Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

Novo normalno – kupim dodatak mobitelu, napučim usne i spojim ga s njegovim; sve učiniti kako bi se izbjegao fizički kontakt

Tko kreira i zašto kreira ovakav život u osnovi postaje nevažno. Radi se o "surferima" koji nadolazeći val koriste jedino za svoje potrebe. Zdravom čovjeku neprihvatljive, da ne kažem bolesne želje pojedinca ili skupine psihološkom projekcijom prenose se na pojedince, na nas same, i u konačnici nesvjesno postaju naša svrha života i ostvarivanje njihovih ambicija. I moglo bi se kao i u promjenama u sportu reći: "Nekada su ginuli oni u arenama, a zarađivali oni na sjedalima, danas ginu oni u publici, a zarađuju oni na terenu". O ovoj istini mi šutimo, jer kao ljudska bića ne možemo, odnosno teško priznajemo kako nas je netko prevario.
Objava 14. rujna 2020. 0 komentara 425 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
socijalna distanca-usamljenost

Danas svjedočimo društvenim i socijalnim fenomenima kao posljedici promjena koje se događaju pa tako i u muško - ženskim odnosima. Sve to skupa mogi bi staviti pod zajednički nazivnik novog normalnog koje će za čovječanstvo imati dalekosežne posljedice. Pa, tako zbog sve većeg socijalnog udaljavanja kojem tako „lijepo“ pridonosi i ova korona kupite dodatak mobitelu sa silikonskim usnama, napučite usne i spojite ih s njegovim usnama. Precizni senzori vam mjere i silu pritiska poljupca i jadna vam majka ako nije bio jak dok ga šaljete partneru. Novo normalno koje će se pridružiti i umjetnoj inteligenciji, robotima s kojima ćemo i seksualno općiti, aplikaciji koja će nam puštati glazbu ako prepozna naše loše emotivno stanje, i gdje možemo jedino moliti boga da se ne zblesira i da nam umjesto opuštajuće glazbe pusti Wagnerov Sumrak bogova. Novo normalno i u pojmu sologamije- udajem se za samu sebe. Naravno, je li nešto od navedenog zaživjelo ili će zaživjeti u nekom drugom tehnološkom vidu je nebitno jer proces se odvija i sve se čini kako bi se oduzeo fizički kontakt. 

Gledam sina kako se dopisuje i pitam ga – zašto se ne nađete na kavi. A, mama danas nitko više ni ne ide na kavu, sve se obavlja virtualno. I samo rijetki to obave. Sjajno! Kada bi povukli paralelu nekadašnjih odnosa i oni su se mjenjali no, fizički kontakt nikada nije izostajao. On je bio manji ili veći, ovisno o vašoj prirodi, okolini koja vas okružuje, ali je bio tu. Spajanje duša, srodnih ili nesrodnih, sve što proizlazi iz takvog spajanja odvijao se uživo. Ako bi povukla paralelu između moje bake, mene i mog djeteta promjene su velike, a kad bi provukla današnju dimenziju odnosa kojoj svjedočimo, promjene su ogromne i ne vode dobrom. Nestaju sve one komponente koje čovjeka čine čovjekom, nestaju i izazovi, hrabrost, majka patnja koja je oplemenjuje. Nestaje i prava iskonska ljubav kao duga uporna avantura, prilika za neprestano istraživanje drugosti i razlike koja oslobađa pojedinca opsesije samim sobom i vlastitim identitetom.

Smisao je u tome da se, između ostalog socijalni kontakti pa tako i ljubav izražava postupcima. Onim što radimo i iznova definiramo ono što jesmo te do koga i do čega nam je stalo. Bez izravnog kontakta ne možeš znati za čim netko žudi i ima li hrabrosti snivati o ispunjenju želja. Je li spreman riskirati zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom. Je li stigao do središta vlastite boli, jesu li ga životna razočarenja otvorila ili se skrutio i zatvorio od straha da ponovo ne osjeti bol. Je li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe: može li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Je li li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i učiniti sve što je potrebno da se uzdigne. Vidjeti što je to što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.

Tko kreira i zašto kreira ovakav život u osnovi postaje nevažno. Radi se o "surferima" koji nadolazeći val koriste jedino za svoje potrebe. Zdravom čovjeku neprihvatljive, da ne kažem bolesne želje pojedinca ili skupine psihološkom projekcijom prenose se na pojedince, na nas same, i u konačnici nesvjesno postaju naša svrha života i ostvarivanje njihovih ambicija. I moglo bi se kao i u promjenama u sportu reći: "Nekada su ginuli oni u arenama, a zarađivali oni na sjedalima, danas ginu oni u publici, a zarađuju oni na terenu". O ovoj istini mi šutimo, jer kao ljudska bića ne možemo, odnosno teško priznajemo kako nas je netko prevario. Ne volimo istinu već zavaravanja. Odbijamo okrenuti se oko sebe i suočiti se s neugodnom realnošću jer tako se osjećamo bolje. I kroz povijest su postojale istine, upozorenja pred kojima su se zatvarale oči i um, i poslije zbog toga snosile teške posljedice. I danas postoje upozorenja na koja ne reagiramo jer smo previše zaokupljeni samim sobom.

Želimo li uistinu postati beživotne tvari, u potpunosti inferiorni na sve što se događa oko nas, odvojeni od svog bića i svijeta koji nas okružuje. Želimo li uistinu vjerovati kako za takvo stanje duha ne snosimo i sami odgovornost. U svijetu sa sedam milijardi ljudi mi postajemo sve usamljeniji, i čini se kako sa svakim novim danom naša usamljenost postaje sve veća i teža, kako nas sve više izjeda i dušu nam osiromašuje. Usamljenost je sve prisutnija, i što je više tu o njoj se sve manje govori, zapravo ona je zadnja o kojoj ćemo progovoriti, jer duboko već zagrizli u ovom emotivnom stanju sami sebi blokiramo misli. Učinit ćemo zapravo sve kako bi pokazali, dokazali da smo dovoljni sami sebi i da nam blizina drugih nije potrebna. A potrebna je! Interakcija s drugim osobama nam je potrebnija nego što smo najčešće svjesni. Čovjeku je potrebno druženje, razumijevanje drugih, empatija i osjećaj da nekome ili nečemu pripada. U protivnom, bilo da sami okrenemo leđa društvu, ili se društvo okrene od nas, mi ne ostajemo sami već usamljeni u gomili ljudi koja nas okružuje. Treba li zapravo biti utjeha za bilo koga, pa i za same kreatore ovih kretanja kojima svjedočimo kako se evolucija ne može zaustaviti, kako će završiti s čovjekom kao proizvodom društvenih mreža, umjesto sa socijaliziranim bićem. Da, društveni uvjeti su takvi da ćemo, htjeli mi to ili ne postajati sve udaljeniji, emotivna distanca će se povećavati, postajat ćemo sve infantilniji, zadržavati pažnju samo na kratko, sve više ćemo gubiti osjećaj suosjećanja s drugima, a vlastiti identitet bit će nam sve poljuljaniji. I dok to ne postignemo, nećemo se smiriti.

Dok se marljivo radi na otuđenju i usamljenosti, dok gledamo kako se odvija, čekamo da se u konačnici dogodi još imamo šanse nekome se osmjehnuti, nekoga prigrliti, zakoračiti izvan granica nametnutog, iako ruku na srce sve je veća mogućnost da taj neko pomisliti kako nismo baš sasvim normalni. No, vrijedno je rizika jer socijalno distanciranje je za čovjeka preteška kazna. Za najveće zločince se određuju kazne zatvora, odnosno kazne socijalne izolacije.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.