Blogosfera Speak Up!

Što rade eseji na maturi ako se učenike ne uči kako ih napisati?

Više od tisuću maturanata predalo je prazan list papira za esej na maturi jer tijekom cijelog školovanja nisu naučili kako pisati eseje. Krajnje je vrijeme da se hrvatske škole ozbiljno počnu baviti podučavanjem vještine pismenog izražavanja.
Objava 11. kolovoza 2019. 2 komentara 4415 prikaza
Foto: Borna Filić/PIXSELL
Foto: Borna Filić/PIXSELL
Jezična pismenost u Hrvatskoj je generalno zanemarena

Kada bi selekcijski proces za novi posao izgledao kao matura za srednjoškolce, tekao bi otprilike ovako: od pjevača koji žele pristupiti profesionalnom zboru tražilo bi se da prvo napišu vlastitu skladbu. Od računovođa bi se zahtijevalo da programiraju softver koji koriste. Od pilota pak da izgrade vlastiti avion. Ti bi zahtjevi pratili istu logiku s kojom se maturanti susreću kada se od njih traži da odjednom znaju napisati esej, nešto poput: „tekstovima ste okruženi cijelo vrijeme, kako ne znate sami sastaviti dobar tekst?“

Vrijeme je da hrvatsko školstvo prizna da se vještina pisanja ne usvaja usput samo zato što čitamo, nego je ono vještina koja se uči i vježba kao i svaka druga vještina. Ipak, većina srednjoškolaca u Hrvatskoj s kojima sam se susrela i radila ne pamte da su dobili upute za pristupanje eseju, a kamoli da su takvo pisanje u školi sustavno vježbali. Čak i gimnazijalci koji redovito moraju pisati eseje kažu da pojma nemaju valja li ono što pišu. Ne znaju što se od njih očekuje i rijetko dobivaju povratne informacije, osim nikad objašnjenih ocjena. Pisanje kao vještina u hrvatskim se školama ne uči.

Učenicima se postavlja zamka

Uključivanjem eseja u državnu maturu, učenike testiramo u nečemu što ih nikada nismo naučili; drugim riječima, postavljamo im zamku. Drugačije se to ne može opisati. Javnosti je to neprihvatljivo, ali institucijama ne baš toliko. Štoviše, ministrica Divjak nedavno je opet istupila u obranu mature i reforme u članku za Express.hr.

Nakon što je više puta javno kritizirana zbog izjave da će nagodinu maturanti moći položiti ispit iz hrvatskog jezika čak i ako predaju prazan list papira za esej, ministrica je ponovno iznijela svoj nelogičan stav prema tom djelu ispita, ovog puta pažljivo i biranim riječima, „na papiru“. Naime, u tekstu objavljenom 3. kolovoza ministrica izjavljuje da „...treba osigurati da se npr. samo uz vrlo visoki postotak rješivosti ostatka ispita na državnoj maturi iz hrvatskog jezika može kompenzirati nedostatak bodova na eseju“. Time još jednom jasno i glasno kaže da ona zna da učenici nisu nikada naučili, dakle ne znaju, kako napisati esej, no da ih svejedno i dalje želi testirati iako ih u skoroj budućnosti nema namjeru naučiti pisati eseje (jer da ima, ne bi morala prilagoditi uvjete za prolaz za iduću generaciju maturanata).

Treba li ministrici Divjak tečaj pisanja?

Ova sporna rečenica zapravo izvrsno pokazuje upravo zašto je bitno sustavno raditi na vještini pisanja tekstova—bili oni eseji, referati, članci, ili drugi sastavci—uz profesora koji je za to osposobljen i koji nam redovito daje povratne informacije, tjerajući nas na logičko i kritičko razmišljanje. Da je ministrica prošla sa mnom samo dio uvodnog tečaja pisanja eseja, znala bi da se ta rečenica sukobljava s ostalim tvrdnjama u njenom članku, čime bi uvidjela da nije logična.

Tu rečenicu ministrica koristi kao detalj koji bi trebao ilustrirati kako je ona poduzela mjere kojima će se „relevantnost [zadataka na maturi] postići boljim povezivanjem zadataka državne mature s ishodima učenja novih kurikuluma“. No rečenica ne samo da to ne ilustrira, nego pokazuje upravo suprotno. Ista rečenica o „visokoj prolaznosti“ također nipošto ne podržava ministričinu početnu tezu da je „većina [onih koji su kritizirali maturu i ministričin resor] zanemarila je da se rezultati u obrazovanju ne postižu preko noći niti se zaostajanje u razvoju može na brzinu nadoknaditi“. (Međutim, neka se zna—itekako je moguće u jednoj školskoj godini pripremiti se za esejski zadatak na maturi, bez obzira na to koliko ima gradiva na satu hrvatskog ili stranog jezika.)

Jezična pismenost u Hrvatskoj je generalno zanemarena

S obzirom na ministričinu izjavu, nije ni čudno što nijednom otkako je preuzela fotelju nije izašao natječaj za EU projekt koji bi se bavio pismenosti. I to unatoč činjenici da se godinama govori o tome da hrvatski učenici prema rezultatima međunarodnih ispitivanja (PISA 2012, PIRLS, ESLC 2011) pokazuju prosječne i ispodprosječne rezultate u jezičnoj i čitalačkoj pismenosti. Koliko znam, zadnji natječaj na temu pismenosti za osnovne i srednje škole bio je raspisan u 2016. godini (i to Unaprjeđenje pismenosti – temelj cjeloživotnog učenja), i koliko vidim, generalno nije bilo nešto natječaja za dodjelu bespovratnih sredstava iz EU fondova kojima bi se financirale osnovne i srednje škole otkada je ministrica Divjak nastupila na scenu.

Učenicima ne nedostaje motivacija, nego znanje i praksa

Neki tvrde da je učenicima koji su predali prazan list za esej nedostajala motivacija. Ako je tako, zašto nisu predali prazne papire i za druge dijelove ispita? Predali su prazne listove za esej jer nisu znali ni kako započeti. Postavljena im je zamka. Kao kod računovođe od kojeg se niotkud traži da programira softver kako bi dobio posao kao računovođa, ili pjevača od kojeg se odjednom traži da napiše skladbu kako bi pristupio zboru.

Učenici bi do kraja svog srednjoškolskog obrazovanja svakako trebali znati pisati eseje, ali dokle god ne počnemo sustavno podučavati sve učenike pisanju eseja, oni ne bi trebali biti sastavni dio državne mature. Krajnje je vrijeme da se hrvatske škole ozbiljno počnu baviti podučavanjem vještine pismenog izražavanja. Osim što se bez te vještine ne može ozbiljno konkurirati ni u kojoj struci (kako sastaviti kvalitetnu molbu za posao ako se ne znamo pismeno izražavati?), vježbanjem svih misaonih procesa koje pisanje od nas zahtjeva gradili bismo buduću generaciju koja jednog dana, nadajmo se, neće uporno istrčavati s nelogičnim izjavama poput one o unapređivanju ispita dopuštanjem polaznicima da preskaču dijelove koji su im teški zato jer ih mi nismo za njih pripremali.


Imate doma sedmaša, osmaša ili srednjoškolca? Speak Up! tečajevi pisanja eseja i drugih tekstova pripremit će vašeg tinejdžera da bez straha i užasa napiše dobro strukturiran i argumentiran tekst na bilo koju temu—čak i na one o kojima misli da nema što reći! Saznajte više ovdje.
 

  • Hantich:

    Da, autorica teksta nudi poduku iz pisanja eseja, ali očito na engleskom, a ne hrvatskom jeziku koji joj je evidentno materinji jezik (što bi značilo i da baš i nije prošla hrvatski obrazovni sustav), budući da reklamira školu učenja engleskog ... prikaži još! jezika, sve vidljivo jednim klikom. No, bitno je da uvijek postoji dušebrižnik koji će naći pogrešku. Lijepo je znati da ima pismenih, u svakom slučaju. Ove informacije nije teško pročitati u medijima i vrlo su tužne. Da se nalazi rješenje kako proći maturu, a predati prazan papir za esej?? Pa sramota! A da se u školama (svaka čast profesorima koji potvrđuju da iznimka čini pravilo) ne uči postavljanje teza, argumentiranje - pro/contra, razumijevanje,....a i načitanost je na niskim razinama, to je u današnjem mentalitetu ionako nebitno, kao i kultura općenito. Zašto stvarati generaciju koja mozga i propitkuje? Mogu samo stvarati probleme..

  • noxxy:

    Autorica teksta nudi poduku iz pisanja eseja, a već u uvodnom dijelu njezinog teksta pronalazim kardinalnu pogrešku. Vještina koju pisanje eseja propituju ne zove se pismeno, već pisano izražavanje. Čovjek može biti pismen ili nepismen, dok je izražavanje usmeno ili ... prikaži još!i pisano. Mogao bih nabrojati još nekoliko neistina navedenih u tekstu iz kojih je očito nepoznavanje sustava obrazovanja. Generalno rečeno, ovaj tekst je zoran primjer hrvatskog mentaliteta u kojem svatko misli da se razumije u školstvo jer je i sam jednom pohađao nekakvu školu.