Blogosfera Marginalije

Puno je tužnih priča o djeci koja nisu stavila svoj potpis na ugovor sa životom i s ovim svijetom

I u ovo predblagdansko vrijeme blještavila, uz pokoje zvono s crkvenih tornjeva kao u Schillerovim baladama neka će majka sa svojom promrzlom i gladnom kćeri, otac sa svojim sinom tražiti neku svjetliju sliku života, pitajući se: Zašto nad jednim krovom stalno briše bura, a nad drugim neprekidno sja zvjezdano nebo?
Objava 08. prosinca 2018. 0 komentara 252 prikaza
Foto. Pexels.com
Foto. Pexels.com
Foto: Pexels.com

Puno je tužnih priča. Puno je tužnih priča o djeci koja nisu stavila svoj potpis na ugovor sa životom i s ovim svijetom, a okrznuta već na samom početku, ni kriva ni dužna, zakinuta za ljubav, topli zagrljaj, za sretno djetinjstvo, i za ljudsko pravo.

Takva je i priča iz Splita o dječaku koji se vozio autobusom kako bi se ugrijao, jer mu je u stanu užasno hladno, o njegovom 12. rođendanu na koje nije mogao pozvati prijatelje, jer mu mami kasni plaća. o tati kojeg nema, jer je alkoholiziran s iglom u ruci umro.

Takva je i slika umornog djeteta koji u tankoj jakni na minusu, sklupčan na stolici gleda kroz prozor tramvaja, dok mu se vršnjaci izruguju, umjesto da mu kažu ili barem očima govore- proći će, posebnim će te činiti um, srce i duša. I način na koji ih „nosiš“, i što s njima činiš.

I u ovo predblagdansko vrijeme blještavila, uz pokoje zvono s crkvenih tornjeva kao u Schillerovim baladama neka će majka sa svojom promrzlom i gladnom kćeri, otac sa svojim sinom tražiti neku svjetliju sliku života, pitajući se: Zašto nad jednim krovom stalno briše bura, a nad drugim neprekidno sja zvjezdano nebo?

Puno i previše je takvih slika djece, a najgore su one prazne, koje ništa ne govore. One koje ste vidjeli, a već za nekoliko minuta više ih se i ne sjećate.

Priče su to koje se oduvijek proživljavaju i pišu kao što se oduvijek postavljaju pitanja na koja i danas tražimo odgovore. Tko je skovao karike onog lanca bijede što je okovao nezaštićenu obitelj? Zašto se oko jednog sve ruši, a drugome sve polazi od ruke, iako je on manje jak, manje pametan, manje sposoban? Zašto je jednom dana ljubav, dobrota i ljepota, a drugi na svome putu nailazi samo na mržnju, izdaju i zlobu?

Kako spoznati iskonsku tajnu, saznati kome je i zašto bilo potrebno da na zemlju „baci“ milijarde bića koja žude za životom, a kojima ostaje samo da žive u vječitom nemiru u kojem približno pogađa ciljeve. Kome je i zašto bilo potrebno da baci milijune gladne i pothranjene djece, čije zdravlje je ugroženo kao posljedica siromaštva, ili kako je autor jednog istraživanja na kraju zgrožen, cinično završio: Okrutna šala i loša vijest je da vas to rastužuje. Dobra vijest je da ne morate predugo živjeti na taj način.

Naravno, osim neke temeljne istine koja se ne dokazuje, i u kojoj nismo svi pod sretnom zvijezdom rođeni, i u kojoj tamo neki faktor sreće određuje život postoje i objektivni razlozi zašto se takve stvari događaju.

Oduvijek su postojale razlike, ali nikada tolike. Prije jednako nismo ili jesmo imali. Danas su djeca sudionici ideologije nepresušne žudnje silnih i moćnih u kojoj se čuje zveket zlata, šum novčanica i huk svirepe borbe za to zlato kao jedino sredstvo pomoću kojeg se može eksploatirati svijet. Zatočenici postavljenika bez ljubavi, koji ne preispituju svoje činove, već mehaniziraju matricu ustanovljenog legaliteta. Čak ni bogovi nisu izdvojeni od prirode i sudbine već joj se pokoravaju. Čak se ni prvi pobunjenik Prometej ne suprotstavlja svim bogovima. On se, prije svega suprotstavlja Zeusu. Savršeni, jer ništa ne vide i ne čuju. Nijemi pred ljudskom nevoljom. U odsutnosti od svake odgovornosti. I ne možeš ih nazvati ni kukavicama ni slabićima jer kukavičluk do tud ne seže. Oni su mrtva voda. A mrtva voda nema „pamćenje". 

Sačuvaj me Bože takvih ljudi. "Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije  koja se ne smije, i veličine koja se ne klanja pred djecom" rekao je K. Gibran.

Ako sva ta nepravda neće biti izbrisana na ovom svijetu, ostaje vjera da će biti izbrisana na Božjem sudu, gdje će nestati svak prisila sebičnosti, a srce je biti konačna vaga u vječnosti. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.