Blogosfera Spori Zecov

Born To Lose. Live It To Win

„Moj je moto: jedi, pij i budi sretan, jer već sutra možeš umrijeti. Možeš paziti koliko god hoćeš, ali na kraju ćeš ipak umrijeti…, pa zašto se prije toga ne zabaviti?“ – jedna je od brojnih izjava Ian Fraser Kilmistera, poznatijeg pod umjetničkim imenom Lemmy, jednog od istinskih rockera koji je živio kako je i svirao: brzo i glasno!
Objava 04. studenoga 2018. 0 komentara 628 prikaza
Foto: Saša Stanković
Foto: Saša Stanković
Motorqueens, tribute to Motorhead

Kad ostarim, želim biti kao Lemmy – jer za većeg zajebanta, rockera i hedonista ne znam!
Hedonizam nije samo jelo i piće, to su i prijatelji, putovanja, koncerti, izložbe, kazališne predstave, filmovi, knjige, glazba…, slobodno nastavite niz. Otkako znam za sebe, glazba je moj pokretač, okidač raspoloženja, s njom se budim, proživljavam svaki dan, s njom liježem, a često je i sanjam.
Motörhead je jedan od bendova koji me doslovno oborio s nogu i dok sam lupao po bubnjevima osamdesetih godina prošlog stoljeća glavni mi je cilj bio držati ritam kao Philty Animal, Lemmyev bubnjar iz legendarne tročlane postave – oni koji su čuli kako je čovjek koristio dupli bas bubanj, znaju zašto mi je bio idol…


Lemmyjeva glazba nije za svačije uši, baš kao što i njegov životni stil „stisni gas do kraja i vidi što će se dogoditi“ mnogi neće odobravati, ali u vrijeme sveopćeg beznađa i nesigurnosti osobno mi i ne zvuči tako nerazumno!

Tribute koncert ovog petka me ponukao da napišem post o jednoj od najvećih rock'n'roll legendi s kojim su se kolege glazbenici rado družili zbog njegovog izravnog pristupa, humora i iskrenog pristupa životu, a publika ga je naprosto obožavala.
Možda najbolji primjer njegove karizme je scena pred kraj karijere kad je zbog narušenog zdravlja prestao svirati usred koncerta i iskreno rekao „sorry guys, i can't do it“, što je izazvalo katarzu u publici koja je reagirala ovacijama podrške.
Lik je živio život, bez generalne probe!

Motörhead (On Parole)
Najružniji basist najglasnijeg i najbržeg rock'n'roll banda je uskrsnuo ovaj petak, nikad ljepši i seksipilniji kad su tri Talijanke okupirale stage Pištinog (pre)malog kluba Hard Place. Da zakuham i izazovem komentare, Lemmy je rođen na Badnjak 1945., i ako netko tamo gore voli rock'n'roll, zna što mu je činiti…
Lemmyjeva smrt je možda učinila svijet znatno tišim mjestom ali definitivno praznijim i dosadnijim.

The chase is better than you catch, you know (Ace of Spades)
Motörqueens, European Female Motörhead Tribute ovaj su petak već s prvim taktovima razvalile malu klupsku dvoranu otpuhavši prašinu s gotovo 40 godina starih temelja heavy metala. Ne, nisam pobrkao lončiće, Motörhead je zaista pravi rock'n'roll bend koji je krajem sedamdesetih postavio visoke standarde britanskog metala, jer „rock'n'roll je bučan, rock'n'roll je brz i to smo mi“ – često je naglašavao frontmen benda koji je izdao 22 studijska i 10 koncertnih albuma, od kojih je No Sleep 'Till Hammersmith zasjeo i na 1. mjesto albuma Ujedinjenog Kraljevstva 1981.

Curke su više nego dobro odradile koncert, nisu ih smeli ni tehnički problemi kad je nestalo struje i moram priznati, jedan od rijetkih tribute bendova koji me vratio u vrijeme kad su rock'n'roll dinosauri hodali zemljom.

Foto: Saša StankovićFoto: Foto: Saša Stanković 1 / 3

OverKill (Overkill)
Motörhead je zaista kategorija za sebe, jer band je nastao 1975. na temeljima grupa Hawkind i Pink Fairies, puno prije punka (1977.) i metala (1980.). Motor ali i glava benda je zapravo bio Lemmy, a njegova je životna filozofija bila bliža hippyjevskoj retorici, ali s buntovničkim elementima: prezirao je ljudski primitivizam, prijetvorne političare, rasne predrasude, a najviše laži i ljudsku glupost. Čak su ga jednom proglasili i nacistom jer je jednom fotkan s kapom SS oficira, a njegov je odgovor, kao i obično bio jednostavan i direktan: „povijest se dogodila i ne može se negirati, baš kao i činjenica da su kroz povijest loši momci oduvijek imali najbolje, opake uniforme, izgledali su k'o jebene rock zvijezde svog vremena. Obožavam povijest i skupljam uniforme i vojne memorabilije, ali zbog toga nisam ni nacist ni rasist.“

Tales Of Glory (Another Perfect Day)
Bio je strastveni ljubitelj knjiga jer „je čitanje jedina stvar koja ti stvarno dozvoljava da iskoristiš svoju moć imaginacije. Kad gledaš film, gledaš priču ispričanu tuđim očima.“ Ne iznenađuje stoga da su mu tekstovi puni humora u Pythonovskom stilu, a čak je i Michael Palin gostovao na albumu Rock'n'Roll parodirajući parodiju Smisao života Monty Pythona: „Oh Gospodine, spusti pogled na ove ljude iz Motörheada…“

Dead Men Tell No Tales (Bomber)
Naravno, daleko od toga da je bio sjajna prilika za mamine kćeri: nije bilo poroka s kojim se nije sprijateljio. Drogirao se s Hendrixom, navodno pio litru Jack Daniel'sa dnevno, pušio po nekoliko kutija cigareta dnevno, a kruži priča da je spavao s više od tisuću žena. U novinama je objavljeno da ih je bilo dvije tisuće, na što je Lemmy reagirao i tražio ispravak: „OK, možda ih nije bilo tisuću, ali tisuću dvjesto bi moglo biti bliže istini.“

Premda bi bilo za očekivati da su mu uzor bili Stonesi, odrastao je slušajući Beatlese koje je kao šesnaestogodišnjak slušao u The Cavern Clubu, a divio se sarkastičnom stavu grupe, ponajviše Johnu Lennonu. No jedan od najboljih covera kojeg je snimio je Sympathy for the Devil Roling Stonesa, prava stvar za vražjeg rockera. Osobno, na albumu Under Cover još bolja mi je njegova obrada Heroes Davida Bowiea, još jednog karizmatičnog glazbenika koji je obilježio mnoge živote, uključujući i moj.

Another Perfect Day (Another Perfect Day)
Nepogrešiv na basu, s prepoznatljivim glasom poput stare rašpe, svirao je Rickenbacker bas poput ritam gitare, po dvije, tri žice istovremeno. U školi je vidio nekog klinca s gitarom oko kojeg su uvijek bile curice, pa je uzeo maminu gitaru i tako je samo nosao neko vrijeme premda nije znao nijedan akord ne bi li neku od klinki pokupio i on – naravno, uspjelo mu je!
Gitaru je naučio svirati skidajući stvari s Please Please Me albuma Beatlesa, a na bas je prešao jer su u jednom od bendova trebali basistu. Neobičan način sviranja začinio je moćnim zvukom, razvaljujući Marshallovo cijevno pojačalo na najjače, priča se i da je posebnu distorziju zvuka dobio režući opne na zvučnicima. Stalak za mikrofon bio je uvijek postavljen tako da je pjevao gledajući u strop dvorane, a ventilator postavljen ispod njegovih nogu stvarao je dojam easy ridera na nekom Harley Davidsonu. Jednostavan scenski nastup ipak je bio pomno isplaniran, što nije čudno jer se osim na koncertnim pozornicama Lemmy pojavio i u brojnim cameo ulogama u filmovima i na televiziji. Svestran tip…

(We Are) The Road Crew (Ace of Spades)
Lemmy je bio i prvi strani glazbenik koji je svirao u bivšoj Jugi i upoznao Starog: 1966. kao član grupe The Rockin' Vickers svirao je u Beogradu a tadašnji je protokol nalagao da budu na večeri s predsjednikom. Za svaki slučaj, smjestili su ih na suprotnu stranu stola pa nisu progovorili ni riječ, ali je propagandna mašinerija od tog događaja napravila popriličnu zajebanciju.
Kao Motörhead svirali su još puno puta na ovim prostorima, a ja sam ih prvi puta uživo slušao (i gledao) 1982. na dvodnevnom Heavy Metal Festivalu u zagrebačkom Domu sportova kad su bili headlineri prvog dana nakon slovenske Paklene pomoranče, talijanskog PMF-a, Atomic Roostera i Budgie-a.
Trto, frend iz škole i basist u zajedničkom bendu i ja smo se čuvali cijeli dan festivala ne bi li dočekali najružniji, ali definitivno najbrži i najglasniji rock'n'roll bend i iz prvog reda. Drugi dan apsolutno ništa nismo čuli, u ušima samo bijeli šum. Najveća fora bila je u tome što se uopće nismo preplašili da više nikada nećemo nikoga čuti – ma tko ga šljivi, bili smo u prvom redu na Motörheadu i preživjeli smo da o tome možemo pričati…

Slušao sam ih još nekoliko puta, a zadnji put par mjeseci prije nego što je odsvirao Killed by Death na EXIT-u u Novom Sadu 2015. godine - više nije bio u formi, dosta su usporili, ali osjećaj je i dalje ostao isti - neprocjenjivo!

Ace of Spades (Ace of Spades)
Definitivno njihov najbolji studijski album, jedna stvar smjenjuje drugu u furioznom ritmu. Fotka na omotu kao da je s plakata nekog od filmova iz western trilogije Sergia Leona: prljavi, opasni i brzi. Moram li reći koji sam motiv odabrao za jednu od tetovaža?

Bila je to i najuspješnija postava Motörheada: kad su ga pitali zašto je odustao od druge gitare, odgovorio je: "Pa jedna pička u bendu je sasvim dovoljna, zar ne"?

Killed by Death
Ako misliš da si prestar za rock'n'roll, onda vjerojatno to i jesi.
Umro je 4 dana nakon svog 70. rođendana, stilom života debelo je nadmašio čuvenu grupu „27“, a za to je trebalo imati i soli u glavi. Nikad se nije prodao, ni predao pa ni tog 28.12.2015. – jednostavno je došao i taj trenutak…

Lemmy, fuck you, mate – you'll have to wait a little bit more – I'm not ready yet to join you!

Foto: Saša StankovićFoto: Foto: Saša Stanković 1 / 6

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.