Blogosfera South 2 North

Ulazimo u Sibirsku ciklonu

Drugi dan našeg putovanja je bio zadnji dašak proljeća. Trećeg dana dočekala nas je Sibirska ciklona koja nas je pratila cijelim putem, gotovo sve do Stockholma.
Objava 16. travnja 2018. 0 komentara 49 prikaza
Spomenko Karić
Spomenko Karić
Palača kulture i znanosti

Dan drugi.

Sunce je izašlo u 6 sati i 32 minute ali ja sam bio budan daleko prije tog trenutka. Slao sam poruke u domovinu jedinoj duši koja je bila tako rano budna zbog mene i koja nije bila ljuta što joj ne dam spavati. Oko 6:30 ustao je i sin a ja već obavio svoje jutarnje rituale. Čuo sam i našu domaćicu iz kuhinje, odnosno čuo sam zvukove po kojima sam zaključio da se oboje pripremaju za odlazak na posao. Prolazeći hodnikom prema kuhinji bacio sam pogled u dnevni boravak i dobacio „Dobro jutro“ na engleskom, domaćinu koji je sjedio na podu, oskudno odjeven i gledao u laptop. Ok, svatko ima svoje narodne običaje, pa tko sam ja da im sudim. Sinko i ja smo sjeli za stol i upijali miris čaja koji se širio iz šalice, no nisam se usudio ni srknuti jer po isparavanju lako se dalo zaključiti da je vrlo vruć. Pročavrljali smo još ponešto sa domaćicom a potom dogovorili strategiju pakiranja i izlaska.

Krenuli smo već u 7 sati. Temperatura to jutro u Budimpešti je bila -1C. Nas je cesta vodila prema Krakowu gdje smo trebali doći oko 14 sati i ondje ručati. Odmah po ulasku u Slovačku natočili smo pun rezervoar goriva i pojeli par sendviča što su nam ostali još iz Hrvatske od prethodnog dana ne pojedeni. Također sam kupio i vinjetu. Bio sam malo osupnut jer je za naših 200 km koje smo trebali priječi kroz Slovačku malo paprena.

Prvo što smo uočili u Slovačkoj je da imaju daleko bolje ceste od Mađara. Slovačku smo prošli u svega par sati ali iz razloga što smo veći dio vozili magistralnom cestom na kojoj je bio gust promet a njome smo pregazili i Tatre i zbog toga izgubili 40 minuta od našeg zadanog rasporeda putovanja. Prošli smo i kroz selo u kojem je autohtona arhitektura gotovo identična našoj Moslavačkoj. Radi se o čardacima koji su potpuno identične građe i strukture kao i naši čardaci.

Ipak nismo ušli u Krakow već prije njega u neki manji grad i to samo u njegov periferni dio. Malo me iznenadila slika tog dijela grada u koji smo ušli. Nisam se mogao oteti dojmu da se nalazimo negdje u Rusiji tijekom 50-tih godina. Arhitektonski stil zgrada među kojima smo se provezli je odgovarao opravo onom socijalističkom iz prošlog stoljeća. No, moram priznati, fasade zgrada nisu oronule kao primjerice fasade zgrada u Hrvatskoj metropoli u samom središtu grada. Ovdje u ovom poljskom gradiću se vidjelo da su sve fasade nove.

Usudio sam se pomisliti kako je to vjerojatno učinjeno nakon što je Poljska ušla u EU. I već iz ranijih ponekih izvora sam imao informaciju da su Poljaci prilično popravili standard ulaskom u EU, daleko bolje od nas i ostalih susjeda. No, prošetali smo glavnom arterijom u tom predgrađu kako bismo kupili nešto za pojesti i uočili kako su poslovni prostori u tim zgradama još uvijek u nekom prošlom vremenu. Mislim da mogu reći da je vrlo slično trgovinama kakvih se sjećam sa kraja sedamdesetih iz svojeg djetinjstva ovdje u Kutini gdje sam odrastao. Onako, jednostavno, skromno, da ne kažem jadno. Moj sin je rekao da ima osječaj da je ušao u Černobil.

Što se tiće samog putovanja kroz Poljsku, sve je bilo OK. Ali nekih 200 km prije Varšave počele su gužve u prometu, kolone, zastoji, radovi na cesti a potom i kiša. Veći dio puta vozili smo magistralnom cestom koja ima dvije kolničke trake i u svakoj po dvije prometne trake. Dio puta smo vozili auto cestom i u dva navrata platili po 10 zlota za korištenje auto ceste. Zbog gustog prometa izgubili smo ponešto vremena pa nismo došli po zadanom rasporedu te stoga nismo ni otišli u obilazak grada kako smo planirali nego smo se odmah uputili k našem domaćinu koji nas je već čekao. Ulazak u grad je bio fascinantan. Imao sam dojam kao da ulazimo u New York.

Ogromni stakleni neboderi, gužva na cesti. Kako je već bilo 19 sati, bio je sumrak i uključena rasvjeta na ulicama tako da je to davalo cjelokupnom izgledu grada još jednu fascinnatniju koprenu.

Stigli smo k domaćinu koji nas je uputio gdje nam je što i ubrzo nas napustio jer je radio noćnu smjenu. Ovo mi se nije prvi puta dogodilo da me domaćin ostavi u vlastitom stanu. Čovjeka prvi puta vidim, ne znam gotovo ništa o njemu niti on o meni a on nas ostavi potpuno same. Ludost ili hrabrost, procjenite sami. Razmjenili smo pive, ja sam mu na poklon donio jednu hrvatsku a on je meni dao poljsku koja mi je nakon napornog dana tako godila. Tuširanje i spavanje bili su zadnje čega se sjećam. Utonuli smo u sladak san a sutra nas čeka novi dan. Opet rano ustajanje jer moramo obići stari grad i krenuti za Litvu. Najavili su snijeg u prognozi. Navodno dolazi Sibirska ciklona o čemu nas je upozorio i naš domaćin. Ujutro smo ustali u sedam sati. Doručkovali, spakirali svu prtljagu i elektroniku, uzeli kameru i tablet i izašli u snježnu mećavu čija je hladnoća prodirala sve do kostiju. Domaćin nam je rekao da smo pješke od njegovog stana za 15 minuta u starom gradu pa da nam se ne isplati ići autom jer pitanje je možemo li pronaći parking. Zbog neugodnog iskustva iz Budimpešte poslušao sam ovaj savjet, ali ubrzo smo zažalili. Do starog grada nam je trebalo 30 minuta hoda. Već za 15 minuta smo bili potpuno bijeli kao snjegovići. Obilazak Varšave je bio u 30 minuta, uistinu najbrže i najkraće što smo mogli. Ni fotografije nisu osobito dobre zbog užasnih vremenskih uvjeta, ali smo ipak obišli povijesni dio grada i pogledali ono što je najzanimljivije. 

Nakon obilaska starog grada, mokri i promrzli, vratili smo se u stan po prtljagu, utrpali sve u auto i krenuli prema Litvi. Nastavak u slijedećem broju. 

Spomenko KarićFoto: Spomenko Karić 1 / 10

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.