak nije uzmaknuo ljubavi, da ono što nam je pripadalo, pripast će nam, ono što je trebalo biti, bit će i doći će na svoje mjesto, ono što je ispravno osjećati će se ispravnim, bez ikakve prisile.  

Onaj tko vjeruje da će sve na kraju ipak biti prosuđivano po ljubavi, i da će samo srce biti konačna vaga u vječnosti, lakše će ovim životom prolaziti. Onom tko ne vjeruje ili je zaboravio da se po težini ljubavi i dobrote određuje dubina uronjenosti u  ljubav, i da su  ljubav i dobrota uvijek uzvraćene, neće biti lako. Jedno davno upozorenje govori da ništa ne može preživjeti što nema temelje u ljubavi. 

  • dijana.iva.sesartic:

    Kada bi kroz rast, razvoj i sazrijevanje imali čvrstu poduku i spoznaju što ljubav nije, jer ruku na srce, podmetne se svaki užas.