Blogosfera Marginalije

Progovoriti i ponekad unijeti plamen nemira

Objava 13. ožujka 2018. 6 komentara 1013 prikaza
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Neka napokon Crkva otvoreno progovori o svemu što se događa.

"Jeste li me razumjeli? Misa se ne plaća. Misa je Kristova žrtva koja je besplatna. Otkupljenje je besplatno. Želiš li dati prilog, možeš to slobodno učiniti, ali ne moraš ništa plaćati! - poručio je Papa.

Zagrebačka biskupija se slaže s tim, ali..I, uistinu misa se ne bi smjela plaćati,već je milodar taj koji je dobrovoljan, koji se od jednostavnosti i ljubavi daje, i koji ne žudi za hvalom. Ako su neke župe siromašnije kako navode  pa zapravo od tih naknada opstaju, tada raspodijelite sredstva..

U čemu je problem? Pišem s pozicije vjernika, i svaki put kad odem u župni ured platiti misu za pokojne osjećam užasnu nelagodu, Prisustvujem misi, i slušam sva ta naglas spomenuta imena, i htjela ne htjela počnem zbrajati. Čovjek pomisli, kako se radi o složenijem obliku korupcije, u kojem su svi umiješani, I Bog, i vjernici i mrtvi i svećenstvo.Ovi zadnji, svojom voljom.

Neka Kaptol čuje i poruku Pape da vođe trebaju ljubiti svoj narod, jer „vođa koji ne ljubi, ne može ni vladati“. Neka napokon Crkva otvoreno progovori o svemu što se događa. O dužnosti države da brine o narodu, ljudima. O nedostatku ljubavi prema svemu pa tako i domovini, zamijenjenim osjećajem superiornosti i brige za vlastiti interes.

O pogledu u budućnost i punini koja ne postoji, jer kada duši oduzmete ljubav i vjeru ona vene. Kada govorimo o ciljanom i dizajniranom oduzimanju ljubavi tada umire sve. I gospodarstvo i kultura i samo društvo. Neka prema socijalnom nauku služi napokon zajedničkom dobru kao jednom od važnijih djela milosrđa. Ne samo pred izbore. Ne samo kada joj to odgovara.

Neka napokon progovori i akademska zajednica, taj fragilan nikad dovršen politički subjekt. Inteligencija zatvorena u svoje kabinete, u rupe sigurnosti koja ne daje odgovore, ne anticipira i ne kreira, već se održava u strukturama moći i konformizmu, vjerujući da će šutnja biti nagrađena kao nekada, raznoraznim nagradama, funkcijama, stipendijama. 

Toliko sam već to puta napisala, da uistinu više, ne samo da ne pronalazim riječi i smisao već je nezahvalan i težak zadatak svakog onog tko upućuje dobronamjernu kritiku, usuđuje se priči s točke gledišta realnih društevnih odnosa. Progovoriti o šutnji, neugodnoj i zaglušujućoj tišini koja je ušla u tradiciju i povijest. O vladajućim društvenim grupacijama koje uvijek i svugdje zamišljaju ciljeve najviših nadzemaljskih sila, u obliku onih zadataka koje ostvaruje takva organizacija društva.

O onima koji stoje na čelu te organizacije i samoj organizaciji koja počiva na moralnim i drugim vrijednostima koje su sami stvorili,  i nije čudo da se tada te vrijednosti podižu na stupanj vječne svetinje. O Pameli Samuela Rihardsona i njenoj predanosti, u kojoj sumnja i kolebljivost ne pronalaze svoje mjesto. Za nju ne postoje sofizmi kojima opravdava neizvršenje svojih dužnosti. Ona je sluškinja; sluškinja je dužna ispunjavati volju svog gospodara i to je za nju dovoljno da opravda njegovu apsolutnu vlast.

O indiferentnosti na djelu na koju se može računati, jer ona kvari i zatire u samom početku ideje, obara sačinjene planove, zapliće čvorove koje poslije jedino mačem možeš presjeći. Gruba materija koja se opire inteligenciji i guši je. Polako, uz povremeno pripuštanje zraka da se ne udavi do kraja. 

Toliko smo zatupljeni svime, uključujući i sebe, jer kad i ovo pišem, ne osjećam neko olakšanje  onim što mi čući u mozgu. Ometa me onaj dvojnik koji mi se naginje preko ramena i stalno me opominje da ne napravim neku ideološku glupost. Autocenzura je to, sestra laži, duhovna korupcija, kako je netko rekao koja te sputava, iritira i ostavlja tragove na rukopisu. 

Izgleda da je psihodelija prirodno stanje naše svijesti, kao što je i prirodno da stalno budemo u ekstazi. Ali ne onoj koja je prirodna koja puni, već ova prevladavajuća, 'mračna' ekstaza koja iscrpljuje.  Što je izazvalo ovakvu reakcju nije uopće pitanje. Pitanje je što nije.

Poželjno je ponekad unijeti plamen nemira u poredak stvari. Podignuti buru na tu skoro glatku površinu. Probuditi tromost. Izvesti na čistac čovjeka koji zbacuje sa sebe okove navika, i više je nego potrebno, jer ustaljeni obrazac ponašanja nije ni dobar ni loš sve do trenutka kada postaje toliko jak da nameće svoje vlastite zakone, snažno se opirući svakom pokušaju drugačijeg djelovanja.

 

  • susi:

    kod nas se sve plaća od mise do sakramenata još imamo godišnju uplatu na knjižice isto kao u komunizmu samo tada država nije davala milijarde za crkvu i svećeničke plaće-usprkos mjesečnom primanju još kupe kod tkz blagoslova -pohlepi u crkvi ... prikaži još!i nikad kraja i u košarice koje guraju ljudima za trajanja mise pod nos

  • h v:

    hocu reci, koliko kosta sjecanje na drage preminule osobe, koliko kosta znak paznje prizvati u sjecanje i zahvaliti se nekome?to sto svi nesto rade ne znaci da je ispravno-moza je mozda nije, a nemojte mi reci da dublje razumijete krscanstvo ... prikaži još! od pape.tu je razlika materijalnog i duhovnog-duhovno je osobna stvar vase svijesti i savjesti prema duhu, a materijalno je da pokazete nesto u ovom svijetu. preminuli nisu vise na ovom svijetu, a mi smo pola tu pola tamo..

  • h v:

    recimo skolovanje nije obavezno, a ti ga placas i tako i svi drugi. porez nije obavezan a ti ga placas, jel tako? uopce nije tako i nista nisi objasnio, s time da se i meni cini nije sija nego vrat.npr. ... prikaži još! beskucnika, ljudi s malim primanjima ima puno, i nije obavezno da i njjma dajes novce, pa im vj ne dajes, oprsoti ako se varam. stvar je da ocekujes korist pod toga, i zato placas, a papa kaze da to nije u redu, jer to nije usluga i ne radi se iz koristi,nego iz ljubavi, ili bolje da se ne radi...