Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

Muškarci u suknjama – pravo pojedinca ili ideološka strujanja

Činjenica je da sve više svjedočimo feminiziranim muškarcima i ženama koje u promjenama gube rodnu ulogu, odnosno društveno očekivano ponašnje i podjelu rada s obzirom na rodnu pripadnost. Modna industija kao vrlo moćan i utjecajan fenomen, iako se zbog sve te lepršavosti na prvu tako ne čini nerijetko izbacuje i modne linije za muškarce u suknjama, i kao i mnoge druge stvari iste su oku i umu prijemčljive i vremenom postaju normalne, čime se ulazi ne samo u terminologiju već i u raskorak između ostvarenog pojma o sebi, odnosno onoga što mislimo da jesmo i što drugi misle o nama i idealnog pojma slike koju bismo htjeli imati o sebi i koju bi netko drugi želio da imamo. Kada sve to preslikamo na djecu..
Objava 08. listopada 2019. 2 komentara 849 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
brisanje rodne odredbe ili

Ako krenemo od toga da čovjek ne živi samo na jednoj razini niti mu je spoznaja jednodimenzionalna te da je na putu do novih spoznaja i istine potrebno uključiti sve razine života tada ulazimo u sukob između novog, nama nejasnog i starog u kojem postoji jedino rodna odredba, odnosno spol žena i muškarac. Ako s druge strane stavimo u korelaciju termine rodne odredbe, rodne uloge i rodnog identiteta otvaramo prostor za razmišljanje. Primjera radi, ako se rodimo kao žensko pri rođenju roditelji nam, kroz usvojeni termin rodne uloge kupuju rozu odjeću. Žensko dijete počinje rasti i u tom odrastanju ima svoj rodni identitet. No sam identitet je definiran kao individualna karakteristika odnosno osobina po kojoj je osoba prepoznatljiva i tada se postavlja pitanje što se događa kada njena osobnost odudara od rodne uloge, odnosno od uloge žene. Tko je ona tada? Žena ili muškarac ili žena sa karakteristikama muškarca ili pak nešto treće. Cijela zbrka nastaje i kod samog pojma rodna terminologija koji je ponekad nejasno definiran, u smislu razlike između pojmova rod i spol i koji može otvoriti i prostor manipulaciji.

Ako se radi, kako se može čuti o brisanju rodnih odredbi, odnosno spola koji je biološki determiniran kromosomima, hormonima i spolnim organima, o stvaranju u budućnosti možda nekog novog oblika života zbog nečijih interesa, postavlja se pitanje koji su to interesi, koji su to novi oblici života i kako će se kapitalizirati jer sve se u konačnici kapitalizira, izvlači materijalna korist, popularnost ili nešto treće.

Dakle, pitanja je puno, odgovora malo, iako se nerijetko nude kao gotovi zaključci. No činjenica je da sve više svjedočimo feminiziranim muškarcima i ženama koje u promjenama gube rodnu ulogu, odnosno društveno očekivano ponašnje i podjelu rada s obzirom na rodnu pripadnost. Modna industija kao vrlo moćan i utjecajan fenomen, iako se zbog sve te lepršavosti na prvu tako ne čini nerijetko izbacuje i modne linije za muškarce u suknjama, i kao i mnoge druge stvari iste su oku i umu prijemčljive i vremenom postaju normalne, čime se ulazi ne samo u terminologiju već i u raskorak između ostvarenog pojma o sebi, odnosno onoga što mislimo da jesmo i što drugi misle o nama i idealnog pojma slike koju bismo htjeli imati o sebi i koju bi netko drugi želio da imamo. Kada sve to preslikamo na djecu koja vremenom razviju pojmove što znači biti muško, a što žensko, i na taj način prilagođavaju vlastito ponašanje što se zapravo događa kad djeca u tim promjenama koje gledaju počnu aktvno tražiti i učiti iz nametnutog rodnog identiteta i uloge. Ovu pojavu već je davnih dana opisao njemački filozof i sociolog Georg Simmel kazavši: Moda naglašava dva nagona; nagon za oponašanjem i nagon za individualizacijom, točnije draž oponašanja kao i draž isticanja koji je svojstven ženama.

Isto kao što moda, između ostalog vuče inspiraciju iz povijesti tako se i kroz tekstove koji se mogu pročitati muškarci potiču na nošenje suknje. potkrepljujući navedno tom istom poviješću, ali i rušenjem barijera, pravom pojedinca i neprihvatljivom diskriminacijom po bilo kojoj osnovi pa tako i u odijevanju muškarca u žensku odjeću, što je logično jer kad propagirate neku ideologiju potrebno ju je za nešto vezati pa i argumentirati no ne i nužno jer nerijetko kao odgovor se čuje- dokažite da je drugačije.

Nesporno je da su muškarci kroz povijest nosili ( i danas nose kao nacionalnu nošnju) razno – razne haljetke no tada to nije imalo predznak ženske odjeće već tadašnjeg načina oblačenja i prikrivanja tijela koji se s vremenom razvijao, počevši od brončanog doba kad su muškarci nosili haljetak do koljena s pojasom, preko sumerske povijesti u kojoj su zajedno sa ženama nosili suknje od ovčje kože, preko Babilonaca. Asiraca. Egipćana Grka, antičkog Rima gdje su nosili tunike pa sve do francuske revolucije kad su započele promjene u odijevanju muškaraca. Neosporno je i da je diskriminacija neprihvatljiva kao i dovođenje u pitanje prava pojedinca da se oblači kako hoće jer ako se fokusirate na riječ pravo i pojedinac osjetit ćete njihovu snagu i potrebu da se poštuje. No sporno je ili navodi na razmišljanje što se krije iza takvih poruka, zašto se suptilno provlače u javnosti i kakve su reakcije ako ih naslućuješ ili prepoznaš.

Ako kažem - ne sviđaju mi se muškarci u suknjama, ne zato jer su manje muževni, naprotiv, itekako mogu biti muževni, ne zato jer kategoriziram ili etiketiram ljude jer to ne radim, već zato što u porukama, kroz pravo na različitost i individualnost vidim negiranje i brisanje rodnih odredbi, odnosno spola ja postajem primitivna i diskriminatorski nastrojena. Ako potom kažem- ne dovodim u pitanje pravo pojedinca već dovodim u pitanje ideološka strujanja koja naslućujem ili vidim i na dnevnoj razini, kroz reklamne kampanje koje se u osnovi mogu sažeti u jednu jedinu krilaticu- jer ja to zaslužujem ja postajem ili ostajem i dalje primitivna i diskriminatorski raspoložena, unatoč činjenici da takve poruke navode mlade i još uvijek neformirane ljude da misle kako je svijet savršen i kako u tom istom svijetu mogu raditi sve što požele. A ne mogu, jer će ih taj isti svijet vrlo brzo razuvjeriti da stvari tako ne funkcioniraju.

U takvim porukama gdje se raspaljuje ljudska žeđ za kidanjem svih okova mi prvo dobivamo, a potom prihvaćamo svoju ulogu, u potpunosti nesvjesni iste. U tom suptilnom slanju poruka kroz muškarce u suknjama, kroz pravo na sve, kroz- ja to mogu i hoću bez pitanja trebam li, tada zapravo govorimo o teoriji nečujnog dijaloga koji izvire iz podteksta i koji ne želi biti prepoznat. Ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam dok se na drugoj strani relativizam, u kojem se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja kojem svjedočimo, a koji je loš jer odudara od potrebne uravnoteženosti i umjerenosti kao i potrebe usklađivanja s načelom razuma

U osnovi nisu problem suknje niti muškarci u njima. Nije problem ni feminiziranost tih istih muškaraca već do čega isto u konačnici dovodi Ako se pročita da ne postoji razlog za podjelom tijela na ženski i muški spol „osim da takve podjele odgovaraju ekonomskim potrebama heteroseksualnosti, odnosno da žena kao pojam postoji samo da učvrsti dvojni i suprotni odnos prema muškarcu“ kakav zaključak izvući osim da se stremi brisanju rodnih odredbi, spola. Ako ovakve promjene zažive što u konačnici dobivamo? Znaju li to oni koji tome streme ili ako znaju, jesu li i mogu li biti svjesni krajnjih posljedica.

  • iron.hide.54966:

    Pravo jest, to svakako ali istovremeno je to nešto i poprilično poremećeno, blago rečeno...ali s druge strane svijet velikim koracima ide u tom smjeru pa takve pojave ni ne čude. Sve i svašta se počinje gurati pod prava i slobode ... prikaži još! pa nekad nezamislive izopačenosti i ponašanja danas su in. A naj opasnije u cijeloj priči je to što oni koji ne dijele takve stavove imaju sve manje prava i mogućnosti da to izraze a da ih pri tome netko ne tuži radi diskriminacije i govora mržnje.

  • Avatar SN
    SN:

    Upravo tako...