Blogosfera Marginalije

Zakon o nedopuštenom ponašanju na internetu i revizija Zakona o elektroničkim medijima nasuprot slobode govora

Izreći ono što se ne želi čuti je sloboda. Sve ono što se izreče ili želi izreći, unatoč strahu je sloboda.
Objava 12. siječnja 2019. 0 komentara 607 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
Izreći ono što se ne želi čuti je sloboda

Bez obzira je li naše mišljenje logično ili nelogično, konkretno ili apstraktno taj mentalni proces može biti opasan. On postaje još opasniji ako ga javno iznesete, i ako je izravno upućen na pojedince ili grupu ljudi.

Izreći ono što se ne želi čuti je sloboda. Sve ono što se izreče ili želi izreći, unatoč strahu je sloboda. Sve ostalo što nas koči, opominje da ne učinimo neku ideološku nepodopštinu, nešto kao autocenzura, sestra laži i duhovna korupcija Danila Kiša, nije sloboda.

Iznošenje mišljenja naravno ne mora nužno biti opasno. Dovoljno je da uskovitla pojedince i javnost. Dovoljno je da se ti pojedinci loše osjećaju i zapitaju o slobodi govora, o esenciji kvalitete bez koje se ne osjećamo dovoljno živima.

Sloboda, naravno nosi sa sobom i odgovornost. Odbacujući svoju odgovornost prebacujemo svoju slobodu u ruke drugima. Tako je bilo kroz povijest tako je i danas. Neosporno je da imamo pravo izreći ono što mislimo i osjećamo, jer sloboda govora ne može biti oduzeta niti zabranjena, ali svatko od nas mora biti svjestan da se za izrečeno mogu snositi i posljedice. Ne možete vrijeđati. a za to ne snositi odgovornost. Sloboda je takva. Skupa i traži žrtve. Privođenje ljudi pa i ovo posljednje Ivana Đakića zbog govora mržnje pokazuje navedeno. No ovdje se ne radi samo o govoru mržnje već i takozvanom pojmu „zlatne mladeži“ koja nije prisutna smo kod nas već i u cijelom svijetu, i koja živi u uvjerenju kako su zaštićeni.

To su, mogli bi reći činjenice.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izjavila je da će prema Zakonu o nedopuštenom ponašanju na internetu koji je najavljen na sjednici Vlade odgovornost za objavljeni sadržaj na društvenim mrežama biti na upraviteljima društvenih mreža, dok će revizijom Zakona o elektroničkim medijima urednička odgovornost u medijima postojati i za komentare koji se objavljuju na mediju. Osnovat će se i Vijeće za medije koje bi imalo ulogu regulatornog tijela gdje će stručne osobe ocjenjivati je li došlo do kršenja zakona.

Sada dolazimo do esencijalnog pitanja slobode govora i njenog ograničenja. Ako će Vijeće za medije ocjenjivati je li došlo do kršenja zakona neminovno se postavljaju pitanja može li se navedeno uopće kontrolirati i koliko se zapravo zadire u slobodu govora. Koji su to kriteriji koje će Vijeće za medije uspostaviti, i hoće li biti isti za sve. Hoću li biti sankcionirana ako pod komentar ostavim - ne sviđa mi se vaša politika, ili ne sviđa mi se politika koju provodi određena politička opcija. Hoće li to tada biti stavljeno pod govor mržnje ili ostale karekteristike koje nisu definirane kao što ni sam govor mržnje nije jasno definiran, ali se odnosi na osobe koje se napada s obzirom na porijeklo, nacionalnost i ostale karakteristike koje se ne mogu promijeniti. Pa tako ako napišete, kako je rekao Puhovski „glup muškarac“ to je govor mržnje, a ako stavite „glup liberal“ tada to nije. Što ako napišem pod komentar - objavili ste lažnu vijest a laž je loša, obmanjujete javnost. Kako će uredništvo odreagirati? Što je u konačnici sa uredničkom odgovornosti? U Njemačkoj su već nastali problemi pa da bi se izbjegle visoke kazne počeli su se bristi svi komentari koji su po subjektivnoj ocjeni na ovaj ili onaj način sporni. A takvo brisanje komentara stvorit će samo nervozu, konfuziju i smanjiti čitanost jer nitko ne voli da mu se uskraćuje sloboda govora.

Ako bi povukli neku paralelu. to je otprilike kao i medijsko prepucavanje kojem smo svjedočili između Brune Šimleše i Lidije Bačić. Po nekoj definiciji Lidija Bačić je poštovala tuđu slobodu. Nije zadirala u rad Šimleše. Šimleša iznoseći mišljenje o Lidiji Bačić na tom tragu bio je prepreka njenom poimanju slobode. S druge strane Šimleša je imao pravo iznijeti svoje mišljenje, a Lidija Bačić mu je to osporavala. Šimleša je u javnosti koja se obrušila na njega osjetio posljedice zbog iznesenog mišljenja. Lidija Bačić nije.

Do čega zapravo dolazimo? Do apsurda slobode, naravno, jer ne postoji alternativa slobodi. Drugi čovjek je prepreka za slobodu. Pretpostavka „moja i tvoja sloboda” je uvjet moje slobode. Slobodni smo ili nismo. Slobodna osoba ne ograničava i ne kontrolira. Ona poznaje samo slobodnu volju. Iz tog razloga sve će u konačnici završiti samo s pojedinim slučajevima koji će biti sankcionirani.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.