Blogosfera Marginalije

Što ćeš, takav je život – nedostatak pokretačke strasti

Ta mantra - Što ćeš, takav je život ili nekorištenje danih nam potencijala postaje ukočeno, zatucano i dovoljno trajno da utječe na vlastiti život i život drugih. A to nije život. Ili je život koji se pretvorio u jednu boju.
Objava 25. travnja 2019. 0 komentara 625 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
Što ćeš, takav je život

Današnji nedostatak pokretačke strasti podsjetio me na razgovor s dr. Semirom Osmanagićem kad se tek počelo pričati o bosanskoj piramidi. Čovjek je mogao primjetiti nevjerojatnu strast u svakom njegovom pokretu, pogledu, riječima. Čini se kako sve one kritike zbog miješanja teorija i hipoteza s činjenicama nisu bile za njega nimalo zbunjujuće. Na moje pitanje vjeruje li uistinu u ono što govori, rekao je: Zašto mislite da nisam oslobođen svakodnevnih dogmi i matrixa koji nas okružuju. Ja vas recimo tako doživljavam.

Svi mi u sebi nosimo strast kao esenciju života, slabiju ili jaču. Svi smo mi pozvani da nešto napravimo, da zaoremo neku osobitu brazdu života i ostavimo trag. Svi imamo potencijala za nešto, i svi u sebi nosimo entuzijazam kao jedan od najmoćnijih pokretača.

Zašto ova činjenica pada u zaborav, i što se zapravo događa s ljudima koji svoj život svedu na primarne funkcije hranjenja i spavanja ili u najboljem slučaju koriste minimum svog potencijala kako bi se osjetili živim?! Što je sa svim tim danim im „materijalom“ koji pokreće, stvara, unosi svjetlost u odnos spram sebe samih i uzajmni odnos društvenih grupacija koja se već pokazala i dokazala u svojim zemaljskim konturama?!

Prepušteni da ih drugi vode, kao da su otpustili svoj život, uz već toliko ukorijenjene riječi - Što ćeš, takav je život! Gdje god se okreneš čuješ tu mantru, koja uistinu postaje problem. Problem koji bi se mogao dovesti u razne korelacije, od nasljeđa pomiješanog sa suvremenim načinom života čovjeka i njegova uma, vjerovanja u sudbinskog bez ostavljene mogućnosti da i najmanji događaj u zemaljskom životu ima svoju svrhu pa sve do straha od bilo kakvog rizika i straha od bespomoćnosti pred vlašću života. Ali i problem čije postojanje pobijaju drugačiji ljudi i njihov životni stil, njihove osobine koje u konačnici postaju „mi“ i osobine ovih drugih koji postaju „oni“.

Nedostatak žudnje, čovjekove duševnosti, voljne, misaone i emocionalne kao pokretačke snage toliko je danas opipljiv da postaje gotovo aksiom, temeljna istina koja se ne dokazuje i koja dovodi do životne močvare, koja ne donosi promjene na osobnoj, a samim time ni na društvenoj razini.

Na žalost danas je to većina nas koja ne vidi da je promjena jedina postojana. Da bez zakonitosti promjena nema stava i djelovanja u pravom smjeru. Većina koja gleda u prošlost, a ne u budućnost, a još u Danteovoj ličnosti slijevali su se elementi umiruće prošlosti, s prvim težnjama probuđene ličnosti. Većina koja ne govori samo o pomirenju sa mentalnim stanjem tromosti i ravnodušnosti na sve poticaje i potencijale unutar i oko sebe, već govori i o izostanku odgovornosti za vlastiti život. U takvom stanju okrivljujemo sve, od države, prijatelja, kolega, bračnih partnera.., dok sebe aboliramo od odgovornosti.

Ta svakodnevna mantra - Što ćeš, takav je život ili nekorištenje danih nam potencijala postaje ukočeno, zatucano i dovoljno trajno da utječe na vlastiti život i život drugih. A to nije život. Ili je život koji se pretvorio u jednu boju. To je mračno raspoloženje koje ne može ili neće vidjeti blistajuću, svjetlu renesansu. To je bolest preživljavanja, svedeno na najnužnije potrebe, na minimum aktivnosti.To je sloboda prilagođavanja. To su smrti, a ostalo je je tek nestajanje, kako je to rekao S. Kierkegaard.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.