Blogosfera Speak Up!

Zašto se Hrvati toliko boje nešto glupo reći?

Meni se čini da su Hrvati nekako opsjednuti "sramotama", "sramoćenjem" i strahom da će ispasti "glupi".
Objava 09. svibnja 2019. 8 komentara 945 prikaza
Pixabay.com
Pixabay.com
Pixabay.com

"Kako je XYZ osramotio sebe i Hrvatsku: …"

"Kako se osramotio! Nećete vjerovati zbog čega je..."

"Ovako se osramotio XYZ…"

"Ozbiljna sramota za XYZ…”

 

Ovako počinju samo neki od sličnih današnjih naslova u hrvatskim novinama. Kao da je to što je nešto “sramota” vijest. Ocjena da je nešto sramota nije činjenica, nije vijest, a pogotovo nije srž neke vijesti da bi zavrijedila naslov.

Meni se čini da su Hrvati nekako opsjednuti "sramotama", "sramoćenjem" i strahom da će ispasti "glupi". Također, često i rado proglašavaju druge "glupima". A kao što lopov misli da je svatko lopov, tko se drugima ruga valjda misli da svi čekaju priliku narugati se njemu. U Hrvatskoj je, meni se već odavno čini, takvih proporcionalno puno više nego u SAD-u, gdje sam provela pola života. Postoji razlog zašto su naslovi u ovdašnjim novinama onakvi kakvi jesu.

Loše posljedice straha od "sramoćenja"

Nedavno su moji polaznici na konverzacijskom tečaju engleskog komentirali kako su primjetili da na međunarodnim kongresima, nakon izlaganja, Amerikanci postavljaju predavaču milijun pitanja, moraju znati i razumjeti sve do zadnjeg detalja. Hrvati, s druge strane, samo šute. Boje se reći nešto "glupo" i nisu navikli imati priliku tako se javljati, zaključili smo. Ali ako se ne usudimo postavljati pitanja i pokušati nešto bolje razumjeti jer se bojimo da ćemo ispasti glupi, kakav život vodimo?

Osuđeni smo živjeti u neznanju ili poluznanju ili u najboljem slučaju u prividnoj nadi da možda razumijemo svijet oko sebe. A oni koji se boje ispasti "glupi", ironično, stvaraju uvjete upravo za tu “glupost”. Samo zato što se nisu usudili postaviti pitanje kad su imali priliku!

Samopouzdanje se razvija

Nije lako u kratkim crtama navesti sva moguća obrazloženja zašto je prosječan Amerikanac spremniji nego prosječan Hrvat postavljati pitanja kojima pokazuje da nešto ne zna ili izraziti mišljenja i stavove koje drugi možda neće prihvatiti. To je plod različitih povijesti u jednoj i drugoj zemlji, na koje ne možemo utjecati, koje ne možemo promjeniti.

Ali postoji nešto na što možemo utjecati, što možemo promjeniti, i što može promjeniti nas, a to je obrazovanje. Jedino obrazovanjem možemo promjeniti sebe i svijet. Duboko vjerujem da je to istina. Također sam istinski uvjerena da u američkom samopouzdanju za slobodno postavljanje pitanja i za spremnost jasno i glasno izreći svoje mišljenje ogromnu ulogu igra upravo sustav obrazovanja u SAD-u.

Ključna razlika između obrazovanja u SAD-u i u Hrvatskoj

Znam što mnogi od vas misle o obrazovnju u Americi. Kada bih vas pitala da zamislite tipičnog srednjoškolca iz SAD-a, vjerojatno biste pred sobom vidjeli pretilog tinejdžera s Chicken McNuggetsom u jednoj ruci kako se bori sa slobodnom rukom na karti pronaći Kanadu. S druge strane, svi su u Hrvatskoj čuli za "onog klinca" koji je jedva prolazio u školi u Hrvatskoj, a ispao glavna zvijezda u razredu kada je išao u Ameriku na razmjenu.

Ima puno toga što Amerikanci ne uče tijekom svog obrazovanja, a Hrvati uče. Ali postoji itekako važna stvar koju Amerikanci nauče tijekom svog školstva, a Hrvati ne, a to je da je njihovo mišljenje važno. Od najranije dobi stalno se učenika pita što misli o onome što uči na satu.

Tako se oni već od 3. razreda bave argumentiranim pisanjem. Tada moraju izložiti i braniti svoje mišljenje na neku temu prikladnu njihovoj dobi u eseju od tri odlomka. Od 4. razreda osnovne ti eseji moraju imati pet odlomka, a pišu minimalno četiri eseja u jednoj školskoj godini.

Uloga pisanja u izgradnji i izražavanju mišljenja

Kroz gotovo cijelo svoje obrazovanje američka djeca uče da je njihovo mišljenje važno, te ga vježbaju izgraditi i izložiti. Generalno je kroz obrazovanje učenik uključeniji u proces učenja. S druge strane, iako ima pozitivnih promjena, ovdje je i dalje glavna metoda bubanje. "Kao da su učenici prazni spremnici u koje treba ugurati što više sadržaja, bez njihovog sudjelovanja" opisao je jedan američki pedagog takav pristup.

Pisanje je jedan od najmoćnijih alata koji se može koristiti kako bi se učenici i studenti više angažirali u svojem učenju. Osim što nam pisanje pomaže da bolje razumijemo ono o čemu pišemo, odnosno učimo u školama, o čemu sam već pisala u svom postu o kritičkom razmišljanju, pisanjem učenici i studenti stječu i samopouzdanje.

Usude se povezivati informacije na nove načine i testirati nove ideje, usude se formulirati i istraživati vlastite teorije i uče da njihove ideje nisu "glupe". Dapače, postoji netko tko to traži od njih i tko im daje korisne povratne informacije o načinu na koji su njihove teorije formulirane i izložene.

Ja duboko vjerujem u moć pisanja kao alata za svakakve tranformacije i bilo bi mi drago kada bi pisanje bilo prisutnije u hrvatskom školstvu. Volim misliti da bismo s vremenom tako možda vidjeli malo drugačije društvo, u kojem bi se ljudi manje bojali reći nešto "netočno" i u kojem bi bilo manje naslova koji pokazuju koliko se ljudi boje osobnog sramoćenja. 


Za one roditelje koje žele da im se djeca više bave pisanjem, možda Vas zanima Engleski kamp pisanja i pustolovine na Murteru ovog ljeta. Informacije možete pronaći ovdje.

 

  • Avatar galapagos
    galapagos:

    Ne boje se svi ima ih hrabrih i previše pogotovo ovi što komentiraju na večernjem :-)

  • zaki55:

    Kolinda je neustrašiva!

  • slaven.zadravec:

    Dokaz teze cijelog članka počiva na nekoliko naslova, a koji su podvrgnuti "clickbait" zakonima. Dapače, dobar dio izjava u javnosti bi mogao svjedočiti kako se hrvati ni malo ne boje izreći glupost.