Blogosfera Iz sportskog tjednika MAX!

Dvoranska lekcija: Slovenci i Srbi to očito rade bolje!

Piše: Mladen Miletić
Objava 06. listopada 2019. 0 komentara 358 prikaza
Foto: Reuters/Pixsell
Foto: Reuters/Pixsell
Mala smo zemlja? Slovenija je još manja. Nemamo para? A Srbija kao pliva u novcu. Nemamo gdje trenirati? Pa koliko nam je dvorana potrebno, pedeset!?

"Slovenke in Slovenci, ta tekma je odločena! Slovenija bo postala evropski košarkarski prvak, Slovenija bo v velikem finalu torej ugnala Srbijo, to sem zdaj prepričan..."

Tako je u trenucima potpune ekstaze na pola minute do kraja finalne utakmice Eurobasketa 2017. u istanbulskoj Sinan Erdem Dome areni slavio komentator slovenske televizije, legenda jugoslavenske košarke Peter Vilfan kad je postalo jasno da će Slovenija postati deveta država koja se popela na košarkaški krov Europe od 1993. Dvije godine poslije ponovo finale Europskog prvenstva Slovenija – Srbija, ovaj put u jednom drugom globalnom sportu u kojem su na svjetskoj razini velesile ogromne države poput Rusije, SAD-a, Kine, Brazila... Ovaj put, na najvećoj mogućoj pozornici, pod svjetlima pariškog Bercyja, bio je i drukčiji ishod. Srbija je ispisala povijest povezavši europske odbojkaške naslove u ženskoj i muškoj konkurenciji.

Zemlja je nekad možda bila zajednička, ali priče su danas potpuno odvojene i različite. Različita podneblja, uvjeti, standardi, škola, a rezultat gotovo u dlaku isti, vrhunski. I jedna i druga zemlja u odbojci su nadmašile rezultate bivše Jugoslavije koja se u muškoj konkurenciji samo dvaput domogla polufinala velikih natjecanja. Za usporedbu, Srbija od 2011. ima dva europska zlata, a Slovenija dva srebra. I dok je Srbija postala velesila prije dva desetljeća kad se još u zajednici s Crnom Gorom okitila olimpijskim zlatom u Sydneyu, sa sastavom u kojem je igrao i današnji izbornik Slobodan Kovač, a glavnu riječ u momčadi izbornika Zorana Gajića vodili velemajstori poput braće Grbić, Andrije Gerića, Vase Mijića, te kasnije samo nastavila s dobrim radom i nisku medalja, Slovenija je relativno nova sila, i to ne samo u odbojci. Slovenci su, pazite ovo, u jednom trenutku bili europski košarkaški prvaci (još uvijek su), europski odbojkaški doprvaci (sada su to već drugi put) i treća rukometna reprezentacija svijeta (predali su broncu u siječnju).

Dakle, na bazi broja stanovnika koji, prema posljednjem popisu, jedva prelazi dva milijuna, Slovenija se drži u vrhu Europe u tri momčadska sporta za koje je potreban širok izbor igrača barem visoke kvalitete. Kad se samo malo zaviri u background njezine aktualne odbojkaške reprezentacije, može se primijetiti sustav koji mi nemamo. Gotovo svaki slovenski igrač poniknuo je u nekom klubu iz manjeg mjesta da bi se u jednom trenutku našao u ljubljanskom ACH Volleyu koji je ne samo najtrofejniji slovenski već je s devet naslova dominantan klub i u regionalnom MEVZA cupu te proveo ondje bar sezonu, a neki i po tri-četiri.

Nakon toga krenu prema Italiji ili nekoj drugoj zemlji s jačom ligom. Slično kao i u košarci, gdje ih je do naslova doveo srpski stručnjak Igor Kokoškov, Slovenci su za nadogradnju u odbojci pozvali talijanske stručnjake, a između srebrnih Andree Gianija i Alberta Giulianija ugurao se već spomenuti Slobodan Kovač koji je sada doveo Srbiju do zlata. Dakle, reprezentacija se daje u ruke samo stručnjacima najviše klase. Ako nemaš svoje, dovedeš izvana. U Srbiji takvih nikad ne nedostaje, a uz velike trenerske autoritete (Gajić, Travica, Terzić), Srbi kao i u košarci imaju važne ljude na visokim mjestima, pa je tako Aleksandar Boričić već desetljećima jedan od vodećih svjetskih odbojkaških autoriteta, trenutačno predsjednik Europskog odbojkaškog saveza.

U svemu navedenom kriju se razlozi zašto smo u navedenim sportovima mi podbacili, zašto, paradoksalno, deset godina nakon izgradnje šest vrhunskih dvorana (Zagreb, Split, Osijek, Varaždin, Zadar, Poreč) Hrvatska kaska baš u dvoranskim sportovima i zašto nam ne vrijede opravdanja kojima se inače služimo kad objašnjavamo neuspjehe. Mala smo zemlja? Slovenija je još manja. Nemamo para? A Srbija kao pliva u novcu. Nemamo gdje trenirati? Pa koliko nam je dvorana potrebno, pedeset!?

Ako smo za sportove s loptom recimo podjednako talentirani, ostajemo stisnuti do golih kraljeva sa spoznajom da očito radimo loše, pogrešno, i manje predano od naših susjeda, da smo osim nogometa sve drugo zanemarili, prepustili stihiji i raspadu, i da više nismo vješti čak ni s alibijima.
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.