Blogosfera Spori Zecov

Dinamovac. Hedonist. Oksimoron?

Jedna se druga definicija istog pojma nakon skoro pedeset godina pokazala pogrešnom: Dinamo. Proljeće. Čak se i onaj moron malo posramio i nadam se da me bar neko vrijeme neće podbadati. A i mazohist se na kratko povukao.
Objava 09. studenoga 2018. 0 komentara 319 prikaza
Foto: Branko Margetić
Foto: Branko Margetić
@Facebook Zakaj volim Zagreb

Ne, nisam prolupao (još). Nismo ni bili nešto previše euforični sinoć nakon tekme za koju smo imali karte, a iz raznih, manje-više (ne)opravdanih razloga nismo otišli na stadion. Ionak' bi bili k'o gusani u magli, ovak' smo bili gemišterska četvorka u lokalnom bircu s nekoliko cura čiji su dečki vjerojatno ipak otišli u Maksimir. Ne, nisu s družile s nama – želim samo reći da smo uživali k'o mali prasci jer smo osjećali da smo ovaj put izbjegli klanje i da nismo topovsko meso.

Sreća je u malim stvarima – Dinamovo proljeće jedna je od takvih. Meni. Nije to neka važna stvar, više je stvar skidanja prokletstva. I uroka! Jer sinoć se poklopilo još nekoliko dobrih stvari, ali krenulo je s Dinamom.

K'o i svakom purgeru, Dinamo mi je u krvi. Ne moraš biti zagriženi nogometni fanatik, pa ni BBB, ali to je tak'. Osim toga, tko se može pohvaliti da je išao na isti stadion i navijao za isti klub s toliko različitih imena?

Već od prve tekme na koju me stari otfurao, na jug ispod semafora, upoznao sam se s prijateljicom frustracijom: Cico Kranjčar je Magdeburgu uvalio 2 komada, ali smo ipak ispali jer su Istočni Nijemci bili prevelik zalogaj.

Do te famozne ’82. popio sam više batina od ondašnje milicije na gostovanjima nego zbog gluposti koje bi izvodio s ekipom, a za koje bi starci nekako saznali. Koliko se sjećam, najviše smo nagrabusili u Banja Luci ’79., u godini slučaja Tomić kad smo bili prvaci ali – nismo. Leđa su mi bila plava još neko vrijeme i nakon zimskih praznika, a tekma je bila negdje sredinom studenog… Samo nemoj, nemoj po glavi druže plavi kukali smo par godina prije nego je Štulić opjevao svoje iskustvo s milicionerima.

Da nije bilo odlazaka na koncerte i mjuze, frustracija bi vjerojatno prerasla u nešto više.

Beatlesi, Beach Boysi, Stonesi, pa Doorsi, Zeppelini, Purplei, Sabbathi…, i Dinamo!

Pa Blue Oyster Cult, Neil Young, Black Oak Arkansas, Budgie…, i Dinamo!

Motorhead, Maideni, Judasi, Saxon, novi val, Štulić, Orgazam,... i naravno opet Dinamo.

Mogao bih tako do besvijesti.

Bez tih glazbenih izleta ne bih se vjerojatno pretvorio u snajperista s američkog juga (ili sjevera, izgleda da ih imaju na svakom krovu), ali da bih imao više mentalnih problema nego ih imam – u to sam siguran. Već i tada smo znali pomisliti da smo prolupali slušajući prijenose tekmi na tranzistoru na sjevernoj tribini, kad bi se uključio legendarni Ivo Tomić i komentirao utakmicu u Zagrebu koju baš gledamo: tekma do-zla-boga dosadna, neko napucavanje oko centra, a on s toliko žara i duha prenosi utakmicu kao da će svakog trenutka pasti gol i proključati tribine! A jedino se čuo stari Partizanovac s košarom punom suncokretovih koštica: „kikiriki, koštice, sport za zube…“

Pred koju sam godinu završio na novogodišnjem tulumu na kojem je bila veća grupa Bad Blue Boysa, pa se postavilo pitanje: kako preživjeti s ne baš purgerskim imenom i prezimenom među njima? Odgovor se nametnuo sam po sebi: „a gdje ste bili '82.?“ jer većina tada vjerojatno nije bila ni u petogodišnjem planu demografske obnove.

S Dinamom i zbog Dinama nešto i naučiš: da bi znao uživati, moraš i nadrapati.

Priznajem da sam u životu imao sreće: nekoliko uzvraćenih ali loše završenih ljubavnih priča, pa dva odlaska na front, multipla (a nije Fiat), potpuno uništeni prednji križni ligament i oba meniskusa (naravno, na nogometu), nekoliko neuspješnih poslovnih poteza…, sve to se dogodilo i prošlo. Ali tog se Dinama i loše karme nikako riješiti! Jer premda i danas znam prvih jedanaest i rezerve, prošlo je više od 35 godina i vrijeme za neko novo ozbiljnije Dinamovo veselje.

Uz spomenute cirkuse koji su me snašli, ima tu i lijepih trenutaka i sjećanja na ljude, poput dovoljno opičenog starog koji me zarazio glazbom vjerojatno još dok sam vozao tricikl po Gornjem gradu i skupljao dedu Kod Šnidaršića Pod starim krovovima, a on me pak naučio koliko su važni prijatelji i druženje. Mogu reći i da sam sretan kao povremeni tata dvjema kćerima zbog kojih u zadnje vrijeme razmišljam koliko veliku sačmaricu moram kupiti kad krenu s izlascima. Većinom sam radio poslove koje sam volio, proputovao gotovo 100 zemalja, poslušao zaista nebrojeno koncerata, istrčao maraton i podosta polumaratona, preživio dva odlaska na front.
Pa ipak, nešto je nedostajaloDinamovo proljeće.

Baš čitam post kolegice koja (se) pita: „Smanjuju li nam se očekivanja nakon što se bezbroj puta razočaramo?“.
Moj je odgovor:
"The Winter is comin'! Samo se ovaj put ne bojimo White Walkersa. Tko zna, možda se ponovi  i ’67." (klasa: vječni optimist)
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.