Blogosfera Marginalije

Priča s devetog kata u osmerokatnici

Oslobađanje čovjekove osobnosti od stoljetnih naslaga Crkve, morala i tradicije nisu bili njeni ideali. Poezija koju je toliko voljela pretvorila se u „socijalističku poeziju“ koja je uzdrmala sva njena uvjerenja, svu logiku i sav osjećaj za lijepo. Njihovo oslobađanje značilo je njezino porobljavanje i strah pred novim oblikom života. Država nije marila za njena osobna i nasljedna prava. Takvo društvo oduzelo joj je vlasništvo i predano u ruke proletera.
Objava 07. rujna 2018. 0 komentara 153 prikaza
Foto: pexels.com
Foto: pexels.com
Iz zbirke istinitih priča ( Bez zamjerke životu)

Zvuk telefona značio je odlazak dva kata iznad. Dvadeset stepenica davno izbrojanih do vrata i zvona. Dok se nije čulo – otvoreno je, ruka na kvaki morala je mirovati. Nije to bila samo pristojnost koja je nalagala da ne ulaziš bez poziva, već i kodeks ponašanja na kojem je ona ustrajavala.

Dolazila bih uvijek u isto vrijeme. Bilo je to u 10,00 sati ujutro. Besprijekorno dotjerana dočekala bi me u svojoj fotelji. Na niskom drvenom stoliću šalica čaja i dva keksa. Knjiga u ruci i cigareta između prstiju. Jutarnji ritual koji je trajao sve dok u devedesetosmoj godini života nije napustila ovaj svijet.

Sve je nekako odudaralo od stvarnosti pa i stan od nekih pedesetak kvadrata na devetom katu osmerokatnice nastanjene radničkom klasom. Njen pogled prema njima bio je obavijen nekim blagim prezirom. Bili plavog ili bijelog ovratnika svojim držanjem pokazivala je gdje im je mjesto. Kao da im je proricala vječitu glupost i žalosnu budućnost. Njeno podrijetlo i vladavina najboljih stavljena je na najvišu razinu.

Da nije bilo osmrtnice ne bi nikada saznali koliko je Ljubici bilo godina. O tome se nije pričalo. Kao i o naslućivanju iz priča, jer izgledom se nije moglo vidjeti da je bila starija od svog Mate. Svijet je oduvijek pričao pa tako i na šalteru općine dok si satima čekao izvod iz matične knjige rođenih. Nikad ne znaš tko je ispred, a tko iza tebe. Njena zemljakinja bila je iza. Sve to vrijeme iskoristila je za priču o velikoj razlici u godinama koja je bila između njih dvoje.

Mate, bankarski činovnik bio je tih čovjek. Njegov um godinama je bio discipliniran. To što su ogromne količine novca prolazile kroz njegove ruke nije nimalo utjecalo na njegovu skromnost. Neki bi to nazvali i škrtošću, ali suvišnih i neophodnih izdataka sigurno nije bilo za tog čovjeka. On sam kao da nije ni postojao. Sva žudnja za nečim kao da je iz njega iščezla. Ljubica, njegova žena bila je je njegov centar svemira, sve do jedne noći kad se sve izvrnulo naglavačke pa i Matin um. U bunilu i halucinacijama, dezorijentiran i prostorno i vremenski počeo ju je daviti. Rukama čvrsto obavijenim oko njenog vrata pred sobom je vidio neprijatelja.

Pored njegovog kreveta sjedila bi bez riječi, i samo nejasni povici iz bolničkog hladnog hodnika trgnuli bi je. Njen svijet je poljuljan. Na mjesto njene iluzije dovedena je stvarnost. Ne želi je, odriče se istine u koju gleda. Mate je dobro, samo malo odmara.

Dnevna soba bila je prepuna slika i vilerovih goblena. Jednom prilikom dok je vezla Rembrandtov biblijski motiv, pitala je - Jesi li čula za Marcela Prousta? Nisam! Trebala bi. Možda ne sada, ali za par godina, sigurno. Iz ove šalice čaja, ovog keksa izlaze sve moje uspomene. Poslije sam shvatila da je Ljubica govorila o Prosutovoj „Potrazi za izgubljenim vremenom“.

Po povratku sa svakog putovanja pozvala bi me gore. Nakon ispričanih priča o doživljenom uslijedio je i poklon. Bile su to sitnice, ali svaka je imala svoju priču. Odlazile bi u muzeje, kazališta, na sva mjesta koja su je vodila u prošlost iz koje nije mogla izaći. Gledala bi je dok se pomno spremala u spavaćoj sobi. Neizostavni dio oko vrata bili su biseri. Kosa je uvijek bila uredno podignuta.

Čitala bi mi odlomke iz knjiga. Nekada i na talijanskom. To što nisam razumijevala bilo je nevažno. Stvar je bila u čuvstvima, čistoći osjećaja i izrazu lica, dok ti uho sluša turobne žalopojke o izgubljenom miru i sreći. Pričala je satima o rodnom Sinju. Bogatoj i burnoj povijesti Cetinske krajine. O svojoj obitelji i četrnaestero djece kojoj je ponosno pripadala. Kući s bezbroj soba, kabinetu svog oca, skulpturama koje su ukrašavale prostorije. Njihovom poduzetničkom duhu i njihovoj tvornici likera. Sve te priče činile su se nestvarne. Ponekad bih i sumnjala, sve dok nisam dobila flašicu likera s imenom Buljan, i otišla u njenu rodnu kuću u Sinju. Bilo je to vrijeme održavanja viteške igre Alke i odlaska na nedjeljnu misu. - Sve novce koje imam ostavit ću Crkvi, rekla je. Zašto je s nama na vrhu novozagrebačke zgrade, nisam razumijevala. Sa smiješkom je govorila i o odnosu s obitelji Tripalo, u kojoj je i ljubavni zaplet odigrao svoju ulogu kad se njezin brat zaljubio u njihovu kćer. - Schakespeare, Montecchi, i Capuleti, lipa moja, nasmijala bi se.

Oslobađanje čovjekove osobnosti od stoljetnih naslaga Crkve, morala i tradicije nisu bili njeni ideali. Poezija koju je toliko voljela pretvorila se u „socijalističku poeziju“ koja je uzdrmala sva njena uvjerenja, svu logiku i sav osjećaj za lijepo. Njihovo oslobađanje značilo je njezino porobljavanje i strah pred novim oblikom života. Država nije marila za njena osobna i nasljedna prava. Takvo društvo oduzelo joj je vlasništvo i predano u ruke proletera. Ideja neke jednakosti bila je za nju najlicemjernija među svim idejama.

Trajna disharmonija između nekada i sada našla je utočište u svakodnevnoj vrevi. Vršila je svoje društvene obveze, a u svojoj kući, hramovima umjetnosti, u drugim gradovima Europe i svijeta je živjela. Na drugim mjestima u kojima zakoni ukalupljenog života nisu šutjeli.

Čini se da ništa ovu ženu s kojom sam provela razgovore više od dvadesetpet godina nije tako pogodilo pa ni žestoko protivljenje obitelji da se bogata i lijepa djevojka uda za običnog činovnika, kao činjenica da je njena krv, njen brat Vice Buljan izabrao članstvo u Komunističkoj partiji. Ništa je nije moglo razuvjeriti u ispravnost takvog postupka. Ni ponos kad je postao alkarskim vojvodom. Ni da je o njemu snimljena serija „Čovik i po“. Da je u Sinju postavljena njegova bista. O tome da je kratko bio ministar ribarstva nije htjela ni čuti. Ništa nije postojalo što bi promijenilo njezino mišljenje, posebno ne činjenica da sve što su stvorili „dobrovoljno“ je predano narodu.

- On je čestit i plemenit i volim ga, ali to nije trebao napraviti. I vi ste teta Ljubica bili u partizanima. Pokazali ste mi sliku, sjećate se. I u vašem Sinju se rađala ideja o NOB-u. Jesam, lipa moja, ali nisam bila komunista. Razgovor je ovim odgovorom bio završen.

Kada bi joj brat došao na vrata znala bi mu reći: - Jeste li se najavili? Nisam, na proputovanju sam. Žao mi je. Ne primam sada.

Sva ta kompleksnost i proturječnost koja leži u čovjeku bila je prisutna i kod ove žene. A možda i nije, možda je sva ta suprotnost u ovoj našoj realnosti samo prividna.

Njezin poklon za moj trinaesti rođendan, i njena rukom ispisana posveta u knjizi „Zlatarovo zlato“, bila je jutros i moja šalica čaja, i moje traganje za iščezlim vremenom.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.