Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Iz sportskog tjednika MAX!

Krležine 'zastave' u praizvedbi za košarkašku publiku tamo daleke 1990.

Piše: Mladen Miletić
Objava 17. kolovoza 2020. 2 komentara 1243 prikaza
Foto: Screenshot/YouTube
Foto: Screenshot/YouTube
Vlade Divac i Dražen Petrović

Kako je ovo godina velikih obljetnica, važnih i nevažnih, okruglih i ne baš tako okruglih, al’ nema veze, samo da se obilježava, red je na još jednu koja pada na 19. kolovoza. Košarkaška reprezentacija Jugoslavije osvojila je 1990. zlato na SP-u u Buenos Airesu pomevši u finalu tradicionalnog suparnika, “zbornaju” SSSR-a osvetivši joj se tako za traumatični polufinalni poraz četiri godine prije.

Ali, iz današnje perspektive nebitno je to što su pod naletima čudesne momčadi predvođene Draženom Petrovićem konkurenti padali kao snoplje, što su se u finalu poigrali s jakim Sovjetima, što su na putu do zlata dobili i SAD, što je Mike Krzyzewski bio na postolju blijed kao krpa, što je tamo neki Kukoč bio MVP turnira, i što su igrali neku nestvarnu košarku. Jedino što je ostalo bitno s tog SP-a je scena na kraju finala kad u gužvu na teren utrčava i neki brko naizgled razdragan, s nekom čudno sklepanom zastavom s hrvatskim poljima koju mu je onda Vlade Divac istrgnuo iz ruke ne vrativši mu je.

Kasnije su se proširivale verzije, nadopunjavala izdanja, te da je pljunuo na zastavu, da je gazio po njoj, da je ovo i ono. Danas su snimke, slava YouTubeu, dostupne i na njima se ne vidi ništa takvoga. No, nema veze, za hrvatsku je javnost Divac, naročito kad je sve otišlo do krvi, bio i ostao – četnik.

E sad, da malo za kratko obrnemo priču, pa da se vratimo na onu scenu kad Hrvatska ulazi u finale nogometnog SP-a 2018. i zamislimo da u trenutku kad si Dalić, Ćorluka i Vrsaljko ludi od sreće skaču u zagrljaj ulijeće neki lik, neka to bude i prolupali Rus, i kupi slavu mašući pred očima i njima i TV-publici jugoslavenskom zastavom, ili recimo onom SR Hrvatske... Što bismo rekli? Trebalo ga je isprebijati! Vjerojatno bi mu Mandžukić ili tako netko istrgnuo zastavu kojom bi tako idiotski paradirao i rekli bismo “bravo, majstore, Hrvatino!”.

Uglavnom, scena kako Divac odnosi zastavu pojela je cijeli trenutak do mjere da je ušla u mitologiju Balkana, pa bi i njoj vrijedilo istaknuti kandidaturu za priču “a je li tada možda počeo rat?”. Zašto bi samo Maksimir uživao slavu?

Dvadeset godina poslije, tj. 2010., u američkoj je koprodukciji snimljen film “Once Brothers” s Divcem u glavnoj ulozi, a na temu odnosa s pokojnim Petrovićem. I opet je na Divca bačeno drvlje i kamenje da je sve izmislio, da s Draženom nije bio ni prijatelj, a kamoli brat, i slično... Tko god je gledao makar snimke njihovih utakmica, mogao je čak iz njih po svemu, akcijama, gestama, slavljima, vidjeti da su bili prijatelji. Pravi prijatelji. Da nisu, ne bi mogli tako igrati, uz dužno poštovanje talentu. Ali sad je to očito pogodno nijekati.

Nekako se čini, prateći ga ovako iz daljine, da je Divac obična dobričina koja se maknula s ovog našeg tla krvi i blata jer bismo ga tu ionako i mi i oni uglavnom valjali po ovom drugom. Spremni ste se kladiti da ne bi i Dražen isto prolazio da je živ? Divac je tada u Zagreb došao pružiti ruku pomirenja. Aco i Biserka su je prihvatili, to je najvažnije.

Drugi? Pa to je teško očekivati jer su nam 30 godina poslije ionako ostale samo zastave da njima mašemo. One o kojima je Krleža 1962. pisao u jednom od svojih najboljih romana dotičući se odnosa Hrvata i Srba. Metaforički, ta Divčeva pružena ruka najbolje nas i danas opisuje. Jedan pruži ruku pomirenja, drugi je povuče. Onda drugi pruži, prvi odbije. Tako u krug možeš 500 godina. Kao pod Turcima...
 

  • Avatar Bljesak
    Bljesak:

    Divac je poput bebe koju zli hrvati proganjaju, a on pruža ruku pomirenja sa suzama u očima. Davno nisam ovako povraćao.

  • Avatar Bljesak
    Bljesak:

    još jedan ma ko nas bre zavadi članak. Mnogo lepo nam onda bilo plače autor. Idi bre na Surčin među braća.