Blogosfera Marginalije

Zanemarivanje roditelja i post festum pokajanje

Toleriramo svakave ljude oko sebe, zašutimo kad riječi trebaju izaći, progovorimo kada zašutjeti treba, trpimo nepravdu sa svih strana, ali roditelju ne dopuštamo ništa.
Objava 22. ožujka 2019. 0 komentara 2175 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
Današnji je to nedostatak ljubavi prema svemu

Nedostatak vremena i poštovanja danas se povezuje sa tempom i načinom života. Otvoreni prema svemu, što od nerazumijevanja, što od neznanja, što od straha i nemoći, sve manje smo svjesni kako biti dobro prilagođen današnjem svijetu i nije neka mjera zdravlja. I čovjek si ne može ne postaviti pitanje kakav je to svijet u koji se tako lijepo ugnjezdiš i u kojem zaboravljaš na svoje roditelje, nerijetko stare i onemoćale, bez razmišljanja o uzrocima i posljedicama. Zakon koji kažnjava one koji zanemaruju roditelje je za pozdraviti, ali represivna mjera nije rješenje. Uzroci su dublji.

Djeca postaju ljudi sa svojim mislima, sa svojom percepcijom života, preuzetom iz vlastitog doma i okruženja, ali u nekom trenutku to okruženje prevagne i više ne prepoznaješ svoje vlastito dijete. Ono postaje sve udaljenije, ono ima sve manje vremena za tebe pa je teško i telefonski broj okrenuti. Neki roditelje bace u potpuni zaborav kao da nisu ni postojali. Neki ih udomljuju i kad za to nema potrebe. Neki, a takvih je najviše ne žele bilo rječju ili nekim djelom pristup svom životu. Ne mješaj se, najčešće se čuje. Ima svakakvih roditelja neosporno i nisu svi za roditeljstvo, ali dopustit onome tko je uz tebe oduvijek bio malo mješanja, koje je u većini slučajeva za tvoje dobro, za ono što ne možeš u nekom trenutku jasno vidjeti i nije tako strašno.

Toleriramo svakave ljude oko sebe, zašutimo kad riječi trebaju izaći, progovorimo kada zašutjeti treba, trpimo nepravdu sa svih strana, ali roditelju ne dopuštamo ništa. Uzimamo ih zdravo za gotovo jer su tu, jer znamo da će biti i kad nas nema i kad naš bezobrazluk pređe granicu dobrog ukusa. Današnji je to nedostatak ljubavi prema svemu pa tako i prema roditeljima, zamijenjen osjećajem superiornosti i brige za vlastiti interes. A kad duši oduzmete ljubav i vjeru ona vene. Kad govorimo o ciljanom i dizajniranom oduzimanju ljubavi tada umire sve. I gospodarstvo i kultura i samo društvo, i međuljudski odnosi i odnos djece prema roditeljima. Pogled u budućnost i punina ne postoji.

I kada se sav taj površan, besmislen i glup modus operandi prelije na tvoje vlastito dijete i tvoje dijete postane tvoje vlastito Ja koje si tako lijepo provlačio kroz odnos sa majkom i ocem tada se čudimo, tada nas boli, tada se sjetimo roditelja.

Uglavom post festum shvatimo da smo pogriješili, a neki ni tada. Uglavnom tada nad grobom roditelja plačemo, prebiremo svoj odnos, žaleći što ih nismo više grlili, u pogledu im čitali neizgovorene riječi, osjetili nešto što nadilazi i jedan ljudski život, neku novu dimenziju, razumjeli jer mi smo oni, naša blizina je njihova sigurnost njihova blizina, njihov pogled i dodir naša sigurnost.

Mi ljudi danas, ionako volimo mrtve. Odajemo im i počast i ljubav kad je prekasno, kad nečije srce i usta zanijeme zauvijek. Tko nas je od ljubavi odučio? I tko nam je rekao da mrtvom govorimo sve ono lijepo koje smo živom trebali reći.

Utjeha u svemu ovo je što ljudsko biće postaje osoba tek kada izađe iz individualnog načina postojanja, kada započne živjeti ljubav i požrtvovanost prema drugom čovjeku i njegovoj potrebi, kada prepozna svoje pogreške i mane, i kada se na kraju pokaje.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.