Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

„Oprostite odvojeni što ljubim nebo“- Zašto ne želim današnju modernost

Ta silna današnja zahtijevanja od nas kako se ponašati kako reagirati, kako zatomljavati emocije, kako ne imati kritičko razmišljanje pretvorila su se u jedno-morati. Morati kao teški imperativ kojem se sve manje suprotstavljaš. Ne lezi, ne laj, zaveži, skoči, pare na sunce…...I svi ti silni virusi koji kolaju pa tako i koronavirus neće ljude "ubijati" već polako umiranje u ovakvom načinu života. A polaka umiranja su najgora, gora od same smrti. Pustiš čovjeka s lanca, dopustiš mu da malo udahne tek toliko da se do kraja ne udavi pa ga opet vratiš na početak.
Objava 22. lipnja 2020. 0 komentara 1056 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
I to vrijeme je čudna stvar

Prihvaćati godine i dolazak starosti, treba. Štoviše s ove točke modernosti kojoj svjedočimo nikada nije bilo potrebnije ili poželjnjije. Ne činimo to svi sa istim zadovoljstvom no, kada vidim kuda svijet ide, uistinu mi je drago da neka kretanja neću doživjeti. Ruku na srce i to vrijeme je čudna stvar. I ono ima svoju čudljivost koja se prema govorniku svakih sto godina drugačije odnosi.

Mladost, tvoje pokoljenje ne možeš pripremiti za novo jer sve moraju iskusiti sami. Oduvijek je tako bilo i jedino ti preostaje pričati im o nekim drugim vremenima, tvojim, koja možda ostanu kao sjećanje, poput fenomena nestala četiri godišnja doba. O tome kako se nekad ljubilo, kako smijalo, kako se nekada kava naručivala. Kad smo već kod kave, kako vidim sve ću manje imati volje popiti je na nekom svom omiljenom mjestu. Tako mi se čini socijaliziranijim biti sama sa sobom i sa svojom šalicom u vrtu na terasi, u fotelji. Neće mi trebati nikakva aplikacija po kojoj moram stiskati kako bih dozvala konobara i uživala u toplom napitku. O tome kako su nekad postojali kavaliri koji su pridržavali ženi kaput, stolicu, cijenili njeno mišljenje, uvažavali stavove, vodili računa o emocijama, pazili na svoj rječnik koji je bio oslobođen vulgarizma u svakoj drugoj rečenici kojom vas vaš kavalir šarmira. Danas su kavaliri, kako je to netko rekao “rudimentarni ostatak” nečega što se više ne cijeni, što nije u modi, što je nerijetko izvrgnuto i podsmijehu. Kako se žena osjećala ženom, a muškarac muškarcem, i tu je početak i kraj svega. A onda je došao taj famozni feminizam koji je otišao u potpuno krivom smjeru i koji je ženu, a onda i muškarca uskratio za lijepe manire, za slap sreće pa i trenutne.

Kako pojam slušanja polako nestaje stvarajući Goljatkina, golača u svima nama, koji će u nekom zapisanom sjećanju osjetiti potrebu da ga napokon čuju, a onda će, ne znajući zašto biti posramljen, tjeskoban i frustriran shvativši da ga nitko ne čuje i da zapravo nikoga nije briga. Sav taj današnji svijet filtriran kroz optička vlakna onesposobit će da se naša jedna jedina misao zadrži dulje od tri sekunde, i samo u sjećanju ostat će riječi visokog stila, uzvišenog, snažnog jezika.

Ako ćemo govoriti o slobodi i izboru oni su već odavno postali apsurdi. Jedno drugo pobija, gdje god stigne. Moja izbor je moj. To moje pravo, moj izbor osporavaju drugi jer ima smeta. Onima koji ne smeta potpali su pod današnju ideologiju "svega previše" koja dovodi do "troška previše", a taj trošak se rješava zakonom jer poštovanje zakona je naravno odlika demokratskog društva, i tada to više nisu oni već zakon. Kada govorimo o izboru, a to sam više puta napisala, tko je taj koji je trebao Mozartu reći -radi ono što rade svi ostali ljudii bolestan se liječi. Umjesto toga, Mozart je do posljednjeg daha komponirao Requiem. Sloboda jednog pobija slobodu drugoga, i tu je sva apsurdnost.Ta silna današnja zahtijevanja od nas kako se ponašati kako reagirati, kako zatomljavati emocije, kako ne imati kritičko razmišljanje pretvorila su se u jedno-morati. Morati kao teški imperativ kojem se sve manje suprotstavljaš. Ne lezi, ne laj, zaveži, skoči, pare na sunce…

S druge strane ta sintagma- Ničega previše preuzeta od boga Dioniza, više u naredbi nego molbi  vraća nas gromoglasno u stvarnost - Ne pretjeruj! Lijepo je to grčki bog zamislio, ali danas njegova misao pada na malo drugačije tlo. U čemu danas da ne pretjerujemo? Ili još bolje: čega da se, zaboga, odreknemo?! Priča o siromaštvu i bogatstvu, o slobodi i ropstvu. Priča o silnom trošenju novca kojeg nema, o još silnijem trošenju novca kojeg ipak negdje ima. Jesmo li bogati ili siromašni, robujemo ili smo slobodni?Je li veliki pjesnik kada je napisao na ovo naše vrijeme  i naše prostore koji su postali  globalni mislio : "Kome je do toga da bude slobodan i bogat, nije mu se trebalo ovdje ni roditi. Ovdje se gram radosti dušom plaća."

Postali smo i savršeno nijemi pred ljudskom nevoljom. Ne bunimo se. Ravnodušno stojimo i gledamo. Gušimo vlastitu volju koja je sama po sebi zakon. U odsutnosti od svake odgovornosti. A kako biti izvan života. Kako ostati nevin i sačuvan od krivnje dok stojiš, gledaš i ništa ne činiš.... I uvijek ćemo naći opravdanja zašto stojimo po strani. I činit ćemo se sebi i ovom svijetu ispravni i prirodni. I teško ćemo si priznati kako je zapravo riječ o slabosti i konformizmu. Sve do trenutka dok ne postanemo meta i u drugima vidimo sebe dok smo samo stajali i gledali.

Danas čovjeku daš i naljepše stvari, osjećaje i on je u stanju bez imalo razmišljanja sve to  "raskomadati" do neprepoznatljivosti, uglavnom ne razmišljajući što radi. Tako je i s ljubavlju, tako je i s poimanjem domoljublja ili nedostaka istog. Vječno rastrzani između prošlosti i budućnosti jer smo nezadovoljni sadašnjošću. Prošlost vežemo uz nostalgiju gdje pamtimo samo dobre stvari, a loše zaboravljamo. Nedostatnost bježanjem u prošlost rezultira traženjem boljeg života u budućnosti.Pitanje koje se postavlja je zašto onda stabla imaju godove koji su prirodan oblik praćenja događaja?

Pa, taj famozni pojam malog čovjeka koji je sve prisutniji i koji se sve više provlači, odvajajući običnog čovjeka od koga? U odnosu na koga je to mali ili običan. Po kojim je to kriterijima proglašen takvim. Tko je to veći od vas, mene. Ako običan čovjek znači biti oslobođen prljavštine i lakomosti, ako smo zahvalni, ako smo sačuvali osjećaj pravde i pravednosti, ako ljubimo svoju djecu, ako u burnim vremenima ostajemo postojani,  ako slijedimo svoje srce i ne postajemo grubi kad nas život pritisne, ako u nama odzvanja pjesma budućnosti, jesmo li mali, obični ljudi ili ipak veliki koji se ne postavljaju iznad onih koji govore- ti mali, čovječe.

Svi smo danas stavljeni u istu ravan. Onaj tko je davne 1988. godine čitao Zbornik radova  Emila Durkheima znat će da se Durkheimovo podruštvljavanje čovjeka već događa i događat će se na posve drugoj razini, u kojoj će se polako gubiti dok se posve ne izgube specifične osobine ličnosti, po kojima se razlikujemo od drugih ljudi. Uniformiranost već postojeća uzet će primat. Novo normalno postajat će novo, novo, novo normalno do točke kad se više nećemo poznavati. Nedavni pojam "novo normalno" je u osnovi dobro sročen jer uistinu se radi o navikavanju na novi, naizgled normalan način života. Neki će reći budalaštine prolazne no, i poslije 11. rujna 2001. godine činilo se da nam nitko nikada neće uskratiti privatnost i slobodu, ali je terorizam u New Yorku doveo do posebnih režima ulaska u avion, preko noći postavljenih kamera na fasadama zgrada koje prate u stopu. I tako dalje, i tako dalje.......

Svi ti silni virusi koji kolaju pa tako i koronavirus neće ljude "ubijati" već polako umiranje u ovakvom načinu života. A polaka umiranja su najgora, gora od same smrti. Pustiš čovjeka s lanca, dopustiš mu da malo udahne tek toliko da se do kraja ne udavi pa ga opet vratiš na početak. Rezultati su već tu, samo nakon dva mjeseca. Nema radosti. Kao da si u čekaonici za vraćanje na staro gdje vrijeme ispunjena svodiš na nulu.

Što se danas stvari brže kreću, one postaju sve zbrkanije, a crte razdvajanja ili razlikovanja sve se više zamućuju. U toj igri i ne primjećujemo kako se slojevi složenosti samo nakupljaju i produbljuju, a ljudi sve više čeznu za jasnim razumijevanjem onoga što se događa i jednostavnom načinom pristupa životu i radu. Što su jednostavnije i izravnije misli i postupci, to su veće šanse da mirno i usredotočeno prolazimo kroz ova složena i razarajuća vremena. A bonus je u tome što će se naša jasnost i jednostavnost početi prelijevati i u naše okolnosti i situacije.Što kada nema jasnoće i jednostavnosti, što tada dobivamo i čemu svjedočimo? Bipolarnom društvu i podijeli na velike i male, uzdizanju jednih iznad drugih, snobizmu, malograđanštini, Kunderovoj inačici nepodnošljive lakoće preseravanja koja se ogledava u svemu, bahatosti,  oholosti, nezahvalnosti, svima onima koji se ne suprotstavljau svojim idolima, koji dovode do neusklađenosti mentalnog sklopa ljudi s konkretnim zbinjavanjima u kojima vjerovanja, mišljenja, osjećaji postaju neusklađeni, uslijed težnji i frustracija. Uvjeti života naglo su se transformirali i postaje izuzetno teško, gotovo nemoguće jednostavno se povući iz globalnih sustava. Ljudi više i ne traže rješenja za "velike" probleme. Koncentrirani su isključivo, na vlastiti opstanak. Riječ je zapravo o okretanju osobnim preokupacijama i odvajanju od zajednice, a glad za pripadanjem rijetko je kad bila intenzivnija i nužnija.

Ništa novoga, nikakvo otkriće no, čitajući samo jutros raspoloženja većeg broja ljudi čovjek si ponovno potvrdi našu sve veću pogubljenost i emotivnu dezorijentiranost. Unutarnje eskapade - danas sam dobro, sutra nisam, pretvaraju se u - nisam dobro. 

I tako, mogao bi čovjek navoditi primjere današnjeg suvremenog života i zašto ne želi u njemu sudjelovati. No, treba hodati dalje, pronalaziti svoje mjesto s nadom  da nećeš hodati sam. Netko je lijepo napisao - Sve što ću učiniti je ići samo dalje i raditi ono što osjećam. Oprostite, odvojeni što ljubim nebo.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.