Blogosfera Od Prevlake do Dunava

Prozori bez zavjesa - je li to ikome problem?

Prehodao sam mnogo ulica od Napulja do Rovaniemia. Nagledao se svakojakih čuda. Svaka država ima svoje veselje, da ne kažem narodne običaje. Pa tako eto, jedno od čuda, za vjerujem mnoge u okvirima naše teritorijalne ograničenosti, pretpostavljam su prozori bez zavjesa. Ako to vama nije čudno, meni jest. Navikao sam na taj komad tkanine koji visi sa stropa ispred stakla jer eto, predstavlja mi nekakvu sigurnost da mi neće baš svatko s ulice zavirivati u tanjur. U gradu Orebro to i nije baš tako. I da, dok sam hodao ulicom, doslovno sam gledao što ljudi večeraju, kako se skidaju, čitaju, gledaju tv. Vjerojatno u njihovom svijetu ljudi baš i ne zaviruju u tuđe stanove. Možda je to i nepristojno. Ali meni je bilo fascinantno prolaziti pored zgrade sa osvjetljenim prostorima u kojima vidite ljude kako rade sve što radim i sam u svoja četiri zida, ali oni su potpuno nezaštićeni od pogleda s ulice jer nemaju zavjese i ako imaju rolete ne spuštaju ih.
Objava 23. veljače 2019. 0 komentara 124 prikaza
S.K.
S.K.
Dvorac Orebro

Za predzadnji tekst ovog serijala i općenito, nadam se, kraja skandinavske sage, jer dosta mi je već putovanja po skandinaviji, ostala su dva grada u kojima sam boravio zadnja dva dana na putovanju u listopadu 2018. godine.

Po povratku iz Helsinkija obišao sam gradsku vijećnicu u Stockholmu,

Ne samo izvana, nego i iznutra, sa vodičem.

Potom sjedoh u bus sa kojim sam putovao 200 km do grada Orebro.

Grad je ujedno i središte istoimene županije a u njemu obitava gotovo 100.000 ljudi.

Geografski, rekao bih da se nalazi točno u samom središtu Švedske. Barem onog naseljenijeg dijela.

U grad sam stigao po mraku pa i nisam imao što za vidjeti. Držao sam se svoje navigacije kako bih što prije pronašao lokaciju domaćice kod koje ću prespavati. Naravno, tu je glavnu ulogu opet odigrao moj vjerni partner Couchsurfing. Kako sam ga spominjao već nekoliko puta u svojim tekstovima neću ponavljati ništa o njemu.

Ono što sam ipak uspio uočiti u tom mraku hodajući 30-ak minuta do odredišta, je da sve stambene jedinice u tom gradu, bez obzira bile to zgrade ili kuće, imaju zajedničku crtu, a to su veliki prozori bez zavjesa. Za naš pojam to zvuči vrlo neobično, a meni je bilo posebno neobično, jer kako sam prolazio noću ulicama i teško je ne zaviriti kroz takve prozore jer nisam na to navikao. Uočio sam da se ljudi ponašaju kao da je to nešto najnormalnije. Jer ne samo da sa ulice možete promatrati njihov život u dnevnom boravku nego i u spavaćim sobama. Oni pak, kao da to ne doživljavaju. Odnosno, sasvim im je prirodno prikazivati se u svim mogućim izdanjima i pri tome obavljati sve moguće životne radnje.

Pitao sam svoju domaćicu zašto nemaju zavjese na prozorima, a ona je rekla kako je to uglavnom zbog klimatskog obilježja tog podneblja. S obzirom da je jako malo sunčanih i toplih dana, bitno im je uloviti svaku zraku sunca ili dnevne svjetlosti uopće. Malo mi je to neobično objašnjenje i baš mi i ne drži vodu jer, ako im je tijekom dana i potrebna svjetlost izvana noću zasigurno mogu navući zastore kako ne bi svi prolaznici imali uvid s ulice u stan. Primjetio sam da moja domaćica ima teške nepropusne zastore, ali sam i primjetio da ih uopće ne navlači preko noći, baš kao i drugi stanovnici, na svojim prozorima u gradu. Možda je i dio tajne da u Švedskoj imaju 50% samaca koji na taj način žele na sebe privući pozornost. Ili pak jednostavno imaju crtu egzibicionizma. Možda pretjerujem, no činjenica je da su prozori goli i osvjetljeni.

Uglavnom, šetnja gradom slijedeći dan tijekom dana je bila sasvim ugodna. Prvo što sam ujutro uočio bila je prava poplava bicikala. 

Orebro u središtu grada ima veliki srednjevjekovni dvorac.

Olaus Petri crkvu,

stari grad,

park

u parku je zanimljiv kip,

i zanimljiv toranj od cigle.

Na koncu vodotoranj - vidikovac sa kojeg se pruža fantastičan pogled na grad i okolicu.

U samom središtu grada, sasvim "slučajno", kažem to namjerno jer u slučaj ne vjerujem odavno, naišao sam na trgovinu u kojoj su proizvodi sa Balkana. Nekakva arapska trgovina, na cca 200 kvadratnih metara površine među policama sakrivala je i brojne hrvatske, bosanske i srpske slatkiše ali i druge namirnice poznatih brendova kao što je vegeta i sl. Cijene su dakako gotovo dvostruko veće no u hrvatskoj.

Nedaleko ove trgovine nalazi se i trg Jarn na kojem je još jedan zanimljiv kip. Zovu ga gumena patka. A kip je napravljen od automobilskih guma. 

Nakon cjelodnevnog hodanja, dopuzao sam do željezničkog kolodvora gdje sam vrlo jednostavno kupio voznu kartu na automatu. Inaće, sama zgrada kolodvora sadrži samo čekaonicu i malu trgovinicu sa slatkišima i ponešto gotove hrane i aparatom za kavu na principu samoposluge. Vlak u koji sam ušao i koji me vozio do 100 km udaljenog grada Eskilstuna je izuzetno udoban. Iako je samo putnički vlak i kao takav dosegao je brzinu od 170 km/h. Treba li uopće išta spomenuti ili uspoređivati sa željeznicom u Hrvatskoj. Radije ću prešutjeti taj dio kao i bilo kakve usporedbe sa domaćim načinom života.

S.K.Foto: S.K. 1 / 12

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.