Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

Neprestani priljev depresivnih vijesti nije stanje koje nam treba

Kada govorimo o depresivnim vijestima nije to samo aktualni koronavirus, već stalno stavljanje naglaska na negativnosti pa i u situacijama kada su vijesti daleko od toga. Postoje dobre vijesti, lijepe priče, optimistične koje govore o nekakvim rješenjima, mogućnostima, bude nadu.Zašto se ubija bilo kakav optimizam i malodušje stavlja na prvo mjesto. Kome treba "ubijen" narod, dotučen bez ono malo radosti što je ostalo..
Objava 23. srpnja 2020. 1 komentara 532 prikaza
Foto: pexels.com
Foto: pexels.com
Kada govorimo o depresivnim vijestima nije to samo aktualni koronavirus, već stalno stavljanje naglaska na negativnosti

U ovo vrijeme korone, s mjerama gledam malo po dućanima odjeću. Sve je dostupno, nema što nema, ali, barem s moje pozicije nema više onog oduševljenja kao prije samo par mjeseci, ili nekad dok s bio mlad i gotovo pao u trans kada bi ti starci kupili traperice ili bi ti teta izdaleka poslala neki dio odjeće o kojem si mogao samo sanjati. Onda bi se onako ponosno prošetao i izgledao sam sebi i lijep i pametan kao da ćeš se baš tog trena popeti na klupu i izgovoriti Tinovu Povijest duša ili otpjevati nešto iz Formanove Kose. U svemu kao da se više nalazilo radosti pa tako i u odjeći. I to raspoloženje nije bilo kratkog daha i nisi ga morao brzo nadoknaditi nečim novim kako bi opet bio zadovoljan i motiviran. Da, radi se samo o odjeći ali i ona je govorila i govori, ne samo o tvom osobnom stilu već i o vremenu u kojem se živi, o kulturološkom i tehnološkom napretku, ali i o političkim i gospodarskim promjenama, a samim time i o zadovoljstvu smijehu, tuzi. Postoji nešto što se zove nostalgija ili kako je to netko rekao za izgubljenim Ja, ali postoji i onaj dio objektivnosti, neporeciv, građen na činjenicama.

Zašto sve ovo? Zato jer prošlost vežemo uz nostalgiju gdje pamtimo samo dobre stvari, zato jer neprestani priljev depresivnih vijesti umori čovjeka pa se onako vratiš malo unatrag kako bi anulirao svu tu negativnu energiju. Kada govorimo o depresivnim vijestima nije to samo aktualni koronavirus, već stalno stavljanje naglaska na negativnosti pa i u situacijama kada su vijesti daleko od toga. Postoje dobre vijesti, lijepe priče, optimistične koje govore o nekakvim rješenjima, mogućnostima, bude nadu. „Crnjaci“ se prodaju već dugo no, pitanje je do kada jer sve ima svoj početak i kraj.

I tako će prema svakodnevnim najavama jesen koja je oduvijek bila „vruća“, ove godine gorjeti. Lubenice dozrijevajuju, a neće ih imati tko pojesti, apartmani čekaju a neće ih imati tko puniti. Higijena nosa uzima polako primat nad očima i ustima. Ekonomija će biti u banani. Katastrofa, prema nekima nam ne gine. Naravno da postoje objektivne okolnosti koje svaraju osjećaj nesigurnosti, naravno da neće biti lako no, svatko mora odraditi svoj dio posla kako bi se posljedice smanjile, i država i pojedinac koliko može i to je ono na što treba stavljati naglasak. U suprotnom postaje svejedno idemo li na posao ili ne, naši izbori nemaju smisla i možemo raditi što god poželimo, jer jesenska apokalipsa samo što nije. Sve što čovjeku preostane čitajući takve prognoze je da se obuče u plavi ton, odmara dušu i tijelo i čega angažman za reklamiranje filtera za vodu.

Šalu na stranu, ali zašto i u ime koga se širi panika? Zašto se ubija bilo kakav optimizam i malodušje stavlja na prvo mjesto. Kome treba "ubijen" narod, dotučen bez ono malo radosti što je ostalo. Ne treba nikome lažan optimizam, ali ne treba ni širenje panike. Neka svi ti koji ne razmišljaju sjednu na kavu s takozvanim običnim čovjekom. Gutljaj, dva bit će posve dovoljno da vide koliko je svjesnosti da u ovom novom normalnom nema više ni normalnog ni novog jer novo već za dva sata će postati staro, zatrano novim. To nije način podizanja vjere, nade, ufanja da "nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo". Pristup je važan, način komunikacije je važan, i toliko se pobogu već moglo naučiti. Neće ljude „ubijati“ virus već polako umiranje u ovakvom načinu života i pristupu. A polaka umiranja su najgora, gora od same smrti.

Pustiš čovjeka s lanca, dopustiš mu da malo udahne, tek toliko da se do kraja ne udavi pa ga opet vratiš na početak. Rezultati su već tu. Nema radosti. Kao da si u čekaonici za vraćanje na staro gdje vrijeme ispunjena svodiš na nulu. Možda je čovjek najslabija trstika, ali je trstika koja misli. i biće koje nikada nije ostavljeno bez nade. Hrvatski narod je sve ratove, glad, nevolje, napade preživio sklonjen pod zaštitnički plašt Majke Božje. Tako će i sada biti. Pouzdavajući se u njezin nebeski zagovor častit ćemo je i dalje kao "kraljicu Hrvata", ali i kao "fidelissima advocata Croatiae" (najvjernija odvjetnica Hrvata).

Možemo govoriti - narod su ovce, narod pojma nema, narod isto tako štiti samo svoje interese no, narod je stup društva, narod ima svoju mudrost, prepoznaje i kad znanja nema što mu je činiti u danim trenucima, u narodu je zapisana prošlost i odzvanja pjesma budućnosti. Pa, tako sve više svjedočimo ljudima koji obrađuju svoje vrtove koje nikada prije nisu ni takli. Osjećaju u ovim vremenima, možda i ne znajući zašto potrebu za samodrživosti, upravo ono što neki stručnjaci izdvajaju kao bitno. Moglo bi se reći i razumijevaju i filozofiju samoodrživosti koja nudi praktična i precizna rješenja problema življenja koja će pomoći ponovnom oživljavanju zemlje pa ako hoćete i samog planeta.

Puno je nejasnoća u svemu, a jasnoća nikada nije bila potrebnija. Puno je kontradiktornosti koje stvaraju zbrku no, to ne znači da trebamo stanje koje ubija vjeru i nadu.

  • Niknaknok:

    Niti jedan komentar daje odgovor na pitanje zašto. Iskreno se nadam da će jednom doći kraj. Kad se i politički uradi nešto pozitivno svi se utrkuju u pljuvanju da se narod ne opusti.