Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

„Oduzimanje“ dodira – Stvaramo li bolesne nacije, štiteći ih?!

Ovo su, ako se pokažu istinitima vrlo zabrinjavajuće izjave koje će promijeniti puno toga esencijalnog kod čovjeka. Ovo je vrlo uznemirujuće, uzmajući u obzir važnost dodira u ljudskoj komunikaciji. Znamo da su ruke važne za komunikaciju, da ruke liječe, previjaju rane, da je u rukama ljubav tijela s tijelom i duše s drugom dušom. Ili kako je to netko rekao - Ruke su uvijek istinite. Čak i kad lice to nije. Ovo je ozbiljniji dio priče. Manje oziljniji dio, ali samo u kontekstu trajanja epidemije je da nitko ne postavlja pitanje što je sa spolnim odnosom slobodnih ljudi, muškom i ženskom dulanošću biologije i reprodukcije kao biološkog procesa…..
Objava 04. svibnja 2020. 0 komentara 1709 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
Ruke su uvijek istinite. Čak i kad lice to nije.

U posljednja dva mjeseca puno toga se napisalo i pročitalo oko epidemije koronavirusa pa tako i o posljednjim izjavama kako se nikada više nećemo moći rukovati. Iz različitih Instituta za javno zdravlje, s jedne strane šalje se poruka kako je rukovanje prošlost, a s druge strane kao neka mekša opcija Sylvie Brand, direktorica programa za globalne zaraze Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), preporučuje alternativne pozdrave kao što su udarac laktom, naklon ili jednostavno mahanje rukom. Nedugo je i ravnateljica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu Maja Grba Bujević izjavila kako dugo nećemo moći dodirivati jedni druge, rukovati se i biti u bliskom kontaktu.

Ovo su, ako se pokažu istinitima vrlo zabrinjavajuće izjave koje će promijeniti puno toga esencijalnog kod čovjeka. Ovo je vrlo uznemirujuće, uzmajući u obzir važnost dodira u ljudskoj komunikaciji. Znamo da su ruke važne za komunikaciju, da ruke liječe, previjaju rane, da je u rukama ljubav tijela s tijelom i duše s drugom dušom. Ili kako je to netko rekao - Ruke su uvijek istinite. Čak i kad lice to nije. Ovo je „udaranje“ na temeljene vrijednosti kao što je zdravlje jer dodir je važan poput hrane,vode i zraka. Ako sve to skupa potraje, a čini se da hoće polako ćemo se odvajati od privrženosti, postajati sve nesigurniji, sve manje empatični, sa sve manje samopoštovanja i oduzimanja vlastitog mišljenja. Zamislite da jedna majka ne dodiruje svoje dijete. Da u trenutku nesigurnosti dijete ne osjeti njene ruke, rame, njen vrat, lice, njen poljubac. Koliko god nas je ovaj svijet već udaljio, čovjek uvijek instinktivno traži dodir kada mu je potreban. Da je tome tako potvrđuju upravo ljudi koji se boje zagrljaja i dodira, koji su nažalost oštećeni u djetinjstvu. Iskorjenjuje nas se polako od prirodnog, nephodnog. Kada već govorimo o temeljnim vrijednostima kao što su zdravlje i život koronavirus, stanje u kojem živimo već je dovelo do znatnog povećanja anksioznosti kod ljudi, traženja psihijatrijske pomoći, čak i od onih koji nikada do sada nisu imali probleme. Ustanove se pune, s predviđanjima psihijatra da će nas sve više biti tamo. Porast potrošnje lijekova nikada nije bio veći. Nedostaje li tu ruka koja će te dotaknuti, pomilovati i reći- ne brini sve će biti u redu!? Zašto se o tome ne govori? Stvaraju li se tako bolesne nacije, štiteći ih?

Ovo je ozbiljniji dio priče. Manje oziljniji dio, ali samo u kontekstu trajanja epidemije je da nitko ne postavlja pitanje što je sa spolnim odnosom slobodnih ljudi, muškom i ženskom dulanošću biologije i reprodukcije kao biološkog procesa kojim se stvaraju potomci s kombinacijom genetičkog materijala. Spolni nagon nije samo puki primitivni poriv već je u bliskoj vezi s našim emocijama i psihičkim životom.

Pored navedenog ostavljat će se i kontakti kad se odlazi kod frizera, pedikera, masera.., Dio koji je razumljiv u djelu otkrivanja kontakata radi eventualne pojave zaraženosti koronavirusom, ali dio koji govori o zadiranju u pravo na privatnost kao ljudsko pravo.

U nejasnoćaoma, kontradiktornostima čovjek razmišlja, vuče paralele, propituje. I to je jedino ispravno, iako nemali broj njih osporava bilo kakvo razmišljanje. To je isto kao da ušutkavamo jednog Maeterlincka koji se pitao - Zašto nad jednim krovom stalno briše bura a nad drugim neprekidno sja zvjezdano nebo? Zašto je jednom dana genijalnost, zdravlje, bogatstvo, a drugome bijeda, bolest i tupost? , Sloboda je paradoks, ali sloboda je prirođena čovjeku da brani svoje misli i svoje postupke. Da izgovori ono što mora i smatra potrebnim jer to je njegovo pravo kao i pravo zajednice da čuje. Potrebno je slušati i čuti jer čovjek samo na taj način može prozrijeti. Biti gluh pored moći umijeća slušanja je potiskivanje i uništavanje tog istog umijeća i dara. Zašto uništavati dar? Nije li to nepotrebno i glupo?! Nije li to neurednost naše duše?! Je li tempo života, zbrka koju donosi suvremeno društvo i civilizacija razlog da ubijamo vlastitu moć. Nije, ono nas može udaljiti, baciti nas u zaborav važnoga, ali zaborav je samo patinom prekriveno sjećanje koje možemo oživjeti. Zato se manimo te opasne rabote koja nas udaljava od rasuđivanja i zaključivanja, i vodi isključivo nagonu.

U svim ovim nejasnoćama, nastaloj zbrci, pitanjima kako ćemo se prilagođavati, živjeti bez dodira, ako to bude potrebno, čovjeku dođe da zatraži pomilovanje za vlastite zgužvane misli. No što čovjeku sada preostaje nego pridržavati se uputa. Nitko ne želi pokazati da je neodgovoran za sebe i druge.Je li to faktor na koji se računa?

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.