Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Marginalije

Vratiti umiranje u život- zbog njih, zbog nas

Umiranje nekoga, vraćeno je tamo gdje mu je i mjesto. U život, od kojeg se kontinuirano pokušava maknuti kako se ne bi uznemirile ili poremetile današnje vrijednosti i poimanje. U obitelj gdje danas umiranje postaje prava povlastica, a umiranje po bolnicama, staračkim domovima izolacija od društva, nerijetko pod parolom nemogućnosti brige i potrebe za aparatima.
Objava 18. rujna 2018. 4 komentara 1026 prikaza
Foto: pexels.com
Foto: pexels.com
-

Kad se susretneš s bolešću najbližih sve što taj isti u konačnici zaključi, zaključiš i sam. Ništa nije vrijedno našeg zdravlja. Sve te nervoze, negativnosti, mržnje, agresije, sve to naše prtljanje s životom postaje nebitno. Dolaziš polako do same biti života, i nakon svega počinješ živjeti upravo onako kako si trebao godinama prije. Smrt ti postaje prihvatljiva. Rastanci ti ne padaju tako teško. Postaješ u potpunosti svjestan neizbježnosti i jednog i drugog. Bivaš i oslobođen, jer kako je to rekao A. Camus jedina sloboda znači „biti na čisto sa smrću“.

Postaješ i svjestan koliko je važno biti uz uzglavlje onih koji odlaze s ovozemaljskog puta. Onaj tko je prošao sva ta iskušenja razumjet će što to znači bolesniku i nama samima. Ako su još u našim odnosima postojale neraščišćene stvari koje su se poput sjenke vukle godinama tada je prisutnost još važnija. Tada rješavate sve neriješeno, i u trenutku kad odlaze vi ste mirni. Nevjerojatno mirni. Sjećanja su vam čista, misli pozitivne, osmjeh na licu i na samu pomisao onoga koji više nije sa vama.

Nije lako biti uz onoga koji boluje i polako ili brže se sprema napustiti nas. Teška je to i iscrpljujuća zadaća za koju te nitko ne priprema. Pitaš se imaš li uopće snage za tako nešto. Lomiš se u emocijama. Istovremeno si i bijesan i smiren, i nemoćan i pun nade. Vremenom ti se čini da i sam obolijevaš, da nećeš izdržati. Tlo ti postaje nestabilno. Počinješ živjeti u nekom drugom svijetu. Usput, a na to uopće i ne pomislite izgubite i ljude oko sebe, jer nemaju ni vremena ni snage biti barem malim djelom uz vas. Ostavljaju vas neki i zauvijek, i bez imalo grižnje savjesti to vam i priopće. Konačnica procesa s bolesnikom rasvijetli vam sve pa i činjenicu da takvi nikada nisu ni trebali biti uz vas.

Ne znaš na početku kako bi prišao, što bi rekao. Razmišljaš je li u redu reći- ma *ebeš kosu, narast će. Jedna dojka više manje, obje ako treba, nevažno. A onda u nekom trenutku kao neko prosvjetljenje shvatiš da nije u redu to reći, jer u kosi je zapisan život, od samog djetinjstva. U njoj su zabilježene i prve neprospavane noći, prvi dimovi iz klubova, prve ruke koje ti prolaze kroz kosu, tuđe jastučnice. Isto je tako i sa dojkama. Lijepe su kakve god da jesu, jer su othranile djecu, vodile ljubav, uživale u dodirima. Tada pokušavaš pronaći drugi način komunikacije ili jednostavno prepustiš onome koji sve to gubi da sam shvati kako mu ništa nije oduzeto.

Onaj tko je uz uzglavlje bolesnika počinje se neprimjetno stapati s njim. Polako počinje razumijevati da se događa nešto što nadilazi jedan ljudski odnos. Neka nova dimenzija. Vaša blizina tada postaje njegova sigurnost. Njegova blizina, njegov pogled i dodir vaša sigurnost. Bolesnik je iskreniji. Vi ste glasniji. On je realniji. Vi ste uvjerljiviji. On točno zna što želi čuti. Vi točno znate kako mu to ispričati. Grlite ga. Kao da je to način da ga na trenutak skinete s vješala. Osjećate kako diše. U pogledu mu čitate neizgovorene riječi. Razumijete ih. Vi ste on. Život mjerite satima. Na izmaku ste jedan drugome, ali prestaje biti važno. Bili ste tu i prihvatili. Shvatili koliko je važno prisustvo za umirućeg, za vas, za mir onoga koji odlazi i onoga koji ostaje.

Umiranje nekoga, vraćeno je tamo gdje mu je i mjesto. U život, od kojeg se kontinuirano pokušava maknuti kako se ne bi uznemirile ili poremetile današnje vrijednosti i poimanje. U obitelj gdje danas umiranje postaje prava povlastica, a umiranje po bolnicama, staračkim domovima izolacija od društva, nerijetko pod parolom nemogućnosti brige i potrebe za aparatima.

  • fanso:

    Izvrstan tekst!

  • Doom:

    Preksano ste to rekli samo ima jedan problem ja sam bolestan jako i sta je najbolje nemogu umrijet od te bolesti ali moram zivjet s njom i patiti i neki put pomislim e da bar umrem ali nakraju nije ni ... prikaži još!i to lako nazalost!!!