Blogosfera Iz sportskog tjednika MAX!

Najveći je problem rukometa što se 'ne igra' izvan siječnja

Piše: Mladen Miletić
Objava 29. siječnja 2019. 0 komentara 409 prikaza
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Možda ne bi bilo loše da se barem Svjetsko prvenstvo igra svake četiri godine, zavapio je i prije nego što je počelo desni vanjski hrvatske reprezentacije Luka Stepančić

Teško je kada usred sezone morate odigrati jedan tako težak turnir s tako malim razmacima između utakmica. Možda ne bi bilo loše da se barem Svjetsko prvenstvo igra svake četiri godine, zavapio je i prije nego što je počelo desni vanjski hrvatske reprezentacije Luka Stepančić koji je odlično krenuo u turnir, ali kako je on išao dalje, to je sve više tonuo u formi, pa je na kraju Jakov Vranković, osim u obrani, povukao za njega i u napadu. Stepančić je možda jedini javno rekao ono što većina igrača misli, kako im je raspored prenatrpan i kako se ne stignu dovoljno odmoriti. 

U Njemačkoj već dulje traju molbe igrača da ih se poštedi barem malo, odnosno da sezone ne budu toliko zagušene utakmicama. Međutim, iz perspektive hrvatskog rukometa zapravo je najbolja moguća stvar što su i europska i svjetska prvenstva svake dvije godine jer je to jedino razdoblje kad su naši reprezentativci u fokusu. Izvan kruga onih koji toliko pasionirano vole rukomet da vikendom ili odu na neku utakmicu hrvatske lige ili prate rukometnu Ligu prvaka, a takvih je vrlo malo, teško da će prosječni navijač pogoditi gdje igra Vranković, gdje Musa, a kamo se na kraju ove sezone sprema novi junak nacije Marin Šego. 

Čak i u zlatno doba Balićeve generacije rukomet bi izvan siječnja vodio tešku bitku s drugim sportovima za prostor u medijima. A sada može biti samo gore. Znate li kolike su šanse da izbornik Lino Červar do kraja godine u nekoj dvorani na rukometnoj utakmici naleti na novinara na kojeg se onako promašeno obrušio poslije utakmice s Francuskom? Mjere se u promilima. Ma čak i Domagoj Duvnjak, istinska sportska veličina, jedan od najvećih rukometaša u hrvatskoj povijesti, ne bi privukao neko preveliko zanimanje da nekim čudom odvede Kiel do naslova prvaka Europe. 

Paradoksalno, ali točno, u zemlji koja se odavno oprostila od ozbiljne košarke, vjerojatno ćete prije čuti koliko je prošle noći ubacio Hezonja nego kako je Duvnjak igrao u Njemačkoj. Čim se vrate svojim poslodavcima, Stepančić, Vranković, Slišković i “ostali bit će pospremljeni u ladicu” koju otvaramo svakog siječnja. U međuvremenu će imati kvalifikacije za Europsko prvenstvo pa bi eventualno dvije utakmice sa Srbijom mogle izazvati nešto veće zanimanje, ali ne i preveliko. Da, popularnost sporta diže ili spušta reprezentacija, ali održava je ipak klupski rukomet, a on je u ovom trenutku jednostavno preslab. 

PPD Zagreb teško može ostvariti neki značajniji domet u Ligi prvaka, a Nexe nema snagu da bi ga izazvao na domaćem planu. SEHA liga ostala je široj javnosti nekako neprimjetna, a domaća liga igra se u dosta teškim uvjetima. Mada u njoj još uvijek nastaju jako dobri igrači, u što smo se mogli uvjeriti i na ovom Svjetskom prvenstvu gledajući mladog debitanta Marina Šipića. Reprezentacija je u Njemačkoj ostvarila onaj osnovni cilj po koji je došla, a to je plasman u kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju. Samim time moglo bi se reći da je ostvaren uspjeh. 

Samo... Kad smo to tako neprimjetno spustili letvicu očekivanja? Červarov prethodnik Željko Babić otpušten je, a jedna ga je lopta dijelila od finala onog SP-a prije dvije godine u Francuskoj. Sad smo odjednom zadovoljni i borbom za peto mjesto. Istina, okolnosti nisu baš bile povoljne, budući da se Hrvatska križala s najtežom mogućom skupinom u kojoj su bile Francuska i Njemačka, a na svojoj smo se koži mogli uvjeriti što za nju znači domaćinstvo. 

Paradoks je pritom da je Hrvatsku završnice koštao poraz od Brazila od kojeg su naši igrači u toj utakmici napravili veću silu nego što je uistinu postao, mada se mora priznati toj južnoameričkoj reprezentaciji da je posljednjih godina ostvarila vrlo značajan napredak. Lijepo je da Hrvatska drži kontinuitet i da grabi prema Tokiju, samo... Što ako ondje dospijemo sa svim ovim problemima koji nas i sada prate?

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.