Blogosfera Od Prevlake do Dunava

Šok i nevjerica

Ako imamo predrasude da su skandinavci hladni zbog života na sjeveru onda mogu ustvrditi ni da Indijci koji tamo rade i koji su se asimilirali nisu ništa bolji. Nema žmirenja na jedno oko da ti oproste prijestup!
Objava 17. prosinca 2018. 0 komentara 112 prikaza
Karic S.
Karic S.
Lutke u prirodnoj veličini članova ABBA benda.

 

Ponedjeljak je bio četvrti dan boravka u Stockholmu, odnosno treći dan za obilazak. Ali samo djelomično, jer taj dan poslijepodne sam imao rezerviranu kartu na brodu koji plovi za Helsinki u Finskoj. Tako sam Helsinki kao i Stockholm ove godine posjetio čak dva puta, a ukupno četiri puta do sada. Od četiri posjete, tri puta sam putovao brodom iz Švedske u Finsku. Namjerno spominjem države a ne brodove. Doduše, prije dvadeset godina kada sam prvi puta posjetio Švedsku, putovao sam brodom iz Stockholma u Turku Švedskom brodskom kompanijom. Išao sam u posjet prijateljici u Turku a ona me vodila na krstarenje brodom iz Helsinkija u Stockholm i natrag ali s finskom brodskom kompanijom. Dobila je karte u nagradnoj igri na radiju pa ih je iskoristila da me počasti krstarenjem. Tada sam uvidio kakva je razlika između švedskih i finskih kruzera. 
Švedski su daleko sadržajniji i bogatiji po svemu, ali naravno i duplo skuplji od finskih. 
Stoga sam svaki sljedeći puta birao finske brodove, naravno samo zbog cijene. 
Primjerice, tako me baš kao i prije pet godina, kabina s dva doručka u buffet restoranu koštala 50 €. Naravno u to je uključena cijena vozne karte Stockholm – Helsinki – Stockholm. Brod iz Stockholma kreće u 16:30 po švedskom vremenu a dolazi u Helsinki ujutro u 10:00 po finskom vremenu. Naravno, Finska je u drugoj vremenskoj zoni pa je potrebno pomaknuti sat kod prijelaza Botničkog zaljeva brodom. 

Ali, vraćam se još malo na Švedsku stranu zaljeva jer sam ujutro nakon doručka u hostelu Generator krenuo pješke do 6 km udaljenog ABBA muzeja. Jutarnja šetnja na hladnom jesenjem suncu je godila i potpuno me razbudila. Bolje nego kava koju sam popio nakon doručka to jutro u hostelu. Ulice su bile poluprazne kao i prethodno jutro kada sam išao na brodić za otok Lovon na kojem je Drottningholms dvorac.

Na ulaz u muzej sam pristigao koju minutu prije samog otvaranja ali ondje je već dvadesetak ljudi stajalo u redu za karte. Uistinu mi je bilo nevjerojatno da ovako rano, za njihov skandinavski pojam u ovo doba godine kada je post sezona, uopće treba stajati u redu za ulazak ikamo. Stockholm je 2016. godine imao oko 13.5 milijuna noćenja što i nije zanemariva brojka. A ta brojčica raste iz godine u godinu. Od ove godine, u noćenjima prednjače nijemci s čak 537.000 noćenja godišnje, a potom Britanci sa 442.000 noćenja. Najmanje europskih gostiju dolazi s Islanda i to samo 14.000. Hrvati se u statističkom izvješću niti ne spominju i spadaju u grupu ostatak Europe. No, bez obzira na zanemariv broj hrvatskih posjetitelja, svakog dana tijekom mojeg boravka sam imao priliku u prolazu čuti susjedne jezike. Točnije, bosanski i srpski. U odnosu na prije dvadeset godina, kada se to nije događalo, sada i nisam bio iznenađen s obzirom na to da je jako puno ljudi u posljednja dva desetljeća pobjeglo sa Balkana što zbog rata što zbog ekonomije i politike.  

U ABBA muzeju je moguće vidjeti gotovo sve što je vezano uz glazbenu karijeru četvero ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag u glazbenoj industriji. Ali prije samog ulaska, bogata je kolekcija gitara svjetskih glazbenika.

I danas se slušaju i pjevaju pjesme čak i nakon 35 godina od kako su završili svoju karijeru kao grupa ABBA. Njihove solo karijere nisu ni približno zablistale kao kvartet koji je doslovno poharao svijet. Ali upravo ovih dana se očekuje njihov novi singl "I Still Have Faith in You".
Ovaj singl je nešto što Abba fanovi čekaju duže od tri desetljeća I dolazi nakon enormno uspješnog mjuzikla Mamma mia. Zanimljiv podatak je i da su članovi Abbe 2002. godine odbili ponudu od 725 milijuna funti za turneju. Za razliku od mnogih bendova koji se s vremena na vrijeme ponovo okupljaju jer vide dobru zaradu od dodatnih koncerata iako ne sviraju već godinama, ovaj švedski kvartet je odlučan u svojem stavu da očito nikada više ne nastupe zajedno. Da li je razlog tome emocionalne prirode ili sada već samo godine, koje su učinile svoje, teško je reći i to možemo samo spekulirati. Bilo kako bilo, u njihovom muzeju, nalaze se brojni predmeti iz doba njihovog aktivnog djelovanja na sceni.

Od odjeće, setova sa snimanja spotova do čak I cijelog studija u kojem su snimali svoje albume s brojnim hitovima.

Ondje je I zavidna kolekcija najtiražnijih LP I singl ploča, kako zlatnih tako I dijamantnih. Teško je ostati ravnodušan uronivši u jedan sasvim drugi svijet koji možemo samo površno pregledati I zamišljati kako to uopće može izgledati iznutra. Iz kože nekoga tko je sve to prošao. 

Nakon, obilaska ovog muzeja prošetao sam do Nordijskog muzeja koji je u susjedstvu i koji skriva postavku izložbe o životu na sjeveru. Apsolutno sve što je povezano s prošlošću i sadašnjošću na ovim meridijanima nalazi se u ovom muzeju. 

Htio sam posjetiti i Švedski povijesni muzej ali sam previdio da ne radi ponedjeljkom pa sam bubnuo nosom u vrata i prošetao do šetnice u središtu grada a potom otišao na ručak. Tada je krenulo sve nizbrdo. 

Sjeo sam čekati “Hop on” autobus kojeg kao i obično nije bilo. Gledao sam na sat i računao koliko mi vremena treba pješke do pristaništa ako se autobus ne pojavi. Pojavio se u zadnji trenutak i uskočio sam na sjedalo već pomalo nervozan razmišljajući hoću li stići na vrijeme do broda.
Na šalteru sam morao biti najkasnije pola sata prije isplovljavanja broda. 

Bus je vozio kroz sada već prometno zagušene ulice i ostalo je sasvim malo do posljednje stanice. Ali taj posljednji dio rute je trajao najduže, zbog radova na cesti. Bus je vrludao nekim uskim uličicama I na pojedinim mjestima gdje su bili radovi prolazio je gotovo kroz iglene uši. Divio sam se vozaču što ovakvu grdosiju može provući kroz barikade sa samo par centimetara slobodnog prostora sa svake strane autobusa. Imao sam osjećaj da mi tlak lagano raste jer zbog tih radova autobus gubi puno vremena na obilaženje. Neke ulice su bile zatvorene a neke su jednosmjerne pa nije vozio uobičajenom rutom koju vozi što sam pratio na karti. 
Konačno, kada je stigao do posljednje odnosno prve stanice stao je I ugasio motor. Pitao sam vozača je l' ne ide dalje a on kaže kako nastavlja u 16 sati. Da sam imao kosu na glavi u tom trenutku bi mi valjda sva otpala od muke. Ja sam u 16 sati morao biti najkasnije na blagajni na pristaništu. Pokupio sam svoj ruksak i izjurio kao torpedo iz autobusa. Trkom sam krenuo prema pristaništu. Sa stajališta autobusa ispred Opere vidi se i pristanište jer zračnom linijom do broda ima samo 2 km. Ali cestom je to 3 km ili 40 min hodanja. Vrlo brzo sam posustao i prešao na brzo hodanje. Ali, jedna nevolja nikada ne dolazi sama. Na trgu Karla Johana, pa sve do Katarina vidikovca sve je bilo raskopano. Proljetos, kada sam ovuda prolazio autom skidao sam im sve svece jer sam se tri puta vrtio u krug i nisam znao naći izlaz iz te petlje gdje ceste poniru i nadilaze sve moje do tada viđene cestovne petlje. Prolazio sam ovuda pješke i ranije ali tada nije bilo radova. Ovo sada je prava zbrka. Cesta je ovdje u dva nivoa i uistinu je potrebna ogromna koncentracija snaći se. 
Pratio sam kuda i ostali mravi (pješaci) mile pa sam slijedio trag i spustio se do autobusnog terminala na drugoj strain obale ali kako je sve bilo raskopano nisam na vrijeme prešao na drugu stranu ceste. Kada sam dospio do samog kraja pješačke staze htio sam pretrčati perone i cestu i prijeći na drugu stranu no odnekud je izronio obojeni redar u uniformi i žutom prsluku i počeo nešto mrmljati na švedskom. Ja sam mu odvratio na hrvatskom da ga ništa ne razumijem i krenuo dalje. On mi je tijelom zapriječio put i rekao na engleskom da ne mogu dalje ovuda. Odgovorio sam mu također na engleskom da želim samo na drugu stranu ceste i da mi se žuri na brod jer kasnim. On je rekao da ne može I da se moram vratiti cca 200 m natrag gdje je prijelaz za pješake. Pogledao sam ga izbezumljeno i gotovo očajno zavapio “Čovječe kasnim na brod”. Lik je bio neumoljiv i rekao neka se onda vratim 100 m niže gdje je semafor i da tamo mogu prijeći cestu. I dalje sam gledao u nevjerici i zamolio još jednom rekavši kako jet u samo 5 m za pretrčati i da nema smisla da zbog tih 5 metara idem 100 metara natrag. 
Prijekorno me gledao i pokazao prstom da se vratim. Rekao sam mu da okrene glavu da me ne vidi dok prelazim ali on i dalje nije mario za sve moje vapaje. Ovo nije moguće, ovo se ne događa meni. Gubio sam dragocjeno vrijeme. U tom trenutku je valjda sve vrištalo u meni. Najradije bih ga odalamio ruksakom po glavi i pobjegao preko ceste tu gdje ne smijem. Pa doslovno mogu pljunuti na drugu stranu ceste a ovaj indijski ćevapčić je odlučio trenirati strogoću na meni. Lud k'o puška potrčao sam natrag gdje mi je ovaj uniformirani pokazivao. Došao do semafora na kojem je naravno bilo crveno. Pogledavao sam na sat i grizao nokte. Kad je semafor konačno pozelenio ja sam valjda već bio plav kao štrumf i pojurio kao strijela bijesno preko ceste. Trčkarao sam koliko sam mogao s teškim ruksakom na leđima. Ostajao sam bez zraka, mišići na nogama su mi otpadali od bolova ali sam grabio nezaustavljivo. Brojka na satu se bližila šesnaestici. Meni je zvonilo u ušima. Razmišljao sam samo, što ako će na blagajni biti neka baba koja će točno u 16 sati navući željeznu zavjesu i koju neće zanimati to što sam zakasnio. Neće ju biti briga ni to što ću izgubiti 50 € a još manje što ću onda morati tražiti noćenje u gradu koje sigurno neće biti jeftino. Vrtio sam kojekakve crnjake po glavi dok sam šepesao prema brodu. Gledam ga već pola sata i sada mi je izgledao skoro na dohvat ruke ali nisam bio ni blizu. Brojke na satu su pokazivale 16:00 a meni je bilo podne. Mrak pred očima. Što od umora, što od crnih filmova u glavi. Konačno sam se dovukao do pristanišne zgrade, proletio kroz ulaz I zadihan stao pred blagajnu u 16:02. Za divno čudo, mlada blagajnica je ondje sjedila i čudno me gledala kad sam kroz mali otvor na šalteru gurnuo isprintan papir i uspuhano promrmljao da imam rezervaciju. Mlada dama je uzela moj papir, pogledala, potom uzela miš u ruku i nešto poklikala gledajući u ekran. Odjednom je iz printera krenuo papir koji je uzela i pružila ga uz osmjeh i riječi “Izvolite i sretan put”. Imao sam kartu u ruci. Pa nitko sretniji u tom trenutku od mene. 
Produžio sam do hodnika koji je vodio na ulaz u brod. Na početku hodnika su stajala dva mladića. Jedan je držao foto aparat. “Želite li fotografiranje” upitao je na engleskom, a ja onako još uvijek zajapuren i ljut odbrusim na hrvatskom “Ne, hvala!”. On se nasmiješi i kaže također na hrvatskom “Da, skupo je”. Ja se osmjehnem i pojurim dalje. Stupio sam nogom na brod i konačno mi je pao kamen sa srca.  


Ostavio sam stvari u kabini i popeo se na najgornju palubu ( 11. kat )

Odozgora sam imao cijeli Stockholm kao na dlanu. Kako je bilo vedro imao sam priliku promatrati I predivan zalazak sunca. 

 

Spustio sam se potom u utrobu broda, večerao I utonuo u san…

Karic S.Foto: Karic S. 1 / 9

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.