Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

Mirovina čiji domet je otputovati do Špičkovine ili Gačica gdje su i Turci izgubili gaće

Osobno mi je zastrašujuća činjenica da radiš više od pola svog života da bi ti poslije taj isti život ovisio o koncu, rastežući to malo bijede što dobivaš. Svako jutro se dižeš, odlaziš na posao, vraćaš se i tako godinama da bi u nekoj od bezbroj mirovinskih reformi shvatio da si opet po nekoj osnovi zakinut. Uključe te u II mirovinski stup, bez imalo pristojnosti da te netko pita - želiš li to. A ne zaboravimo da je pristojnost jedan od temelja ponašanja u civiliziranom društvu....
Objava 28. siječnja 2020. 2 komentara 6406 prikaza
Foto: Nemec
Foto: Nemec
Starost, sama po sebi toliko je lijepa koliko si zdrav

Otići u mirovinu trebao bi biti jedan završni i lijep čin tvog dugogodišnjeg rada u kojem ćeš se posvetiti isključivo sebi i svojim interesima. No jedno je ono što bi trebalo biti, a drugo je realnost koja te pobija i o kojoj razmišljaš već unaprijed, ili barem toliko unaprijed koliko je potrebno da si postaviš pitanje- što će biti samnom. Starost, sama po sebi je toliko lijepa koliko si zdrav i koliko možeš brinuti o samom sebi. Mudrost koju si stekao tijekom života i nije ti od neke prevelike koristi, jer je uglavnom ovim tempom života nemaš s kim podijeliti. To nije nimalo ugodna spoznaja kojoj kad pridodaš visinu mirovine koju ćeš primati ne ostaje ti previše zadovoljstva. Prosječna starosna mirovina za 40 i više godina mirovinskog staža prema ZOMO iznosi 3.811,02 kn. Dvije, tri, tisuće kuna su premali iznosi da bi čovjek dostojanstveno preživio mjesec i život do odlaska. Svi mi koji ćemo doći u tu dob moramo nekako u svim tim spoznajama plivati, i što god tko mislio pliva se bolje kada si financijski osiguran, kada ti je mirovina za tvoj rad dovoljna da se ispoštuje tvoj unutarnji socijalni zahtjev za dostojanstvom.Možemo tako, a možemo nastaviti i dalje pričati viceve o penzićima.

Kažu da stariji ljudi imaju manje potrebe, i istina je no to ne znači da si ne žele priuštiti nešto što ih veseli, otići na pokoje putovanje, a ne da im je domet do Špičkovine ili Gaćica gdje su i Turci izgubili gaće, ostvariti si pokoji san, uključiti se u neki društveni život. No uglavnom ne mogu, jer svi novci odu na režije hranu i lijekove, naravno pod uvjetom da je iznos mirovine dovoljan da navedeno možeš podmiriti. Osobno mi je zastrašujuća činjenica da radiš više od pola svog života da bi ti poslije taj isti život ovisio o koncu, rastežući to malo bijede što dobivaš. Svako jutro se dižeš, odlaziš na posao, vraćaš se i tako godinama da bi u nekoj od bezbroj mirovinskih reformi shvatio da si opet po nekoj osnovi zakinut. Uključe te u II mirovinskii stup, bez imalo pristojnosti da te netko pita-želiš li to. A ne zaboravimo da je pristojnost jedan od temelja ponašanja u civiliziranom društvu, a društvo koje nosi predznak pristojno trebalo bi biti na višem stupnju i izbrisati sve oblike ponižavanja, posebice institucijsko.Godinama poslije, ne znajući ni što se zapravo događa s novcima koje uplaćuješ saznaješ da ćeš zbog nečije odluke dobivati manju mirovinu. 

Niti su moj, niti bilo čiji problem raznorazni faktori i kretanja koja utječu na našu mirovinu, jer nismo u njima sudjelovali niti kreirali politiku pa tako i mirovinsku. O povećanju broja umirovljenika, njegovim uzrocima, ili ako se već u svemu želimo našaliti- razmnožavanju bez sexa trebalo je razmišljati na vrijeme, a ne kad vrag dođe po svoje. Država je ta koja mora stvarati okvir dostojanstvenog života pa tako i za ljude treće dobi. Zato i postoje institucije koje donose mjere, koje prate kretanja, koja se prilagođavaju tim kretanjima, koje razmšljaju, a ne uvijek kao po nekoj matrici donositi neke ad hoc odluke koje u javnosti izgledaju dugoročne. Dugoročno bi značilo uzeti u obzir sve faktore, sve pluseve i minuse, sve činjenice koje su dovele do ovakve situacije, projicirati zaključke na godine ispred nas i provoditi je, a ne kod svake promjene vlasti raditi izmjene.

Neću pisati o kopanju po kontejnerima, jer to je već na žalost toliko uobičajeni modus operandi naših umirovljenika da je nenormalno postalo normalno i nikoga zapravo nije briga. Ne treba nikome empatija već isključivo razum odgovornih koji će osigurati pristojan i dostojanstven život. Bilo bi normalno da si tijekom života stvarao kako bi se osigurao za stare dane, platio skupe umirovljeničke domove no nisi, a nisi jer nisi imao od čega uštedjeti i stvarati. Govorim o većini, jer manjina nema taj problem. I u drugim zemljama mirovine nisu velike, ali postoji životno osiguranje za koje se tijekom rada odvaja kako bi u starosti osigurao koliko toliko siguran život, a starim ljudima treba sigurnost. Mi u osnovi ne možemo jer uvijek fali za nešto drugo. I kada kreneš uplaćivati pokvariti ti se pumpa na bojleru, pokvari auto i preskočiš mjesec uplate. Znači u osnovi nismo platežno sposobni za tu vrstu osiguranja. To što su naši ljudi snalažljivi, taj koncept koji se godinama proteže i govori- nekako ćemo više ne pije vodu jer nećeš nikako kad nemaš s čim, posebno u starosti. Novci nisu važni dok ti ne zatrebaju, a trebaju stalno. Nije ih važno imati dok ne moraš otići na neko magnetsku rezonanciju, neki ultrazvuk pa ti tvoje zdravstveno u koje si godinama uplaćivao kaže- dođite za godinu dana, a vi se raspadate. Tada odeš u privatnu poliklinku i daš cijelu mirovinu.

Kad imaš novaca lakše se nosiš i sa marginaliziranjem društva ove skupine koju nitko više ne treba, koji predstavljaju smetnju i za vlastitu djecu. Koji nemaju kome ispričati svoje priče o mladosti, o tome da su i oni nekad živjeli svoj život.

Prije nekog vremena bila sam privatnom domu za umirovljenike. Prije sam izašla nego ušla, ustravljena onim što sam vidjela. Na ulazu mramor, moderna recepcija, moderan lift, sve savršeno,a onda otvoriš samo jednu sobu, U sobi pet ljudi leži na krevetu nepomično i čeka smrt za 5 do 6 tisuća kuna mjesečno. Oni su, rekli bi sretnici, jer su imali financijska sredstva za dom, no kad vidiš tu scenu čini ti se da je bolje umrijeti sam.

Tu se otvara i pitanje odnosa prema starima, roditeljima, njihove djece, najbližih koji više nemaju vremena ni mogućnosti skrbita o njima, a bogme nerijetko ni volje. Ostavljeni, napušteni roditelji, roditelji u nekim zabitima koje nitko ne posjećuje osim HGS-a koji je nemali broj puta poslao apel njihov djeci da ih se sjete barem kad ih snijeg zatrpa. U osnovi kako sam već jednom rekla u svom ovom imperativu biti mlad i biti lijep starost smeta, starost više nikome ne treba.

Pa kad je to već tako osigurajmo barem mirovine za život dostojan čovjeka.

  • Kokoiduhovi:

    U cijelosti se slažem. Sve što su radili, kako uporno tvrde, u našu korist, pokazuje se pljačkom, osiromašenjem, nebrigom i nehajem. I nitko nije snosio ni "p" od posljedica takve neodgovornosti i nemara. Država koja radi na štetu svojih građana, ... prikaži još! teško da taj naziv zaslužuje. Zemlja nam je divna, no država - ne daj je Bože ni našim najljućim neprijateljima.

  • Avatar lvan12
    lvan12:

    Nisu ni zaslužili veću mirovinu kad već 30 godina na vlasti drže KPH... neka uživaju u svojim plodovima.